Atentat na Tita: Tri sovjetska plana za kraj Jugoslavije
Sovjetski obavještajni aparat desetljećima je pomno skrivao svoje planove za ove prostore. U prvom nastavku serije feljtona mogli ste čitati zašto je Stjepan Radić bio među prvim metama u potencijalnoj destablizaciji Jugoslavije. Drugi nastavak bavi se pomno zataškanom poviješću odnosa tadašnjeg Sovjetskog saveza s nekim potpuno nepoćudnim likovima kao što je Draža Mihailović. Treći dio serije prenosi informacije o najtajnijim planovima opasnih Staljinovih atentatora koji su ozbiljno razmatrali kako ubiti Josipa Broza TIta jer su vdijeli da diplomatskim pritiscima ne postižu ništa.
Memoari „Obavještajne službe i Kremlj" pobudili su ogromno zanimanje nakon objave. Pavel Sudoplatov, general-poručnik, nekada prvi diverzant i terorist Sovjetskog Saveza, koji je u sovjetskoj tajnoj službi NKVD-u radio 32 godine otkrio je tajnu o atentatu na Tita.
Sovjetski agent Grigulevič uz pomoć jugoslavenskog generala Mome Đurovića trebao je 1952. u Beogradu zaraziti maršala Tita bakterijom plućne kuge! Druga verzija atentata je bila spremna: „Atentat treba izvesti uz pomoć nečujnog pucnja iz oružja zamaskiranog u predmet svagdašnje upotrebe, uz istovremeno ispuštanje suzavca, kako bi se stvorila panika koja bi omogućila Maksu bijeg i prikrivanje tragova..."
Godina 1952. je bila četvrta od početka žestokog sukoba između dvije socijalističke zemlje, Jugoslavije i SSSR-a, i njihovih vođa Josipa Broza Tita i Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina, koji je izbio 1948. godine. U svojim beogradskim odajama jugoslavenski maršal je spreman da u kratku audijenciju primi diplomata Kostarike u Vatikanu, akreditiranog i u Jugoslaviji.
Prilikom rukovanja, kostarikanski diplomat, zapravo obavještajac i likvidator sovjetske tajne službe NKVD-a, pod tajnim imenom Maks, treba laganim pokretom ruke baciti Titu u lice bakterije plućne kuge, dobro skrivene i sašivene u rever kaputa. Bakterija je morala biti smrtonosna ne samo za Tita nego i za sve ostale osobe koje će se tog trenutka zateći u prostoriji, navodis srpski autor Marko Lopušina u knjizi KGB protiv Jugoslavije.
Agent Maks, prije nego što ode Titu, dobit će cjepivo, ali ni sam, zapravo, neće znati čime će zaraziti jugoslavenskog predsjednika i ljutog Staljinovog protivnika. Baš taj, pomalo bizarni, plan likvidacije Josipa Broza Tita iznio je u svojim sjećanjima jedan od vodećih sovjetskih operativaca NKVD-a. Pavel Sudoplatov je u sovjetskoj obavještajnoj službi radio pune 32 godine, od 1921. do 1953. godine. Onda je kao „neprijatelj naroda" osuđen na dugogodišnji zatvor, u procesu zajedno sa svojim šefom Lavrentijem Pavlovičem Berijom.
Sjećanja Pavela Sudoplatova, „prvog diverzanta i terorista“ Sovjetskog Saveza, opisana u knjizi „Obavještajne službe i Kremlj" (Razvedka i Kremlj), izašla iz tiska krajem 1996., izazvala je pravu senzaciju. General-poručnik NKVD-a, u poglavlju „Posljednje godine Staljinove vladavine“, iznosi još nekoliko načina na koje su agenti sovjetske špijunaže mislili likvidirati Tita.
Sprovođenje tajnog i potanko razmotrenog plana dobio je kao zadatak obavještajac Grigulevič, koji je već bio sudjelovao u likvidaciji Nina, poznatog vođe trockista u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, i u bezuspješnom atentatu na samog Trockog u Meksiku, u svibnju 1940. godine. Grigulevič je bio sposoban i pouzdan agent.
Savršeno je vladao španjolskim jezikom, a duže vrijeme je živio u Argentini i Meksiku. Istaknuo se upravo u organizaciji i pripremi ubijanja sovjetskih političkih i ideoloških protivnika.
Zbog toga je sovjetska tajna služba, nakon završetka rata, poslala Grigulevića s lažnim kostarikanskim dokumentima u Rim, gdje se brzo snašao i nametnuo u krugu južnoameričkih diplomata i poslovnih ljudi. Komunikativan, duhovit i uvijek s dovoljno novaca u džepu što mu je redovno stizao iz Moskve na račun u jednu rusku banku, Maks, odnosno Grigulevič, uskoro postiže čak i to da ga kostarikanska vlada imenuje svojim diplomatom u Vatikanu i Jugoslaviji.
Lažni diplomat, kako piše Sudoplatov u svojoj senzacionalnoj knjizi, posjećuje Jugoslaviju nekoliko pula. Kako stoji u izvještaju NKVD-a. „ulazi u krug ljudi iz Tilove klike", posebno se zbližava s Vladimirom Velebitom, tadašnjim jugoslavenskim ambasadorom u Londonu, kojega engleski povjesničar Jasper Ridley, u opsežnoj biografiji pod naslovom ,,Tito“, optužuje da je radio za sovjetsku obavještajnu službu, odnosno da je bio dvostruki špijun. Sudoplatov ne navodi to u svojoj knjizi.
Ali u njoj stoji da se, po jednoj od opcija likvidacije Tita, Grigulevič morao osloniti na „dobro prijateljstvo s Vladimirom Velebitom, preko koga je trebao, kao kostarikanski diplomat, uručiti poziv za prijem u jugoslavenskoj ambasadi u Velikoj Britaniji, u čast Tita, koji je te, 1952. godine, trebao posjetiti London“.
„Položaj koji Maks zauzima u ovom trenutku daje nam pravo da iskoristimo njegove mogućnosti za provođenje aktivnog djelovanja protiv Tita“ stoji u tajnom zapisu NKVD-a, ponuđenog osobno Staljinu na uvid i odobrenje. Radi razrade planova za Titovu likvidaciju kojoj su sovjetski agenti pristupili krajnje ozbiljno u veljači 1952. Maks je bio pozvan u Beč. Ovdje je specijalni agent NKVD-a ,,s njim organizirao konspirativni susret. U razgovoru su se razmatrale Maksove mogućnosti kako se njegov sadašnji položaj može najbolje iskoristiti za Titovu likvidaciju. Maks je izjavio da je spreman na bilo kakvu akciju usmjerenu osobno protiv J. B. Tita.“
Osim već spomenutog, „bakteriološkog" atentata, u laboratorijima NKVD-a razmotrena su još dva načina likvidacije. Tih zimskih dana 1952. očekivala se službena Titova posjeta Velikoj Britaniji. Agenti NKVD-a predvidjeli su to kao moguće mjesto atentata na jugoslavenskog komunističkog vođu. Na primanju u Titovu čast Grigulevič je trebao izvršiti ubojstvo.
„Atentat treba izvesti uz pomoć nečujnog pucnja iz oružja zamaskiranog u predmet svakodnevne upotrebe i dijela odjeće, uz istovremeno ispuštanje suzavca, kako bi se stvorila panika koja bi omogućila Maksu bijeg i prikrivanje tragova."
Tito je trebao pasti u okruženju mnogobrojnih diplomata i britanskih političara. U opuštenoj atmosferi prijema, uz pjenušac i delikatese jugoslavenskog porijekla, sovjetski agent-ubojica trebao je izvršiti zadatak.
Po trećoj opciji, Maks je trebao učiniti sve kao i u opciji broj dva, ali ovaj put na prijemu koji je Tito davao za supruge diplomata akreditiranih u Beogradu. NKVD je razmatrao i mogućnost da otruju Tita. Naime, lažni diplomat Maks bi nekom kostarikanskom poslovnom čovjeku, koji ne bi slutio nikakvo zlo, predao poklon za Tita. Bio bi to nakit u kutiji. No, ,,prilikom otvaranja kutije pokrenuo bi se mehanizam koji bi istog trenutka izbacio otrov s trenutnim djelovanjem".
Tito se, po tom planu, ne bi stigao nadiviti kostarikanskom nakitu jer bi ga otrov pokosio istog trenutka. Svi ti prijedlozi atentata bili su podnijeti osobno Staljinu. Međutim, Sudoplatov, koji je donio dokument Staljinu, piše: „Staljin nije napravio nikakve bilješke na dokumentu. U kabinetu, gledajući u oči Staljinu, rekao sam da Maks ne odgovara za taj odgovorni zadatak."
Sudoplatov iznosi podatke da je NKVD u samoj Titovoj blizini imao svog agenta pod tajnim imenom Val. Bio je to general-major JNA Momo Đurović, iz Titove garde. Međutim, piše Sudoplatov, NKVD nije stigao do kraja iskoristiti Momu Đurovića, jer ga je Udba u međuvremenu otkrila i zatvorila.
Staljin je naredio, piše Pavel Sudoplatov sjećajući se svog razgovora sa sovjetskim diktatorom, da se sve još jednom razmotri i da se uzmu u obzir nesuglasice u jugoslavenskom vodstvu.
Zatim me je pogledao prodorno i rekao da je taj zadatak važan radi učvršćenja naših pozicija u Istočnoj Europi i našeg utjecaja na Balkanu, te da zadatku treba pristupiti izvanredno odgovorno kako bi se izbjegao neuspjeh poput onog kad je u Ankari, 1942., propao atentat na von Papena, njemačkog diplomata u toj zemlji.
Osim atentata, NKVD je detaljno razmatrao i načine političke kompromitacije predsjednika Tita. U tu su svrhu pripremljena dva opsežna spisa, pod šiframa „Lešinar“ i ,,Neron“.
U njima su bili tjedni izvještaji sovjetskog posredništva iz Beograda koji su se bavili i skupljanjem diskreditiranih podataka o Titu. „Spis je uključivao i idiotske Molotovljeve naredbe: tražiti Titove veze s profašističkim grupama i hrvatskim nacionalistima", piše Sudoplatov. Nadalje, Pavel Sudoplatov piše kako su ga jednom na razgovor pozvali ljudi iz neposredne blizine Nikite Hruščova: Serov, Savčenko i Jepišev, koji su insistirali da se ubrza projekt atentata na Tita.
"To me je iznenadilo, jer sam o tako delikatnoj stvari dotad uvijek raspravljao nasamo samo s Berijem ili Staljinom.“ Jepišev je Sudoplatovu rekao kako Titova likvidacija ima prvorazrednu političku važnost.
"Smatrao sam da je rizik prevelik te da mi nemamo pravo slati našeg agenta u sigurnu smrt u ovo mirnodopsko vrijeme“, stoji, dalje, u Sudopiatovljevoj knjizi. „Međutim, cijeli taj projekt je ostao samo na papiru sa oznakom strogo povjerljivo državna tajna" piše autor knjige.
Naime, 5. ožujka 1953. umire Staljin. Razmišljanja o Titovom ubojstvu koliko je poznato Pavelu Sudoplatovu sovjetska obavještajna služba od tada napušta. Naime, i sam je Sudoplatov u unutarstranačkim sukobima nakon Staljinove smrti zaglavio u zatvoru, gdje je proveo punih 15 godina, a rehabilitiran je tek nakon raspada SSSR-a, 1992.