Dunja Vejzović jedinstvena je umjetnička pojava ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Nastupala je na najznačajnijim opernim pozornicama svijeta, od njujorškog Metropolitana i Carnegie Halla, preko milanske Scale i bečkog Musikvereina, do londonskog Barbican Halla te festivala u Bayreuthu i Salzburgu. Također je pjevala s nekim od najvećih opernih pjevača svijeta, kao što su Plácido Domingo, Montserrat Caballé, José Carreras i Rosalind Plowright, a uz to je snimila mnoge ploče za vodeće diskografske kuće.

Također je dobila mnoge domaće i međunarodne nagrade, a među posljednjima i ovogodišnju Nagradu “Lovro pl. Matačić” za životno djelo.

No Dunja Vejzović nikad nije bila samo ugledna i cijenjena operna primadona. Uvijek spremna na nove izazove, hrabra i otvorena prema novome, dosljedna vlastitim uvjerenjima i etičkim normama, istančanog ukusa i profinjenog senzibiliteta, često je aktivno i beskompromisno sudjelovala na kulturnoj sceni Europe. To je pokazala i prošlog tjedna, kad je vratila titulu počasne građanke Grada Raba, koju nosi već godinama, jer nije mogla prihvatiti inicijativu lokalnog DP-a da Marko Perković Thompson ponese to isto priznanje. To je učinila, kako je napisala u javnom obrazloženju, zbog moralne dosljednosti i osjećaja odgovornosti prema javnosti i Rabu te vrijednostima koje je godinama nastojala živjeti i zastupati. Pojasnila je da je ona to priznanje dobila zbog intenziviranja kulturnog i glazbenog života na Rabu, što je u suprotnosti s razlozima dodjele priznanja ovogodišnjem laureatu, odnosno s pobudama koje su dovele do izbora M. P. Thompsona - usko shvaćena nacionalnost pod nazivom domoljublja. Umjetnica je također pojasnila vlastito poimanje domoljublja, koje ne vidi, kako je zapisala, kao pitanje parole ili isključivosti nego kao etičku kategoriju.

“Za mene domoljublje nikada nije bilo pitanje parole, isključivosti ili ideološke demonstracije. Domoljublje je prije svega etička kategorija: ljubav prema zemlji izražena brigom za njezinu kulturu, za dostojanstvo svakog čovjeka, neovisno o pripadnosti naciji, za povijesnu odgovornost i za vrijednosti humanizma”, napisala je Dunja Vejzović, zaključivši da u ovoj situaciji nije željela šutjeti te da je spremna biti obična građanka ili čak samo gošća Raba, koji je i dalje dio njezina srca.

Ivica Buljan, kazališni redatelj i urednik monografije “Documenta” o Dunji Vejzović (VeRo Vision 2003.), kaže da umjetnicu vidi kao figuru epohe, jednu od posljednjih velikih moralnih i umjetničkih vertikala našega kulturnog prostora. “Dunja Vejzović nikada nije bila samo ‘ime među imenima’. Ona je bila i ostala događaj prisutnosti. U vremenu u kojem se umjetnost često svodi na karijerizam, na ekonomiju vidljivosti, na brzo potrošivu reprezentaciju, Dunja je predstavljala gotovo antičku ideju umjetnice, figuru koja u sebi spaja disciplinu, etičku strogoću i unutarnju aristokraciju duha. Kada mislim na nju, ne mislim samo na Kundry, Ortrud, Venus, Didonu, Lady Macbeth ili Amneris; mislim na nešto mnogo dublje: na glas koji nije bio samo zvuk, nego oblik mišljenja. Njezin glas imao je filozofsku težinu. U njemu se osjećala povijest boli, eros moći, rana tragedije i lucidnost žene koja je uvijek bila više od interpretkinje vlastite uloge”, kazao je Buljan te dodao kako isto vrijedi i za monografiju koju je uredio sa Željkom Serdarevićem. “To nije bila samo knjiga o velikoj umjetnici. To je bio čin kulturnog pamćenja. U vremenu amnezije, u kojem se veliki životi često reduciraju na kratke novinske formule, ta je monografija postala arhiv jedne epohe, ali još važnije, upisana je ideja Dunje kao moralne figure kulture. Knjiga svjedoči da je njezin život bio više od umjetničkog puta: bio je primjer kako se živi princip. A principi su kod Dunje uvijek bili visoki”, istaknuo je Buljan.

Rođena je kao Dunja Crnković 1943. u Zagrebu, gdje je pohađala gimnaziju, a zatim je završila grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. No ubrzo joj je postalo jasno da je njezin put glazba a ne slikanje, što se potvrdilo i poslije završetka studija grafike, nakon kojeg nije naslikala, kako je jednom izjavila, niti jednu sliku. Na nju je ključno utjecala prof. Marija Borčić, koja nije zaslužna samo za njezino glazbeno usmjerenje nego i za njezin osobni razvoj. Upisala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a debitirala je još kao studentica 20. svibnja 1968. godine, nastupivši u ulozi Vještice u operi “Ivica i Marica” Englekberta Humperdineka. Prvi profesionalni nastup imala je dvije godine poslije, u praizvedbi Šulekove opere “Oluja” u zagrebačkom HNK, nastupivši u ulozi zračnog duha Ariela. No u zagrebačkom HNK ostala je samo godinu-dvije, uzalud čekajući da prepoznaju njezin talent. Budući da to nije dočekala, poprilično ogorčena, spakirala je kovčege i otputovala u Njemačku, gdje je u Stuttgartu upisala poslijediplomski studij kod prof. Lore Fischer. Tri desetljeća kasnije, u tom istom Stuttgartu, gdje je počela njezina blistava međunarodna operna karijera, predavala je na Visokoj glazbenoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti, zabilježivši iznimne pedagoške rezultate.

Šulekovu “Oluju” režirao je slavni Vlado Habunek, koji je u dnevnoj sobi svojeg stana, kako je jednom ispričao muzikologu i radijskom uredniku Zlatku Madžaru, držao veliku fotografiju Dunje Vejzović u ulozi Kundry. Habunek se susreo s Dunjom Vejzović 1969. godine, kad je, nakon primadone Mirke Klarić, ulogu Ariela preuzela posve nepoznata mlada pjevačica. To Habunekovo svjedočenje najbolje ilustrira slobodoumnost i beskompromisnost Dunje Vejzović, a osobito njezinu nesklonost rutinskim rješenjima i repertoarnim konvencijama.

“Na pokusima je bila samozatajna do nepostojanja, ali nam je zato na samoj izvedbi priredila pravi šok! Naime, umjesto u predviđenoj periki, ona se na sceni pojavila posve ćelave glave! Bio sam konsterniran i jako ljut, što sam joj otvoreno i rekao, a ona mi je vrlo tiho ali i jako samouvjereno uzvratila: ‘Ali, profesore, pa to je samo to što bi i trebalo biti’. Takvo što u svojoj kazališnoj praksi nikada nisam doživio”, ispričao je zabezeknuti Habunek, dodavši da mu se nakon odlaska iz kazališta stalno iznova odmatala ta njezina “režija”. Onda je najedanput shvatio da je bila u pravu - taj Ariel jedino tako može funkcionirati na sceni! Habunek joj je to, uz ispriku, i priznao.

Dunji Vejzović mnogo godina poslije javno se ispričao i njezin profesor sa zagrebačke Muzičke akademije, pijanist Mladen Raukar, kako je naveo Madžar, koji je tijekom njezinih studentskih dana uvjeravao profesoricu Borčić da s tom studenticom samo nepotrebno gubi vrijeme. No iskusna učiteljica pjevanja nije ga poslušala; ona je otprve naslutila da – nasuprot Raukarovoj tvrdnji – upravo vrijeme radi u korist njezinoj upornoj, radišnoj i neslomljivoj studentici. “Dunja je borac!” - procijedila je Marija Borčić svom dragom profesorskom kolegi Raukaru, a poslije je to - uz dodatne argumente - i u javnosti često znala ponavljati.

Dunja Vejzović nakon Stuttgarta je 1971. otišla u Nürnberg, gdje je svojom Azucenom u “Trubaduru”, u režiji Hansa Neuenfelsa, skrenula pozornost glazbene javnosti na sebe. Neuenfels se u biografiji prisjetio suradnje s Dunjom Vejzović, zapisavši da je upravo u njoj našao jamstvo za sebe i za operu. “Ušla je kroz vrata, nespretna i mlada kao ja, i znao sam, to je morala biti ona. Ona je to morala moći pjevati. Ne bih znao što bih učinio da nije mogla. Ali mogla je. Ubrzo smo sjedili zajedno nakon svakog pokusa i razgovarali. Ona se već snalazila u opernoj džungli, postala je moja tragačica i nikad nije zalutala. Unatoč naporima, bivala je sve boljom, i glasovno. Njoj misli, razgovori, pa čak ni moje cigarete, nisu sjedali na glasnice. (…) Ona, Dunja Vejzović, nije bila samo Azucena u ‘Trubaduru’, ona je u meni upalila svjetlo shvaćanja koje se u sve većoj mjeri protezalo mojim operama”, zapisao je redatelj. Kao što je Neuenfels prepoznao njezin talent, tako je i operna javnost ubrzo prepoznala njezinu iznimnu muzikalnost, snažan glas velikog opsega i dojmljivu scensku pojavu te je uskoro uslijedio dvogodišnji angažman u Frankfurtu. Nakon toga je počeo njezin streloviti uspon po svjetskim pozornicama.

Godinama kasnije Dunja Vejzović svoj je umjetnički i životni put sažela tek na nekoliko činjenica, naglasivši sljedeće: “Možda bih mogla nabrojiti one trenutke i susrete koji su se poslije ispostavili presudnima za moju umjetničku karijeru. U djetinjstvu je to bila mama i njezino muziciranje na klaviru, a tijekom studija glazbe bila je to profesorica Marija Borčić, koja je meni, sramežljivoj, pored tolikih tajni pjevačkog zanata, ponovno otkrila životnu vedrinu i vratila osmijeh na lice. A potom su se dogodili i neki, za mene jako bitni, profesionalni kontakti i bliskost s nekolicinom snažnih umjetničkih osobnosti: redatelj Hans Neuenfels pomogao mi je da otvorim svoj unutarnji svijet, maestro Herbert von Karajan dokazao mi je da nešto vrijedim, dok me je stvaralački svestrani Robert Wilson svojim apstraktnim scenskim prostorima vratio u magične svjetove djetinjstva. Naposljetku, ali ne i kao posljednji, tu je i moj suprug Christian Romanowski, koji je uvelike zapostavio vlastitu karijeru redatelja kako bi mi uvijek mogao biti pri ruci. A sad ja - i tako je to već dvadesetak godina - svakodnevno nastojim biti pri ruci svojim hrvatskim i inozemnim studentima pjevanja. No u svakome od razdoblja moje karijere, a tako je i dandanas, neprestano me mučilo jedno te isto: nedostatak vremena da napravim sve ono što bih uistinu željela; ja jednostavno nisam stvorena za dokolicu!”.

Maestro Herbert von Karajan bio je ključan za njezinu opernu karijeru. Potkraj sedamdesetih pjevala je tri sezone u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama njegovu kultnu Kundry i postala njezina vodeća svjetska interpretkinja. A zatim joj je Karajan povjerio velike uloge u diskografskim izdanjima glazbenih drama Richarda Wagnera, što je označilo prekretnicu u njezinoj karijeri. Pod ravnanjem Karajana snimila je s Berlinskim filharmoničarima za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI tri Wagnerove opere: Sentu u “Ukletom Holandezu”, Ortrud u “Lohengrinu” i Kundry u “Parsifalu”, koji je dobio Grand Prix du Disque. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). A nakon Karajanovih scenskih produkcija na Salzburškim svečanim igrama počeo je slavodobitni pohod “Karajanove Vejzović” svjetskom glazbenom scenom. Taj status vrhunske vagnerijanke učvrstila je nastupima u “Parsifalu” na Festivalu u Bayreuthu, milanskoj Scali, Hamburškoj državnoj operi i u Teatru Colón u Buenos Airesu, “Tannhäuseru” u njujorškome Metropolitanu te “Ukletom Holandezu” i “Lohengrinu” u Bečkoj državnoj operi. A zatim je na vrhuncu svoje vagnerijanske afirmacije uskočila u sopranski fah i talijanski belkantistički repertoar! A u Zagreb se vratila kao gošća tek 1980., kad je oduševila svojom Adalgisom u “Normi”.

Također, Ivica Buljan ponudio joj je 1996. godine dramsku ulogu u svom i Pasolinijevom “Piladu”, postavljenom u tad ruiniranom Paviljonu Studentskog centra, koji je bio otkriće na hrvatskoj kazališnoj sceni. “Meni se čini da se tu dogodio susret dviju vrsta radikalnosti. Pasolini je umjetnik principa, gotovo mučeničke istinoljubivosti. Dunja je žena koja je kroz cijeli svoj život demonstrirala sličnu vrstu moralne vertikale. Zato njezina prisutnost u Piladu nije bila tek glumačka ili izvođačka činjenica. Ona je bila ontološka nužnost te predstave. Igrala je ulogu božice Atene, koja nakon velikih ratova, navodi Oresta da ostavi za sobom krvoprolića i okrene se demokraciji. Pasolinijev svijet uvijek je prostor sukoba između moći i savjesti, između mita i povijesti, između tijela i zakona. Dunja je na scenu donosila upravo ono što taj svijet zahtijeva: dostojanstvo otpora.

U njezinoj pojavi bilo je nečega što me uvijek podsjećalo na Benjaminovu ideju aure, ne u smislu nostalgije, nego u smislu neponovljivosti. Bila je to aura osobe koja je živjela umjetnost kao moralni izbor”, prisjetio se Buljan.

Njezinu karijeru gromoglasno je označio susret i plodna suradnja s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom. Wilsona je opčinila njezina scenska izražajnost, jaka osobnost i preciznost glasa, a on je snažno utjecao na njezina promišljanja o glazbi i kazalištu. No njihov prvi susret u Stuttgartu, tijekom priprema za Gluckovu operu “Alceste” pod ravnanjem Christophora Eschenbacha, nije bio obećavajući. Naime, Wilson je bio prilično skeptičan, pogotovo zbog toga što je došla na mjesto Jessye Norman, cijenjene interpretkinje i dobitnice četiriju Grammyja. “Nitko mu sigurno nije mogao reći o meni ono što je on poslije u meni našao. Vjerujem da sam njegovu simpatiju zadobila već prije proba, na jednoj večeri u turskom restoranu pročitavši iz jelovnika smiješno ime nekog jela”, jednom je ispričala Dunja Vejzović, dodavši da je u radu s Wilsonom osvijestila i pokret. “Na prvoj probi odjednom sam osjetila svaki komadić svoje kože i zrak oko nje. Prizvala sam u sjećanje najranije djetinjstvo, prve pokrete djeteta – to je bio takav osjećaj. Tako sam se već davno prije kretala, pokretima bez granica, bez predrasuda.” Za svoju omiljenu suradnicu Wilson je u časopisu Bühnekunst izjavio da je rijetko doživio takvu vrstu umjetničke inteligencije”, zaključivši sljedeće: “U svijetu mita moja je junakinja Antigona, a u životu Dunja Vejzović”.

O njihovoj uspješnoj suradnji govori i podatak da je Wilson došao u lipnju 2023. godine u riječki HNK, kad se umjetnica ulogom stare grofice, Pikove dame, u istoimenoj operi Petra Iljiča Čajkovskog oprostila od operne scene. Tom prilikom nije štedio riječi pohvale, naglasivši da suradnju s Dunjom Vejzović smatra jednim od najvećih dometa u svojoj karijeri. Ivica Buljan istaknuo je da se kod Dunje Vejzović ne može zaobići njezin aktivizam. “Njezina borba za prirodu, za zaštitu životinja, za očuvanje krajolika, za etiku suživota sa svim živim bićima, nije nikakav ‘dodatak’ njezinu umjetničkom životu. To je njegova unutarnja logika. Kao što je njezin glas branio istinu emocije, tako je njezin javni angažman branio istinu života. U tome je ona gotovo levinasovska figura: odnos prema drugome, pa i životinji, pa i stablu, pa i pejzažu, za nju je prije svega etička obveza. Tu se krije ono što bih nazvao njezinim visokim principima. Dunja nikada nije pristajala na banalizaciju vrijednosti. U tome postoji nešto gotovo staromodno, ali u najboljem smislu te riječi: ideja da umjetnik mora biti i javna savjest. Danas, kada se moralni horizonti tako lako relativiziraju, njezina dosljednost djeluje gotovo subverzivno”, pojasnio je redatelj te istaknuo da ona nije samo velika umjetnica. “Ona je figura otpora vulgarnosti i oportunizmu. Otpora bešćutnosti. Otpora svijetu koji je zaboravio da se veličina mjeri dubinom karaktera, a ne samo veličinom karijere. Zato se Dunja Vejzović ne može čitati samo kroz biografiju, nagrade i suradnje, premda su one monumentalne. Nju treba čitati kao filozofsku figuru kulture, kao ženu koja je vlastiti život oblikovala kao djelo, a djelo kao etički testament”, zaključio je Ivica Buljan.