I stoga je Duce, koji se razumije u novine, pozvao glavne urednike dnevnih novina u palaču Chigi da im objasni kako talijansko novinarstvo nije lišeno slobode zato što je režimsko. Nipošto. Štoviše, najslobodnije je na svijetu upravo zato što služi nekoj ideji i režimu, dok drugdje novine imaju samo “jadan zadatak kupoprodaje uzbudljivih vijesti”.

M. Čovjek providnosti, Antonio Scurati, Fraktura, Prijevod: Ana Badurina

Kako je samo lukav bio taj Mussolini – tata svih mogućih populizama koje i danas, vjerojatno to i ne znajući jer uglavnom ništa ne čitaju, koriste gotovo pa svi populistički političari – i kako je uspješno prodao foru i urednicima i vlasnicima i cijeloj talijanskoj javnosti. Doduše, i nisu imali mnogo izbora: ili prihvatiti foru ili… Služit ćete ideji, a nećete kupovati i prodavati vijesti kao robu. Nećete biti, kako bi danas razni fejsbučni wannabe Ducei rekli, dnovinari.

I koliko sam puta čuo, još dok su fejsbučni Ducei bili tek polupijanci u lokalnim birtijama (ali i neki sasvim ozbiljni knjiški ljudi), fraze tipa – ma to je samo senzacijonalizam (baš tako sa j), oni to pišu samo da bi prodali; ostatak Duceove rečenice nisu rekli jer nisu znali ili bi im se jezik zapleo, a on glasi ne služe nekoj ideji. U prijevodu onome što ja mislim.

Ni ja tada nisam bio dovoljno pametan (nisam nešto prepametan ni sada, ali sam nešto drskiji nego što sam bio) da odgovorim da tako umiru demokracije kad oni koji propituju (kupuju i prodaju uzbudljive vijesti) počinju služiti nekome i nečemu, a ne sumnjati i tražiti. Niti bih se sjetio spomenuti Ducea. A ne bi od toga ni bilo neke koristi. Novine (mediji), između ostaloga, služe da se s njima svađaš i da ne čuješ ono što ti misliš nego one “uzbudljive vijesti” (kupljene i prodane) koje će te natjerati da misliš i sagledaš stvari iz nekog drugog kuta. Ili će ti samo biti zabavne. I to je nešto. I to je bolje od služenja, da ne kažem sluganstva.

Nisam, doduše, htio pričati o tome, ali me na citat iz odličnog Scuratijeva romana (ustvari vrhunske biografije koja je i roman i biografija i povijesna knjiga i još štošta pa je najbolje nazvati je romanom) podsjetilo to što je Donald Trump potjerao novinare raznih velikih medijskih kuća (svaka čast Foxu koji se solidarizirao i okrenuo Donaldu leđa, što mi daje nadu da će novinarstvo preživjeti i ovaj udar). Donald je odlučio da umjesto pressica otvori kanal na kojem će se prenositi njegove aktivnosti bez da to “dnovinari” prodaju kao uzbudljive vijesti. Pritom nešto s tonom na tom kanalu nije štimalo pa se sve to pretvorilo u chaplinovsku komediju. Samo je falila neka Kristina da to prati na klaviru, pa u slučaju da se ipak uključi zvuk poviče: “Serem vam se na ton film”. U komšiluku, pak, tamošnjem Trumpu (ili možda bolje Putinu ili čemu već) nije dosta što više od polovice medija pleše kako on svira, pardon, služi ideji, a ne “kupuje i prodaje uzbudljive vijesti”, pa je čovjek odlučio otvoriti svoj podcast. I treća stvar koja me navela da pomislim na taj citat jest vijest da će uskoro biti ugašena finska novinska agencija STT. Dalje mi se više i ne da nabrajati, a ima toga još. Možda bi tek trebalo dodati da je povod i to što uskoro izlazi novi, četvrti dio uistinu vrhunskog Scuratijeva djela – “M. Sudbonosni trenutak”.

Do sada su izašli “M. Dijete svojeg vremena”, “M. Čovjek providnosti”, “M. Posljednji dani Europe” i vjerujte mi, svaki od tih romana vrijedi pročitati. Vjerujte mi na riječ. Naučit ćete mnogo tome kako umire sloboda i koliko ta, ma koliko traljava bila, sloboda u kojoj se vijesti “kupuju i prodaju” vrijedi mnogo više od bilo koje druge alternative. I da se vratim Scuratiju i citatima, ako onaj prethodni nije bio dovoljno pametan i strašan, dodajem još ovaj koji se podjednako odnosi i na novine i na demokraciju, a ponajviše na naše/vaše živote.

Čovjek uvijek zamišlja da kraj mora doći uz glasan prasak. Zatim, kad dođe, shvatiš da ljudi i svjetovi umiru uz prigušen jauk, nešto vrlo nalik na cvilež.

M. Čovjek providnosti, Antonio Scurati, Fraktura. Prijevod: Ana Badurina