"99 posto zločina iz mržnje počinili su muškarci"
U zagrebačkom KIC-u održana je peta u nizu tribina zajedničkog naslova "Zašto se mrzimo?" koje organizira Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, ovaj puta na temu tretmana mržnje u hrvatskoj i europskoj pravosudnoj praksi. Govornici na tribini bili su Rajko Mlinarić, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, Ileana Vinja, sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te dugogodišnja odvjetnica i predavačica na FPZG-u Vesna Alaburić.
"Htio bih samo podsjetiti na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, jer on prvi kaže kako je sloboda sve što ne čini zlo drugome, ili moja sloboda staje tao gdje tvoja počinje", krenuo je Mlinarić te spomenuo i Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske iz 1994.
Postoji jedna šuma propisa i niz akata koji definiraju govor mržnje - postavlja se pitanje je li taj problem prenormiran, ili pak nedovoljno definiran - je li zakona previše ili premalo? Mržnja u dnevnom životu nije isto što i mržnja u pravnom komponentu. Mi mrzimo sve oko sebe, od sporih vozača do drugog nogometnog kluba, no time se ne bavi pravna norma - kako definiramo mržnju koja se tretira zakonom.
"U pravnom smislu definicije nema. Zakoni su u dovoljnoj mjeri dali opise koje se mogu primijeniti na slučajeve, ali nema prave definicije", objasnio je Mlinarić.
"Je li emocijama obojen govor ujedno i govor mržnje. Ne, samo ona koja stigmatizira ranjive skupine, bile to izjave ili simboli", kaže Mlinarić koji npr. kaže kako "komunjara" i "stoka sitnog zuba" nije govor mržnje.
No, napadamo li nekog radi rase ili seksualne orijentacije, to jest. Prema istraživanju "Politička misao" 80 posto Hrvata osuđuje govor mržnje, posebno sve vezano uz NDH no mnogi od njih ne osuđuju i poklič "za dom spremni" jer su ga upotrebljavale osobe involvirane u Domovinski rat.
Mlinarić je analizirao i članke hrvatskog Ustava kako bi ilustrirao što je zabranjeno, a što poželjno u društvu, o slobodama i pravima. Spomenuo je kako je naš Ustav usklađen s dokumentima Vijeća Europe i UN-a.
"Članak 38. bavi se pravima medija, i tu treba razlikovati činjenice i mišljenja, i novinar nije dužan dokazivati svoju kritiku ili vrijednosne ocjene. To treba razlikovati", objasnio je Mlinarić.
Uloga Ustavnog suda u sprječavanju netolerancije nije kao kod redovnih sudova. On je isključivo i samo tu radi zaštite ustavnih prava u odnosu na odluke koje su donijeli ostali sudovi. Rješava ustavne tužbe, to je jedan zadatak, a s druge strane odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom.
Zakon o medijima je 2003. ukinuo cijeli tadašnji Zakon o medijima jer procedura donošenja nije bila ispravna. Spomenuo je i bivšeg igrača hrvatske reprezentacije koji je nakon utakmice i s megafona rekao "za dom" s uzdignutom rukom. Ocjena sudova, pa i Ustavnog suda, jest da je to prekršaj, kao i Europski sud. Nije mu se to priznalo kao "njegovo osobno mišljenje" kako je on to argumentirao (riječ je, naravno, o Josipu Šimuniću).
"Smatram da su neki propisi prenormirani, no usprkos tome pojava netolerancije čak i raste. Smatram da zakoni mogu pomoći ali neće spriječiti mržnju. Zato se postavlja pitanje može li se represijom protiv mržnje, ili se mora raditi na prevenciji i edukacije. Da li građani stvaraju dobro društvo, ili to zakoni čine za građane", zaključio je Mlinarić.
Koji su to konkretni primjeri, objasnila je Ileana Vinja. Kazneni zakon je, kaže, posebno definirao zločine mržnje jer ih vidi kao posebno opasnima.
"Ovo je specifičan vid mržnje, u sudskoj se praksi ona smatra posebno niskom pobudom, kao i bezobzirna osveta, patološka posesivnost, zloba", rekla je Vinja i objasnila kako zločin iz mržnje podrazumijeva duboke predrasude, koje dokidaju bit jednakosti, temelju demokracije. I onda se to rješava teškim kaznama, ako je zločin iz mržnje to garantira strožu kaznu.
"Za obično ubojstvo će netko dobiti 20 godina, ali ako je iz mržnje onda je 40 godina", objasnila je sutkinja Vinja. Spomenula je kako još nikada nije imala slučaj sakaćenja ženskih spolnih organa, o kojima govore naše zakoni (kako bi se uskladili sa Europom).
Zanimljivo je kako u kaznena djela počinjena iz mržnje spadaju vrlo različite stvari poput prijetnje, prisile, silovanja, izazivanja nereda i javnog poticanja na mržnju i nasilje.
"Pogledala sam frekventnost tih djela, kakvi su počinitelji i kako se kažnjavaju. Najviše djela je za vrijeme i poslije Domovinskog rata, i s obzirom na izvanrednost situacije na tome se ne može graditi zaključak", rekla je Vinja koja je napomenula da "zakonodavac nikad ne spava" te da kazneni suci stalno dobivaju inpute o mijenjanjima zakona.
Zanimljivo je kako je 99 posto počinitelja zločina iz mržnje muškarci. Najviše zastupljene žrtve zločina iz mržnje su Srbi, pa Romi, te onda homoseksualci, kao i zločini nad ženama. Sutkinja se osvrnula i na neke vrlo konkretne slučajeve, kao kada je komentator na portalu Index ispod članka o istospolnim brakovima napisao "kako treba dići Hitlera da ih sve potamani" te je radi toga kažnjen radi Zadnja se publici obratila Vesna Alaburić.
Dva od tri prezentirana slučaja počinili su sudionici Domovinskog rata i alkoholičari. Kao govor mržnje spomenula je i govor Zdravka Mamića o tadašnjem ministru prosvjete i sporta, Željku Jovanoviću, na Soundset Plavom gdje je izrečeno između ostalog da "je Srbin koji ima krvna zrnca koja idu protiv svega što je hrvatsko." Alaburić je branila Jovanovića, a Mamić je oslobođen, a Alaburić se sa sučevom presudom slaže.
"Rekao je kako je to grub i neotesan govor, ali nije kazneno djelo poticanja na mržnju jer nije dovoljno samo istaknuti osobne diskriminatorne misli već kada želi druge nagovoriti da mrze i po tome postupaju", rekla je Alaburić koja je napomenula da "kazneni progon mora zadržati za najgore i najžešće počinitelje".
To je slučaj gdje je možda oslobađajuća presuda u pitanju, ali se jako osuđuje sadržaj onoga što je rekao. I drugi je primjer Vesne Alaburić opet uzela primjer Zdravka Mamića o tome kako "ne vidi gay osobu kao člana svoje reprezentacije, vidim ih kao baletane, novinare, a ne kao nekog tko ide na kopačku". I tu je bila oslobađajuća presuda, jer je to samo "hipotetska tvrdnja i tuženikov vrijednosni sud". Alaburić je to ocijenila kao primjer loše prakse.
"Možemo reći najgore na svijetu prema političaru, ali to i dalje nije govor mržnje jer nije riječ o ugroženoj manjini. Može biti neotesanost, kleveta ili nešto treće ali ne govor mržnje", rekla je Alaburić koja se slaže s Mlinarićem da se svaki, baš svaki slučaj mora individualno procijeniti.
Upravo je taj kriterij "individualizma" slučaja, rekla je moderatorica i vidjelo se iz pitanja publike, nešto što strašno zbunjuje građane - pa su se tu spominjali "nedorečeni zakoni", tatini sinovi, praksa koja "meandrira" od slučaja do slučaja, jer su uvijek važne okolnosti i niti jedan slučaj nije isti.
Sutkinja Vinja ističe da je jedna loša stvar to što svaki politički kadar mijenja kazneni zakon. Isto je tako, kaže, loše što mediji stalno kritiziraju suce. Spominje primjer Huanita Luksetića "o kojem se stav stvara preko medija, a nitko ne piše da je imao 14 kila u kockama, i nikakav pribor za destilaciju, to nitko ne piše".