Sigurno nije Josipu "Joeu" Šimuniću bilo do onih 25.000 kuna koliko je bio kažnjen, ipak je riječ o bogatom čovjeku. Sigurno nije niti na onih 10 utakmica neigranja za hrvatsku nogometnu selekciju na koliko ga je kaznila FIFA.
"Ko će me kaznit? Pa, dobro, onda bi trebali malo povijest pročitati. Ja se ne bojim, ja nisam ništa pogrešno radio", rekao je Šimunić novinarima 19. studenog 2013. nakon što je, nakon pobjede nad Islandom na Maksimiru, nasred stadiona vikao u mikrofon ustaški pozdrav i poticao stadion da ga prati.
Šimuniću je to bio kraj reprezentativne karijere, jer zbog kazne FIFA-e nije smio nastupati za Hrvatsku na SP u Brazilu 2014. Još ga je i oglobila sa 30.000 švicarskih franaka. Cijeli svijet pribio ga je na stup srama zbog javnog veličanja ustaškog režima kao kvislinškog, postavljenog od Mussolinijeve Italije i Trećeg Reicha. Što se tiče sudskog epiloga, u Hrvatskoj mu je, nakon žalbe, Visoki prekršajni sud odvalio čak i još višu kaznu.
Zapravo, osim Hrvatskog nogometnog saveza (HNS), nitko služben niti u Hrvatskoj, tada tek nekoliko mjeseci članici EU-a, niti u svijetu nije bio toliko lud da bi išao braniti Šimunića. Pa kad već nije uspio Hrvatsku poučiti svom viđenju hrvatske povijesti, kakvu teško da je pokupio u hrvatskoj, nego vjerojatnije u etničkim krugovima u australskoj domovini, krenuo je Šimunić to učiniti s EU.
O tome koliko mu je to i uspjelo svjedoči Telegram koji donosi vijest da je Europski sud za ljudska prava Šimunićevu žalbu na pravomoćnu presudu u Hrvatskoj po Zakonu o suzbijanju nereda na sportskim natjecanjima s početka 2014. u potpunosti odbacio. Šimunićev je i u Strasbourgu krenuo pobijati presudu Prekršajnog suda u Zagrebu da je ZDS "stari hrvatski pozdrav".
Sud u Zagrebu naprosto je konstatirao da je ZDS bio službeni pozdrav u NDH, odnosno paradržavi koja je surađivala s okupatorima i organizirano ubijala po zakonima o rasnoj i nacionalnoj pripadnosti, a da je Republika Hrvatska civilizirana, dovoljno pismena zemlja za potpisati Konvenciju UN-a o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, što je i potpisala još 1992.
Šimunić je u Strasbourgu tvrdio da mu je prekršeno pravo na slobodno izražavanje, tvrdio je da ga je RH diskriminirala zato što mnoge druge za izvikivanje ZDS-a nisu kažnjeni, u čemu je čak imao i pravo, doista se ne jednom prilikom progledalo kroz prste za isticanje ustaških parola, kao što je imao pravo i tvrdeći da niti jedan hrvatski zakon ne zabranjuje izrijekom točno taj poklik, politički afirmiran tijekom kratke vladavine ustaša dijelovima današnje Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.
Ipak, Strasbourg je Šimunića svojom presudom mogao samo ubiti u pojam.
"Hrvatski sudovi kaznili su Šimunića na osnovu Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima za što su imali legitimno utemeljenje u borbi protiv nereda, te rasizma i diskriminacije na stadionima", drugim riječima, ono ipak jest bio ustaški, posljedično pronacistički, odnosno rasistički pozdrav.
"Morao je biti svjestan mogućeg negativnog utjecaja tog povika na ponašanje publike i morao se od toga suzdržati", također je napisao sud u Strasbourgu, čime ga je proglasio krivim i za izazivanje rasističkog nereda na Maksimiru.
Što se tiče toga što u Kaznenom zakonu RH nigdje ne stoji formulacija tipa "... zabranjuje se pozdrav ZDS..." Strasbourg je Šimuniću objasnio da se ne može njima doći žaliti da su mu prekršena ljudska prava time što nečega nema u zakonima RH, a da se prije toga nije žalio u samoj Hrvatskoj zbog toga što toga nema u zakonu.
Drugim riječima, a sva je prilika da se nije tek samo jedna osoba nasmijala dok je pisala taj dio presude, Šimunić je, ako je htio tužakati Republiku Hrvatsku u Strasbourgu zato što nije izrijekom proglasila ZDS kažnjivim po zakonu, prvo trebao tražiti kod nadležnih vlasti u Hrvatskoj da ZDS zakonski izrijekom zabrane i propišu kaznu, a tek onda ići u Strasbourg. Moguće je da mu je odvjetnik koji ga je zastupao u Strasbourgu, sasvim previdio mogućnost ovakvog pravnog zaključka.
Što se tiče slobode izražavanja, Europski sud za ljudska prava objasnio mu je da se to ne odnosi na pozivanje na mržnju i nasilje, što bi slavljenje ustaškog režima zapravo bilo.
Tako je Europski sud za ljudska prava Josipu "Joeu" Šimuniću objasnio što je ZDS u svojoj suštini, poučio ga povijesti, poučio ga temeljnim pravilima ponašanja na demokratskom Zapadu u 21. stoljeću kao baštini onoga u 20. stoljeću. Šimunić je posljedično, kao čovjek koji putuje s kraja na kraj planeta, ostao osuđen na još uži krug ljudi, sad već krajnje uzak, unutar kojega još može naići na istomišljenika oko ustaškog naslijeđa i NDH.
Koliko je uspio naučiti iz tog dijela svog života moglo se vidjeti u travnju 2016., kada se pojavila vijest da je sudjelovao kao donator u filmu Jakova Sedlara "Jasenovac – istina". Ubrzo će se ispostaviti da nije bila riječ o nikakvoj istini, dotle da mu je Lupiga raskrinkao da je famozna naslovnica Vjesnika koja je trebala dokazivati da je Jasenovac bio mjesto masovnog pokolja poslije, a ne za vrijeme rata, totalna krivotvorina. Bila je riječ o fotošopiranju naslovnice Vjesnika koja je tog datuma izgledala sasvim drugačije.
Kao krivotvorina se pokazao i dio u kojem je Sedlar u filmu upotrijebio snimku Puljanina koji je kao dijete preživio ustaški logor u Jasenovcu, i to zato što je Sedlar isjeckao snimku do te mjere da joj je promijenio kontekst kao da je čovjek pričao da je u logoru bilo lijepo. Da se ne govori o tome da su Sedlara autori snimke optužili za krađu materijala.
Zbog svega toga Sedlara je na kraju, 2017., prozvao State Department SAD-a. Krajem prošle godine Sedlaru je Australija uskratila vizu, a navodno je već bio na putu. Sedlar je tvrdio da je s vizom problem bio zato što je promijenio putovnicu. Za osudu iz State Departmenta tražio je ispriku, ne bi čovjek vjerovao, od Washingtona.
Isto kao što je i Šimunić nakon FIFA-ine presude da mu se zbog javnog "ustašovanja" na Maksimiru zabrani 10 utakmica za hrvatsku nogometnu reprezentaciju plus novčana kazna. Tvrdio je da je to sve maslo "velikosrpske lobističke zavjere", te se time priključio krugu optuživanih za koketiranje s ustaštvom, a čiju istinu o povijesti, eto, "cijeli svijet ne razumije".
