Znameniti sirijsko-libanonski pjesnik i književni kritičar Adonis (pravog imena Alī Ahmad Sa'īd Asbar) rođen je u Latakiji, na Novu godinu daleke 1930. Još u poodmakloj dobi od 92 godine živi i stvara.

Jedan od najvećih modernih arapskih pjesnika. Pseudonimom Adonis služi se od 17. godine inspiriran poviješću i mitologijom Levanta, kao pripadnik šijitske etničke skupine, pod očevim utjecajem proučava Kuran i velik opus klasične arapske poezije.

Adonisova poezija je prepoznatljiva po slobodnom stihu, snažnog je ritma i odbacuje klasičan stil pisanja. Najpoznatije su mu pjesme pisane u prozi. Uzor u pisanju su mu klasični arapski pjesnici Al-Ma'arrija i Abu Nuvasa. Nadahnuće crpi i iz sufizma, nadrealizma, a osobito je bio očaran francuskim simbolizmom. Ispod svega toga osjeća se tisućljetno nasljeđe drevnog Levanta i Mezopotamije.

Hrvatska književna publika ga je imala prilike upoznati kroz dvije zbirke poezije "Zrcalo sna" tiskanoj 2016. i "Dječak koji trči u sjećanju" (2021.) u kojoj su objavljene pjesme pisane u slobodnom stihu i prozi odabrane iz osam svezaka njegovih sabranih djela.

Adonis je suptilan pjesnik, izgrađenog stila, čije poetske istine, iako zaogrnute velom tajanstvenosti, pronalaze put do čitateljeva srca. O tome najbolje govore sljedeći stihovi napiasni u Damasku 1957. godine:

Kažu da sam gotov
da u meni više ni uljanice
ni ulja ne osta.
Prolazim pokraj ruža
mare li smijem li im se
ili plačem?
... Žeđam, kada ćeš, krvi moja, mladosti moja,
reći utažila sam žeđ?...

Kako bismo i mi mogli uživati u ljepoti Adonisove poetske riječi možemo zahvaliti književnici i prevoditeljici Tatjani Pajić - Vukić, koja je također jednako uspješno prevela Adonisova djela u prvoj knjizi 2016. godine, povodom pjesnikova gostovanja u Puli. Obje je objavio Sandorf.