Novinar TVZ-a danas HRT-a, Miroslav Lilić, danas kolumnist u tiskanom izdanju Expressa, bio je onaj koji je na našoj nacionalnoj televiziji pročitao vijest:
Često su me pitali jesam li bio svjestan posljedica koje će uslijediti nakon što pročitam vijest o Titovoj smrti. Jesam li bio svjestan da zapravo najavljujem kraj Jugoslavije i sve ono što se u tom kontekstu poslije zbivalo? Ne, nisam. Tako nešto nikad mi nije palo na pamet…
Kada sam davao izjavu za seriju o Titu autora Antuna Vrdoljaka, uz ostalo su me pitali jesu li na Televiziji postojale neke posebne sigurnosne pripreme.
Odgovor je bio kratak: nisu.
U državi jesu, a na Televiziji su se odvijale tihe, stručne, profesionalne i ostale pripreme – što ćemo, kako i kada emitirati. Noću su se montirale emisije o Titu, prilozi, glazba, fotografije. Sve se radilo i dogovaralo na relaciji CK – Puharić – generalni direktor Franko Winter – direktor TV-a Joža Gobac – direktor programa Veljko Knežević – Miroslav Lilić.
Naravno da sam kao odgovorni urednik Informativno-političkog programa bio zadužen za operativni posao. Napravili smo redoslijed priloga i emisija od prvog dana do pokopa, točan plan reakcija u svijetu i Jugoslaviji. Naravno, dnevne vijesti nismo planirali.
Nakon vijesti o Titovoj bolesti mnogi su na Televiziji očekivali velike sastanke, dogovore, diskusije, kolegije…
Ali, za velike događaje najbolje je angažirati što manje ljudi, samo one koji će operativno raditi. Zato smo u povodu Titove smrti napravili fenomenalan program, kao i poslije tijekom rata Program za slobodu. Prvi veliki rukovodilac iz razdoblja rata i revolucije koji je umro na vlasti bio je Edvard Kardelj. Vijest je pročitao Marko Vojković, tadašnji šef Informativnog programa. Tito je, bilo je to 1979. godine, prekinuo putovanje i vratio se u zemlju. Mnogi su očekivali da će sljedeći biti stalno bolesni Bakarić, ali on je živio po onoj narodnoj "Žuti žutuju…"
U to vrijeme Tito je već bio ozbiljno bolestan. Liječnik mu je u listopadu 1979. sugerirao da ide što prije u bolnicu jer mu moraju amputirati nogu, ali on je danima odgađao. Želio je dočekati Novu godinu u Karađorđevu s rukovodiocima svih republika i pokrajina. Tako je i bilo, iako nije ustajao sa stolca, osim nakratko.
Nakon dočeka je otišao u bolnicu u Ljubljanu, gdje je odmah i operiran. Potom je stiglo priopćenje da je operacija protekla dobro, a nakon dva dana su se pojavile fotografije na kojima je sa sinovima Žarkom i Mišom. Sve je izgledalo kao da je u najboljem redu. Nakon nekoliko dana počele su komplikacije i svaki je dan stizalo priopćenje liječničkog konzilija da se nastavljaju intenzivne mjere liječenja…
Dana 5. siječnja. 1980. godine pozvali su me u Predsjedništvo CK SK. Primio me moj bivši direktor Branko Puharić, tada član Predsjedništva, zadužen za informiranje, kulturu, zdravstvo itd. Nisam mogao ni pretpostaviti zbog čega me zove, i to baš u zgradu CK – čuvenu Kockicu.
Predsjednica je bila Milka Planinc, sekretar Milutin Baltić. Prije ulaska u njegovu sobu, kao i uvijek, poljubio sam ruku njegovoj tajnici Mariji. Branko je u bio sam u sobi, vrlo ozbiljan. Izmijenili smo nekoliko konvencionalnih rečenica, a onda je iznenada rekao: "Odlučio sam da ti pročitaš vijest kada umre drug Tito. "
Meni je odmah skočio tlak i počeo sam kukati: "Molim vas, nemoj mene…Ja to ne mogu! Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene, ja to ne mogu izdržati..."
"Ne dolazi u obzir. To mora imati težinu i drugačije je kad čita urednik Dnevnika i šef programa, nego spiker."
Završio je rečenicom: "To je tako i gotovo. Ne moram te uvjeravati da moraš biti na raspolaganju i spreman dvadeset četiri sata i da cijeli program bez potresa pripremiš za funkcioniranje kad se to dogodi. Nema panike, nema puno priče, sve ležerno i diskretno… I naravno, bez noćnih lumperaja i pića!"
Odlazim iz Kockice, u glavi mi košmar, srce tuče, razmišljam koga više da žalim – Tita koji umire ili sebe koji od sada više nema privatni život. Pozvao sam jednog po jednog urednika Dnevnika, pa onda spikere i sve važnije novinare. Svima sam objasnio situaciju. Onima koji će se pojavljivati u kadru odmah smo nabavili crna odijela, košulje, crne kravate.
(Hajduk - Crvena zvezda, 04.05.1980., Poljud, Split)
Sve je to bilo lako, ali birtija, piće, društvo…?! Negdje oko 23 sata toga dana odemo mi kod Drageca na Zelengaj, jedemo i pijemo vodu. Kad je prošla ponoć, počeli smo udarati po gemištima. Mislim, pa da i umre Tito, neće, dovraga, objaviti priopćenje u ovaj sat. No, Tito je Tito, CK je CK, a Puharić je prijatelj i šef. Nema zafrkancije – nema pića.
Od 5. siječnja 1980. do Titove smrti 4. svibnja 1980. nisam popio niti jednu jedinu kap alkohola. Znali smo nakon ponoći otići u restoran, ali samo voda… Prolazili su dani, priopćenja, ne znaš što davati u program, kako izbjeći sumornu atmosferu, prazninu. Narod je bio napet, svi u iščekivanju…
I onda je došla nedjelja, 4. svibnja 1980. Vidio sam se s Puharićem, koji je tih dana često dolazibo na TV oko 11 sati. Došli su i generalni direktor RTZ-a Franko Winter i drugi rukovodioci kuće. Bili smo u SBF-u, u mojoj maloj sobi. Kaže mi Branko: "Ručaj, ali se odmah vrati na Televiziju!"
Tako sam i učinio i došao oko 14 sati. U 15.30 Branko mi je rekao da je Tito umro, da će Tanjug emitirati vijest, da se presvučem i budem spreman krenuti u studio. Ostavili smo dežurnog kraj teleksa da nam odmah donese vijest kad je emitiraju iz Beograda.
Puharić je inzistirao na tome da moramo prvi u Jugoslaviji objaviti vijest kako bi Televiziju Zagreb prenijele ostale TV kuće u Europi i svijetu. Slika Tita koju ćemo objaviti u pozadini već je prije odabrana. Pozvao sam sve urednike, poredali smo priloge i emisije koje će se emitirati nakon objave vijesti o smrti… Sve je u najboljem redu, razmišljam i oblačim košulju, sako, kravatu. I čekam…
S režiserom i urednikom Nedjeljnog popodneva Sašom Zalepuginom dogovoreno je da kad mu se kaže da prekine emitiranje emisije, odreže sliku na dva prazna stolca koja su bila pripremljena u studiju… Došla je vijest i odmah smo prekinuli program. Stoje ta dva stolca.
Uzeo sam Tanjugovu vijest bez prepisivanja i krenuo prema studiju. Sjeo sam na jedan prazan stolac, gutao pljuvačku i nastojao ne razmišljati ni o čemu, jer sam imao užasnu tremu. Gledam u kameru, pali se crveno svjetlo, čitam: "Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije radničkoj klasi i narodima Jugoslavije: umro je drug Tito…"
Pročitao sam vijest, gledao još par sekundi u kameru i htio ustati sa stolca. No, na svoj užas shvatim da na sebi imam plave traperice koje sam zaboravio zamijeniti crnim hlačama!
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hebao vas i tito i partizani i ustase i ostali iz tog vremena, gadite mi se pisite o necemu sto je nama u interesu ***
Otišao je bio veliki čovjek koji izvukao maksimum iz ove balkanske bagre. Imali smo uspješnu i ponosnu državu.
druže tito mi ti se kunemo