Dugoočekivani igrani film Lordana Zafranovića “Zlatni rez 42 - Djeca Kozare” konačno je završen, a premijerno će biti prikazan 2. listopada, na otvorenju 53. Međunarodnog filmskog festivala FEST u Sava centru u Beogradu. Nakon premijere slijede projekcije u Banjoj Luci i Prijedoru, a što se tiče Zagreba, za sada je izvjesno da će biti prikazan u sklopu idućeg Subversive Film festivala. No unatoč tome što film još nije službeno prikazan, hrvatski ultradesničari, revizionisti i negatori ustaških zločina već su “nabrusili zube” i taj Zafranovićev film, koji se bavi stradanjem djece i civila tijekom ofenzive na Kozari 1942. godine te zločinima ustaškog režima, pokušavaju politički diskvalificirati nazivajući ga kontroverznim, a redatelja optužiti za navodno prekrajanje povijesti. Najviše mu zamjeraju financiranje “Vučićevim” novcem, zatim što odgovornost ustaškog režima navodno širi na hrvatsko društvo i državu, a posebno plakat iz promotivne kampanje, na kojem je majka s djecom u izbjegličkom kampu u El Shattu 1944., nazivajući ga povijesnim falsifikatom.

No kako saznajemo, pravi plakat se zapravo tek - radi.

U svakom slučaju, film je podigao tenzije, a njegova relevantnost ili nerelevantnost potvrdit će se nakon prikazivanja.

Lordan Zafranović se već godinama bavi Drugim svjetskim ratom, fašizmom, raspadom Jugoslavije i Jasenovcem, naglašavajući nužnost suočavanja s prošlošću i zločinima počinjenima tijekom razdoblja NDH. O tome svjedoče njegovi najpoznatiji filmovi “Okupacija u 26 slika” i “Pad Italije”, te dokumentarac o Jasenovcu. Njegov posljednji igrani film “Zlatni rez 42 - Djeca Kozare” nastao je prema priči Arsena Diklića iz 1986. godine, ispričanoj iz vizure troje djece - dva brata i djevojčice, koju je Zafranović sa scenaristom godinama razvijao i pretočio u scenarij. Film se bazira na činjenicama i povijesnim dokumentima, pa je tako rekonstruirana i scena s “Mala Floramy”, kad su Vjekoslav Maks Luburić i Ljubo Miloš priredili koncertnu izvedbu tog djela za visoke njemačke i talijanske nacističke, tj. fašističke dužnosnike, koji su po Hitlerovu nalogu došli u Jasenovac, a nakon toga pobili sve Židove, Rome i ostale sudionike tog sramotnog glazbenog projekta. Redatelj je u ranijim intervjuima često naglašavao da njegov cilj nije samo rekonstrukcija povijesnih događaja, nego i promišljanje o načinu na koji se društva odnose prema zlu i nasilju u današnjem vremenu.

“Film se bavi anatomijom zla kroz perspektivu žrtava i zločinaca ustaškim zločinima. To je film o zlu, kojim želim zaustaviti svako dalje zlo. Film je umjetnički krik da se zlo nikad više ne ponovi”, isticao je Zafranović tijekom snimanja filma, naglašavajući da želi ići do kraja u raskrinkavanju eklatantnog zla.

Zafranović je u realizaciji filma nailazio na brojne probleme, osobito financijske, pa je tako novčana konstrukcija zatvorena sredstvima Filmskog centra fonda, javne televizije, filmskih kuća iz regije, a manji dio prikupljen je u crowd funding kampanji. Također, mediji i kritičari filma spominjali su znatnu potporu srbijanske vlasti, tj. Vučićeva režima što je bio jedan od glavnih argumenata za diskreditaciju cijeloga projekta. Film je sniman u Vršcu, Somboru i Bosanskoj Dubici te u Zrenjaninu, koji je u scenama oslobođenja Zagreba “glumio” naš grad, jer nije bilo novca za originalne lokacije. U nastanku filma sudjelovala je međunarodna ekipa, a među njima čak 180 glumaca iz regije, predvođeni Mikijem Manojlovićem, Anicom Dobrom i Milanom Marićem, dok su dvije glavne uloge zloglasnih ustaša, zapovjednika logora Jasenovac i njegova zamjenika, povjerene hrvatskim glumcima Reneu Bitorajcu i Milivoju Beaderu. Osim njih, u filmu još sudjeluju Leon Lučev, Vili Matula, Hana Hegedušić, Bojan Navojec i pok. Žarko Savić, a bilo bi ih i više da desetak renomiranih kazališnih i filmskih glumaca i glumica, a među njima i nekoliko velikih zvijezda, nije odbilo sudjelovanje u Zafranovićevu projektu, opravdavajući odbijanje već ranije dogovorenim angažmanima. Uz sve to, došlo je i do skandala zbog srpskog filma “Dara iz Jasenovca” koji je, prema Zafranoviću, kako je tvrdio, plagijat scenarija Arsena Diklića. Unatoč svemu, taj maratonski film od četiri sata, bremenit eksplicitnim scenama u tipičnom Zafranovićevu stilu, ipak je završen, kao i serija “Djeca Kozare”, koja će imati sedam epizoda.

Milivoj Beader, istaknuti filmski i kazališni glumac Zagrebačkog kazališta mladih, te branitelj dobrovoljac, koji nema dlake na jeziku, u Zafranovićevu filmu tumači ulogu zloglasnog Ljube Miloša, zamjenika zapovjednika ustaškog logora Jasenovac i Luburićeva rođaka, a od rujna 1944. i zapovjednika logora Lepoglava, koji je, prema svjedočenjima preživjelih logoraša, osobno počinio brojne krvave likvidacije zatočenika u tim logorima.

“Igrao sam ustaše, četnike i partizane, i pozitivce i negativce, ali nikad u životu nisam glumio toliko zlu i bezosjećajnu osobu”, kaže Beader te dodaje kako se za ulogu pripremao čitajući brojne dokumente i autore, kao što su Goldstein i Jakovljević, a posebno su ga se dojmili memoarski zapisi Vladka Mačeka “U borbi za slobodu: Memoari”.

“Kad sam počeo čitati te dokumente i knjige saznavajući da je taj monstrum ubijao djecu tako da ih je zatvarao u prostoriju i zatim im posipao glave otrovom, nije mi bilo dobro, osjećao sam se loše i morao sam krenuti na psihoterapiju. Također, oblačio je bijelu kutu i glumio liječnika, poručivši Židovima da mogu doći na pregled. Kad bi ušli u prostoriju, on bi ih nožem brutalno ubio. Tu ‘operaciju’ nazivao je ‘ritualno klanje Židova’. Kako objasniti takvo ponašanje? U jednoj fazi bio je osobno odgovoran za Mačekovu sigurnost tijekom njegova zatočeništva u logoru, od 15. listopada 1941. do 15. ožujka 1942. Jednom je Maček primijetio da se Miloš prekriži prije nego što legne u krevet, te ga je upitao plaši li se Božje kazne za zločine koje je počinio u logoru. Miloš mu je odgovorio: ‘Znam da ću za sve što sam počinio i što ću još počiniti u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku’. On je bio psihopat, kao i Luburić, krvoločni manijak i sadist, no nitko mu nije dijagnosticirao te poremećaje. Nakon sloma NDH pobjegao je u Austriju, a zatim u Italiju, odakle je održavao veze s ustaškom emigracijom. Onda je u ljeto 1947. ilegalno ušao u Jugoslaviju kako bi organizirao ustaške oružane grupe zbog otpora komunističkoj vlasti. U srpnju iste godine je uhvaćen, a na suđenju je spremno i bez okolišanja odgovarao na pitanja o počinjenim zvjerstvima. Osuđen je zbog ratnih zločina na smrtnu kaznu vješanjem”, rekao je Beader dodajući kako su neki od tih podataka zabilježeni i na izložbi “Objektiv NDH: Opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost”, koja je otvorena prije nekoliko godina u Muzeju grada Zagreba u suradnji Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i Srpskog narodnog vijeća.

Rene Bitorajac, kazališni, filmski i TV glumac, redatelj, dvostruki dobitnik Zlatne arene te suosnivač i direktor kazališta Luda kuća, u filmu igra Vjekoslava Maksa Luburića, pokretača i okrutnog šefa sustava logora NDH, među njima i Jasenovca, koji je bio visok jedva 160 centimetara, a u povijesti je ostao zapamćen kao “jasenovački krvolok”, bezosjećajni sadist, koljač, ustaški fanatik, patološki tip i Pavelićev poslušnik, koji je bespogovorno izvršavao sve njegove naredbe. Kao i njegov rođak Miloš, osobno je sudjelovao kod pokolja te je odgovoran za masovna ubojstva, mučenja i teror nad Srbima, Židovima, Romima i antifašistima. Njegova krvnička uloga u aparatu NDH te brutalnost i monstruozni zločini proširili su se i na Sarajevo. UDBA ga je likvidirala nakon Drugog svjetskog rata 1969. godine u Španjolskoj.

“Film smo snimali prije više od tri godine pa su uspomene već pomalo izblijedjele. Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu Lordana Zafranovića smatrajući ga redateljskom legendom s ovih prostora i bilo je zbilja posebno i potpuno novo iskustvo raditi s njim, ali i u takvoj snažnoj glumačkoj ekipi. Scenarij je, naravno, potresan, ali sviđalo mi se da se radnja prati iz kuta djece i to što izrazito drži pažnju”, kaže Bitorajac i dodaje kako nije puno dvojio oko svoje uloge.

“Kad radiš ulogu povijesne osobe koja ima tako teško naslijeđe, proces često uključuje puno istraživanja i razgovora s redateljem o tome kako pristupiti toj osobi bez uljepšavanja, ali i bez površnog osuđivanja.

Nije se smjelo upasti u zamku pa lik igrati ni kao ‘heroja’ ni kao ‘čudovište’, nego čovjeka koji s punim uvjerenjem radi zlodjela smatrajući ih ispravnima. Ovo mi nije prvi susret s likom u filmu u kojemu teško nalaziš i mrvicu pozitivnog. S druge strane, stvarali smo lik u kojemu čak ima i neke čudne poetike”, naglasio je Bitorajac. Premda još nije vidio cijeli film, ističe da se dotiče teme koja je i danas osjetljiva.

“Mislim da je važno da se o tome govori, zašto ne i kroz film kao fikciju i umjetničko djelo naslonjeno na povijesne činjenice i sramotu jednog sistema otprije samo 80 godina”, zaključio je Rene Bitorajac.

Zafranović je angažirao i Leona Lučeva, nagrađivanog i izrazito angažiranog filmskog i kazališnoga glumca, dobitnika brojnih nagrada, a među njima i Zlatne arene i Srca Sarajeva, te bivšeg branitelja, koji u filmu tumači rolu, kako sam kaže, jedinog fiktivnog lika.

“Moj lik je ustaša, terenac, koji počinje otkrivati što se događa, ali ne može natrag. Uzima dijete s Kozare i usvaja ga, i kroz to doživljava emocionalnu promjenu, no na kraju pogine”, kaže Lučev dodavši da je Zafranović u filmu “Zlatni rez 42 - Djeca Kozare” hrabro istražio što se dogodi kad se u ideologiji probije ljudskost.

“Film se bavi zlom u čovjeku i onim što zlo i ideologija mogu učiniti od čovjeka. Propituje kako to zlo utječe na čovjeka, kako ga mijenja i kako čovjek reagira kad više nema povratka jer su mu ruke krvave do ramena. Film se bavi jednim segmentom naše prošlosti i baziran je na činjenicama, ali to nije pitanje samo ‘41. ili ‘45., ili ‘91., to je univerzalna tema koja postoji i danas, tu oko nas. Zbog toga je to užasno bitan film, koji se mora prikazivati u čitavoj regiji, čak i u školama, kako bi današnji klinci vidjeli što se zapravo događalo”, istaknuo je Leon Lučev.

Bojan Navojec, nagrađivani kazališni i filmski glumac, te dramski prvak zagrebačkog HNK, ističe da film “Zlatni rez 42” tematizira najmračniji i najsramniji trenutak naše povijesti.

“Lik koji igram je Blaž Pavlek, on je mali čovjek velikog srca, jedan od ljudi kojima u takvim zlim vremenima nije potrebna ideologija da bi znao razlikovati dobro od zla, stavljajući tuđi život ispred svoga. On je predstavnik malobrojnih u ljudskoj vrsti, a to je Čovjek. Dakle, riječ je o neupitno pozitivnom liku u filmu. Međutim, da me Lordan pozvao da glumim negativca, jednako bih pristao jer imam veliko povjerenje u tog redatelja”, istaknuo je Bojan Navojec, koji se prošloga tjedna predstavio ljubljanskoj publici u premijernoj predstavi “Osem ur ni ves dan” u režiji Sebastijana Horvata u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani, koja je realizirana u koprodukciji s kazalištima iz Kranja i Ptuja te zagrebačkim HNK.

U filmu se u maloj ulozi “uče”, intelektualca i komunista, te pisca, koji završi u Jasenovcu zbog svojih političkih uvjerenja, pojavljuje i cijenjeni kazališni i filmski glumac, član Kerempuha, te aktivist Vilim Matula. “Uloga je mala, ali značajna”, kaže Matula te dodaje kako je jako ponosan što je sudjelovao u tom Zafranovićevu filmu.

“Iznimno je važno što se Zafranović uspio izboriti da nakon toliko godina završi taj film i seriju u kojoj se tematiziraju cijela ‘41., NDH, Kozara, Jasenovac te stradanje djece i civila. Mislim da nema boljeg redatelja od njega koji može na adekvatan način interpretirati tu temu, posebno danas, nakon 30 i više godina postojanja Hrvatske, koja je čak uspostavila i hrvatske studije sa samo jednim znanstvenim ciljem - da se iznađe jedno ustaško dobro djelo. Kad to nisu našli, sveli su se na kraj mjeseca svibnja 1941., što je po njima jedina istina o Drugom svjetskom ratu. Zato mi je drago što će ti nazovi znanstvenici sad opet imati priliku objašnjavati svoje nazore o Jasenovcu u Hrvatskom saboru”, rekao je Vili Matula.

Matula smatra da će film “Zlatni rez 42 - Djeca Kozare”, unatoč tome što je već počelo diskreditiranje i filma i Zafranovića u hrvatskoj javnosti od strane ultradesnih autora i medija, imati pozitivan utjecaj i pridonijeti širenju istine o stradanjima u Jasenovcu i NDH te osobito o antifašizmu i partizanskom pokretu.

“Ma tko su ti ljudi? Što njihova imena ikome znače u odnosu na Lordana Zafranovića i njegov filmski opus te na fantastičnu ekipu koju je okupio na filmu?”, pita se Matula te ističe da su partizani bili najznačajniji dio antifašističkog pokreta na ovom prostoru.

“Razumijem da oni čiji su preci stradali na Bleiburgu imaju drukčiji odnos prema partizanima, ali trebaju shvatiti da su zasluge antifašista neupitne te da je Tito i danas snažna politička figura, politički as, te da može biti uzor za okupljanje protiv modernih oligarha i kapitalizma. U odličnoj knjizi ‘Bitka na Sutjesci - Pakao u raju’ Šimuna Cimermana, objavljenoj prošle godine, autor donosi vrlo živopisnu sliku ratne stvarnosti, počevši od 1941. te ustanka partizana, s naglaskom na dva ključna događaja - bitki na Sutjesci i bitki na Neretvi, pokazavši kako su partizani vlastitim snagama porazili naciste i njihove saveznike. Važnost knjige je i u tome što se Cimerman oslanjao na povijesne činjenice, autentične dokumente i svjedočanstva sudionika, a u prilogu je priložio i terensku kartu bitke na Sutjesci s više od tri tisuće kilometara ucrtanih cesta, putova i staza kojima su se kretali partizani, a koje postoje i danas. Kad bi današnji redatelji, kao što su Jasmila Žbanić, Danis Tanović pa sve do slovenskih autora, snimali neke nove Sutjeske i Neretve, siguran sam da bi cijeli svijet gledao te filmove s užitkom”, zaključio je Vili Matula.