Jednog popodneva, u tad još otvorenom zagrebačkom kinu Europa, pogledala sam "Lady Bird", sjajnu, duhovitu coming-of-age priču tad debitantske redateljice Grete Gerwig. I otad je pratim. Pogledala sam je i u šarmantnim "mumblecore" ulogama s početaka njezine glumačke karijere, i svidjela mi se, svidjela mi se i u pomalo otrcanoj romantičnoj komediji "Maggie's Plan", svidjela mi se i u intervjuima i javnim nastupima, doživjela sam je kao pametnu, načitanu mladu ženu koju želim slušati i gledati. Zbog nje sam počela pratiti i rad njezina partnera Noe Baumbacha (i nažalost pogledala nasmrt dosadan "Marriage Story"). Ukratko, Greta Gerwig brzo je dobila moju naklonost i kao glumica drugačijeg profila i pojavnosti od klasičnog holivudskog arhetipa i kao redateljica u usponu. Svidjela mi se čak i njezina adaptacija "Malih žena", u kojoj je unatoč tad već očitom podilaženju masovnoj filmskoj industriji i poželjnom feminističkom narativu, uspjela dati i jedno novo, ozbiljnije čitanje poznatog, podosta sladunjavog književnog predloška. I tim više sam se duboko razočarala nakon što sam pogledala ovogodišnji hit "Barbie".

Radi se o filmu koji je naprosto lijen. Lijen je u opsegu društvenog problema koji zahvaća, lijen je humor, koji djeluje kao drugorazredni stand-up, a što je najgore od svega i apsolutno neoprostivo za film tolikog budžeta i tako agresivne marketinške kampanje - lijeno je napisan.

Što si uopće očekivala? Pa očekivala sam - pogotovo nakon fenomenalnog prvog trailera u kojem divovska Margot Robbie obučena u crno-bijeli kupaći kostim, gotovo istovjetan prvom modelu lutke, stoji nad nekom verzijom postapokaliptičnog svijeta u kojem djevojčice razbijaju svoje lutke-bebe u maniri "Odiseje u svemiru" - inteligentnu komediju, možda satiru na suvremeno društvo, nekakav "camp" eskapizam. Očekivala sam punokrvno filmsko iskustvo koje će podsjetiti široke mase gledatelja da "entertainment" ne mora isključivati promišljanje, odnosno da je i danas moguće zabaviti gledatelje bez da ih se podcjenjuje.

Usred cijele te goleme kampanje (koja je stajala i više od samoga filma) nerijetko se dalo pročitati kako je Gerwig bila "silno posvećena svakom detalju", pa onda imate snimke na kojima predano bira točnu nijansu ružičaste ili silno gestikulirajući objašnjava referencu za svaki outfit koji Robbie nosi tijekom filma. I zaista, dizajn je zanimljiv, odjeća i tijekom filma i tijekom predstavljanja apsolutno tema za sebe, k tome vrhunska. Sve je to ionako zapravo rezultat rada onih ljudi iza scene. Ali kakva pobogu posvećenost svakom detalju s toliko nevjerojatno puno nedosljednosti u svega dva sata filma? Uz svu slobodu omogućenu žanrovima unutar kojih se "Barbie" svijet smješta: fantasyja, odnosno bajke, i komedije, s toliko prilike za jedan divan apsurd, Gerwig i Baumbach uspijevaju napisati film gdje taj bajkoviti paralelni svijet nema nikakve svoje zakonitosti. Te zakonitosti, čvrsta alternativna logika, uvjetuju sukobe i prepreke, a onda i rješenja zahvaljujući kojima nastaju stvarno kvalitetne fantasy priče. Ovdje su rješenja svih ab-ovo nametnutih situacija nemaštovita, banalna i nikako drugačije nego lijena. Kako je moguće da nisu prigrlili svu mogućnost sulude slučajnosti, potpuno dozvoljenu, pa i poželjnu u ovakvim okvirima? Ponavljanje stereotipa nekakve "fairy godmother" koja ima svekoliki uvid i moći u liku Kate McKinnon (i k tome ponavljanje već odavno istrošenog holivudskog stereotipa čudakinje koja služi tek tako za podsmijeh - isto vrijedi i za lik koji igra Michael Cera), bez da joj se da ikakva osobna dimenzija ili pozadina tih posebnih moći, pa onda trenutak kad Barbie ima viziju da je djevojčica koju traži baš u školi (ima li Barbie odjednom nadnaravne sposobnosti u "stvarnom svijetu", ima li ih i u Barbielandu, imaju li ih druge Barbike?) - doslovno bi za priču bilo bolje da se istog trenutka kad je zakoračila u stvarni svijet onako odmah ravno zabila u tu djevojčicu. Dalje, činjenica da Ken započinje razgovor sa ženom tako da ga ona u 2023. godini pita baš ništa drugo nego - koliko je sati?! Zašto je tako "do detalja" dizajniran Barbie ormar i hladnjak, ona pije nepostojeći sok iz čaše i magijom se presvuče svako jutro, ali odjednom sve Barbike imaju smartphone, a ne nekakvu jednako simpatičnu varijantu koja podsjeća na igračku? Zašto u Barbielandu ne postoji pojam patrijarhata, ali Barbie zna što je fašizam (u tom sam trenutku očekivala nekakvu igru riječi na "fashion", što bi i dalje bilo naivno, ali barem možda više u skladu s ičim).

Dalo bi se još nabrajati i možda se sve ovo čini nebitnim, ali ne mogu ne doživjeti ovakav narativ kao čisto nepoštovanje i podcjenjivanje žanra, a onda i publike.

A kad smo kod patrijarhata (ili patrijarhije, kako je prevedeno u hrvatskim kinima)... Feministička je agenda, a slobodno je tako možemo nazvati, ovdje isključivo u službi zapadnjačkih, čak i izričito američkih trendova, time nimalo inkluzivna prema svim ženama svijeta, plitka i u suštini - lijena. I na argument da se ne moraju niti mogu svi baviti svim ženama svijeta, odgovor je, naravno da ne moraju. Ali ljudi koji su radili ovaj film žive od globalizacije, štoviše žive nezamislivo dobro. I zašto i dalje dopuštamo da nam prodaju ovakve pamflete? Prikaz apsolutno svih muškaraca kao potpunih debila, ne samo da je dosadan, nego i izrazito opasan, pa i netočan, koliko god ima finog humora u (američkom) toksičnome maskulinitetu i muškoj opsesiji konjima. Jer nije patrijarhat problem samo muškaraca koji leže u svojim podrumima s mini frižiderima punim piva, po cijele dane gledaju utakmice, igraju biljar i smatraju žene sluškinjama, puno je opasniji onaj u muškarcima koji vole svoje žene i kćeri, obrazovanim muškarcima, onima koji djeluju društveno i politički, koji nastupaju u medijima, predaju u školama i na fakultetima, ukratko onima koji ga možda i nisu osvijestili. Jednako kao što ni rukovodstvo kompanije Mattel ne čini skupina nesposobnih maloumnika, kako ih igraju Will Ferrell i ostali za radnju neopisivo nebitni muškarci, i taj pokušaj ironije na vlastiti račun samo maskira činjenicu da tu korporaciju vode itekako sposobni ljudi, svjesni koliko će zaraditi na ovom, a onda i na drugim filmovima koje su najavili u čast svojim uspješnim proizvodima, dok će i dalje provoditi tko zna kakvu zaista politiku prema svojim zaposlenicama, pogotovo onim uglavnom vrlo mladim zaposlenicama, nekako uvijek ženama, u tvornicama u Kini, Vijetnamu, Maleziji i odnedavno Meksiku.

Jednako tako, izbacivanje silnih inačica lutke Barbie, što su prema uvodu filma navodno osnažile djevojčice kao zastupnice njihove kulture, rase ili moguće karijere (fizičarke, astronautkinje, predsjednice, spisateljice itd.), u srži je tek podupiranje čistog konzumerizma. Pa nismo tražile da nam se kupuju nove i drugačije Barbike zato da bismo se osjećale snažno i tobože viđeno - već prosto da bismo ih imale što više i, po mogućnosti, što bolje nego druge djevojčice. I nismo se s njima stvarno igrale onako kako je "nacrtano na kutiji". Tko je zaista s astronautkinjom tek letio po zraku? Možda prvi dan. Kasnije su sve one postajale štogod smo mi htjele - upisivale smo u te Barbike svoje prijateljice, okolinu, kulturu kojoj smo individualno bile izložene, naposljetku svoje želje i strahove, koji su kod svakog djeteta puno kompleksniji (i intrigantniji) od jednostavnog svođenja na karijeru ili bilo kakav okvir. I tu je najveći i najtužniji propust ovoga projekta.

Potpuno je zanemaren odnos dječje igre i lutke, upravo najzanimljiviji metasvijet koji je mogao biti prikazan. Tome sam se ponadala kad sam vidjela snimke kako Robbie leti s krova kuće u auto umjesto da silazi niz stube, čak i na početku filma, kad se egzistencijalna kriza koju Barbie prolazi pripiše tome da je djevojčica koja se njome igra tužna - kakva predivna prilika za istražiti utjecaj, ako baš hoćete, patrijarhata na jednu stvarnu djevojčicu i njezine projekcije na igru s lutkama. I kakvo slabo rješenje u filmu (umjesto toga - nesretna mama, zaposlenica Mattela, zbilja?). Kako je moguće da ni u jednom trenutku nije prikazana dječja igra, osim nekoliko otrcanih "flashback" snimki na kojima mama i kći vitlaju Barbikama kroz zrak? Da, pojavom Barbie nismo se više morale igrati samo majki kao s lutkama nalik na bebe. Ali nisu Barbike bile neke idealne preslike nas. Bile smo im i majke ako smo htjele, i vladarice tih malih naših svjetova, a u njih su se na potpuno sulude i divne načine upisivali oni u kojima smo same živjele. Mašta je najveća emancipacija koju nam je Barbie dala.

Koliko god je stvarno dirljiv u nekim trenucima, koliko god Ryan Gosling bio zapravo dobar komičar, ostaje dojam da je narativ u vrlo vjerojatno većini dječjih igara daleko zanimljiviji od ovoga što su napisali ljudi kojima je Los Angeles granica stvarnog svijeta, a "monolog" (ne mogu to uopće ozbiljno nazvati tim izrazom) Americe Ferrere s kraja filma smatraju revolucionarnim. Tužno je i potpuno porazno da njezin lik, navodno nositeljica tog prosvjećenog stava, "stvarna žena" s kojom bismo se trebale poistovjetiti, svoju "validaciju" od strane nadređenih dobiva tek kad njezinu ideju procijene ne dobrom, nego profitabilnom. K tome, ideja "obične Barbie" koja nema karakteristike i ne zna što želi, a što ne, jednako je stereotipno poimanje zapadnjačke milenijalke nesposobne nositi se sa životom, kao što je to bilo ono ukalupljivanje žena u ukrase s početka proizvodnje ove lutke.

U godini 2023. zaista je krajnje vrijeme da u feministički narativ uključimo i onaj klasni, jer kad se to dogodi, možda mi privilegirane sretnice iz ovog malog dijela svijeta uvidimo kako taj strašni problem da "ne smijemo reći da želimo biti mršave, nego zdrave" imamo upravo zato što dopuštamo da nam isti ovi ljudi prodaju po zapadnjačkim standardima prirodno prekrasne žene, u koje se još dodatno izrazito puno ulaže da bi se što više uklopile u iste te standarde, u stereotipnim ulogama gdje se pokušavaju predstaviti kao nama bliske i razumljive. To je generalni problem svakog performativnog aktivizma - ništa se ne mijenja. Oni koji su svjesni da je patrijarhat štetan i tako dalje i tako dalje, bit će jednako svjesni i nakon gledanja filma. Oni koji nisu, palit će Barbike i pisati šovinističke parole, kao što bi radili i nekom drugom prilikom. To što upućuje na postojanje problema, ne znači da potiče ikakvo rješenje, samo ga monetizira.

Da stvar bude jasna, ne zazirem od jednostavne filmske zabave i lijepo upakiranog eskapizma - i sama ću vrlo vjerojatno radije pogledati Demyjeve "Djevojke iz Rocheforta" nego neku socijalnu dramu Kena Loacha, iako mi je drago oboje. Ali "Barbie" je daleko od Demyja. Netko bi mogao reći da koliko god bilo plitko, nema u tome ništa zapravo krivo. Ali kad imate svu moć i sredstva mijenjati sve ove stereotipe, a to ne činite, kad se čini da je film rađen zbog popratne kampanje, a ne obratno - u tome je nešto jako krivo, sistemski i u korijenu. Ono s čime sam ja otišla iz kina tek je osjećaj da koliko god neka žena bila talentirana i sposobna, u osnovi je nemoćna naspram diktata prosjeka anglosaksonskog društva. Svijet odavno nije tek muški ili ženski, podjele su puno kompleksnije, jaz puno veći. U tom je pogledu "Barbie" itekako suvremeni film.