Anastazije Martinčić iz Raklja, koji je već deset godina u zatvoru u Urugvaju zbog organizacije šverca 2.175 kilograma kokaina iz južne Amerike u Europu, u petak ujutro je pušten na slobodu. Martinčić je osobno potvrdio tu informaciju za Glas Istre.

"Deset su me godina držali u najzloglasnijem zatvoru u Urugvaju. Bio sam zlostavljan, maltretiran i doveden do granica iznemoglosti. Godinama sam tvrdio da sam zatočen bez i jednog dokaza i sada, kad su shvatili da dokaza nema, jednostavno su me izbacili na cestu. Sada sam trenutačno na jednoj farmi krava kod poznanika i moram se javiti konzulatu zbog dokumenata koji su mi, nakon proteka godina, istekli. Zatražit ću povrat sve oduzete mi imovine i dokazat ću istarskoj i hrvatskoj javnosti da nisam kriminalac, što mnogima neće biti drago. Vidimo se uskoro u Puli", izjavio je Martinčić.

Užas Brazila Hrvatski diler: Preživio sam užase zatvora u Južnoj Americi

Anastazije Martinčić uhićen je sa skupinom krijumčara više od dviju tona kokaina tijekom 2009. u Urugvaju, u sklopu akcije “Balkanski ratnik”. Droga zaplijenjena u Atlantskom oceanu uličnom preprodajom dosegla bi cijenu od 250 milijuna eura. U akciji su sudjelovale policije Nizozemske, Španjolske, Italije, Belgije, Argentine, Urugvaja i SAD-a. 

Pokrenula ju je srpska tajna služba BIA u suradnji s američkom DEA-om, a tadašnji glasnogovornik Ravnateljstva policije Krunoslav Borovec potvrdio je da je u akciji sudjelovala i hrvatska policija. Akcija se istovremeno odvijala u Srbiji, Argentini i Urugvaju, a uhićeno je petero osoba, među kojima i Anastazije Martinčić.

Urugvajska policija upala je neposredno uoči tih uhićenja na jahtu “Maui” koja je plovila pod britanskom zastavom, i to u luci Santa Lucia gdje ju je, na putu prema otvorenom moru, presreo patrolni brod. Na brodu je pronađeno 50 vreća punih kokaina. Jahta je natovarena kokainom isplovila iz Buenos Airesa, ali je zbog lošeg vremena bila prisiljena stati u Urugvaju. 

Tamošnja policija je dva mjeseca ranije imala informaciju o krijumčarenju droge iz Kolumbije i Argentine preko Urugvaja te je jahta na kojoj se nalazio Martinčić zaustavljena. Time je spriječeno da droga završi u crnogorskoj luci Baru, a potom i na zapadnoeuropskom tržištu. Anastazije Martinčić bio je godinu dana prije tog uhićenja pod sumnjom za ubojstvo tada 42-godišnjeg Puljanina Tripe Penovića, 30. lipnja 2008. nedaleko od ulaza u park Maksimir u Zagrebu. 

Ubrzo nakon ubojstva uhićen je prilikom ulaska u Hrvatsku na graničnom prijelazu Plovanija jer je tada živio u Kopru. Istarski policajci odmah su ga otpratili do Zagreba da bi razjasnio svoju povezanost s ubijenim Penovićem, nekoć vlasnikom pulskog kafića Raffaelo. Nakon dvodnevne kriminalističke obrade u zagrebačkoj policiji te pretraga u kojima je kod njega pronađeno desetak različitih mobitela, Martinčić je pušten bez ikakvih optužbi. Naknadno se i Penovićevo ubojstvo dovodilo u vezu s razračunavanjima unutar klana Darka Šarića, jednog od najpozantijih balkanskih narko bosova s kojim je Martinčić bio povezan.

Guadalajara Najopakiji narkobos: Danima agentu bušio rupe u glavi

Pad Šarićeva krijumčarskog kartela izazvao je veliku pozornost u Srbiji i Crnoj Gori, jer su se počele otkrivati brojne veze nominalno istaknutih poduzetnika i političara sa Šarićevim prljavim novcem. Pripisivalo mu se da je na području tih zemalja, ali i u regiji, oprao milijarde eura novca zarađenog krijumčarenjem droge. 

U siječnju 2010. za Darkom Šarićem raspisana je međunarodna potjernica, a nakon višegodišnjeg bjekstva, 18. ožujka 2014., pod ne posve razjašnjenim okolnostima, Darko Šarić predao se srpskim vlastima. Tvrdio je da nije kriv ni po jednoj točki optužbe, kao i da droga koja je zaplijenjena nije njegova, pa je u više navrata optuživao policajce i kontroverzne biznismene da su mu montirali optužbe, objavio je Nacional.

Tijekom tih dinamičnih zbivanja eskaliralo je nasilje u kriminalnom miljeu, a dijelom i u Hrvatskoj. Do hrvatske policije doprla je svojedobno i informacija da se Darko Šarić jedno vrijeme skrivao i u Hrvatskoj. Nakon što je Šarić nestao, pojavile su se informacije da je u Hrvatsku stigla pošiljka od oko 60 kilograma kokaina, koja je skrivena u jednom od zagrebačkih stanova kojima su se koristili članovi narkomiljea, uključujući i Marija Sovu, piše Nacional. 

Iz kriminalnog miljea do Nacionala su dospjele tvrdnje da se nitko nije usuđivao otići po tu drogu, jer se nije znalo čeka li policija u zasjedi. Policija raspolaže i podatkom da je u Istri zakopan manji dio Šarićeva novca od kokaina. Navodno se radi o dva milijuna eura do kojih se nitko nije usuđivao krenuti, jer je mreža Šarićevih suradnika u Hrvatskoj bila uzdrmana ili djelomice pohvatana zbog međusobnih obračuna, kakav je bio i onaj između Sretka Kalinića i Miloša Simovića. Spomenuta dva milijuna eura navodno su tek sitan dio Šarićeva bogatstva koje je on prebacio u Hrvatsku.

U srbijanskim kriminalnim krugovima tvrdi se da je Šarić u Hrvatsku davno prije uhićenja prebacio gotovo 150 milijuna eura, što u gotovini, što kroz investicije, iza raznih paravana – bilo preko drugih fizičkih osoba, bilo kroz tvrtke koje on iz pozadine kontrolira. Zato se i sumnja da je krug njegovih suradnika u Hrvatskoj poprilično velik i ne zaustavlja se samo na klasičnom kriminalnom miljeu. 

Tko je naručio? Kako je pala mafijaška banda iz krvavog rata s Mamićem

Od trenutka kada se Šarićevo ime prvi put pojavilo u javnosti javljale su se i brojne indicije da je Šarić jedan od ljudi povezanih sa srbijanskim sigurnosnim službama, koje su kontrolirale šverc unosnih roba, uključujući i drogu. Da bi te indicije mogle biti utemeljene, počelo se nazirati i neposredno nakon što je Šariću izrečena nepravomoćna zatvorska kazna od dvadeset godina zatvora. Nedugo nakon izricanja te presude, Anastasije Martinčić telefonski je kontaktirao Milomira Marića, srbijanskog novinara i pisca. Martinčić je Mariću izjavio da Šarić nema nikakve veze s drogom, već da je iza svega tajanstvena i moćna grupacija iz Hrvatske, Slovenije i Italije, piše Nacional. 

Izjavio je i da su ga srbijanski tužitelji ucjenjivali, da su mu nudili pomoć ako će teretiti Šarića ili neke njegove suradnike, ali da on na to nije pristao. Martinčić se potom požalio da ga čak ni Šarićevi odvjetnici nisu htjeli uzeti za svjedoka obrane. O svemu tomu raspisao se srbijanski Informer. Šarićev odvjetnik Radoslav Baćović potom je izjavio da to nije točno, da ga je Šarićev tim odvjetnika predlagao za svjedoka obrane, ali da to nije odgovaralo tužiteljima, jer bi im pala optužnica. 

Sve je poprimilo obrise tipične medijske operacije s ciljem da se pokuša relativizirati sudski proces Darku Šariću. Martinčić u svojim izjavama za srbijanske medije nije otkrio imena tih moćnika koji su, prema njegovu viđenju, pravi vlasnici droge zbog koje se sudi Darku Šariću. Ali, zato je puno toga otkrio Nacionalu.

“O njihovim aktivnostima oko krijumčarenja droge imam neposredna saznanja. Sve što želim je da se zaštite članovi moje obitelji. Godinama sam surađivao sa srbijanskim tajnim službama, još kao maloljetnik istovarivao sam oružje i eksploziv koje je Udba krijumčarila Pablu Escobaru, poznate su mi sve inačice teorija zavjera, sudjelovao sam u plasiranju crnog novca za pokrivanje švercerskih operacija, a posao u lučkoj kapetaniji bio mi je tek paravan za druge aktivnosti. Hoću olakšati dušu i spreman sam surađivati”, izjavio je Martinčić za Nacional.

Paravan za ilegalu Estrada Zagreba: Đikani plaćaju seks sa slavnim curama

Potom je Martinčić izdiktirao imena petnaestak osoba za koje tvrdi da su pravi nositelji švercerskih aktivnosti, tvrdeći da za sve što govori posjeduje dokaze. Redakciji Nacionala poznati su identiteti tih osoba, neke od njih imale su ozbiljne probleme sa zakonom, ali kako Martinčić nije iznio apsolutno nikakve uvjerljive dokaze za svoje optužbe, Nacional njihova imena nije objavio. Štoviše, Martinčić je toj grupi ljudi pokušao pripisati i sudjelovanje u ubojstvu Ive Pukanića i Ivane Hodak, navodeći usto da Slobodan Ðurović, jedan od pravomoćno osuđenih za sudjelovanje u atentatu na Pukanića, nema s tim ubojstvom nikakve veze, objavio je Nacional.