Britanska je autorica Sarah Pinnborough, kako se u nedavnom intervjuu prisjetila, početkom prošlog desetljeća doslovno gutala djela ženskog ili kućnog noira. Dok je uživala u pričama Gillian Flynn, Paule Hawkins i AJ Finna, u njihovu napetome mraku, sve je bolnijom postajala svijest da sama nikad ne bi mogla osmisliti originalan zaplet. Autori s njezinih polica potpisivali su milijunske ugovore, a ona je potragu za originalnošću pretvorila u frenetično opsjedanje uma svakim zamislivim scenarijem. Razumljivo, do tog je trenutka kroz suradnje s različitim nakladnicima objavila dvadesetak knjige, za neke je čak i nagrađivana, no ni jedna je nije učinila poznatom ili joj brojem prodanih primjeraka osigurala lagodan život. Dobrano zagazivši u očaj, za jednog je izlaska upoznala urednicu u HarperCollinsu i ova joj je rekla kako previše brine jer priča ne mora biti briljantna. Bitno je samo da se može dobro prodati. Tim otkrićem ohrabrena, zdušno je prionula ispisivanju zapleta svojeg 23 romana, priče o nevjeri, samoći, prijateljstvu i neprijateljstvu, suprugu opasnih namjera i naizgled submisivnoj, a zapravo duboko poremećenoj supruzi... Sve su to čitatelji, naravno, već barem stotinjak puta literarno prožvakali i svatko je od poklonika žanra mogao, s više ili manje uspjeha, oko zadanih isječaka oblikovati temu. Kao u školskoj zadaći. Želeći ipak u svoje djelce upisati ponešto ambicioznosti, vrlo se originalno dosjetila trilersku priču pojačati nadnaravnim elementima. Kao što to često čini Stephen King, ali njegovo je nadnaravno u službi podcrtavanja malicioznosti i nedostataka u ljudskom biću. Sarah Pinnborough nije bila toliko uspješna. Uostalom, rekli su joj da ne mora biti, marketinški odjel njezina izdavača pobrinut će se da, uz onu spomenutog majstora žanra, na ovitku njezine nove knjige pronađu mjesto za poneku pohvalnu riječ Harlama Cobena i tako će nastati hit. Unatoč predinfarktnom stanju u koje je, sudeći prema panegiricima, doveo ove prekaljene pisce i još iskusnije čitatelje, 2017. objavljen roman “Behind Her Eyes” (hrvatskim je čitateljima postao dostupan sljedeće godine pod naslovom “Ne vjeruj svojim očima”) pokazao se kao bljutav pokušaj stvaranja parapsihološkog narativa u čijim se rupama lako mogla nastaniti kolonija zelenih izvanzemaljskih bića. I priča bi bila jednako uvjerljiva. 

S druge strane, bila je dovoljna da autoricu izvuče iz mraka toliko prezrene anonimnosti i osigura joj pokoju dodatnu nulu na njezinu bankovnom računu. Unatoč tome, saznavši da Netflix želi ekranizirati njezin posljednji literarni uradak, vjerojatno se nije predala prevelikom oduševljenju. I ranije je prodavala prava za ekraniziranje svojih naslova, ali ni jedan nije ugledao svjetlo dana ili barem polumrak gledateljskih dnevnih ili spavaćih soba. No Netflix je mislio ozbiljno, na projektu su kao kreatora angažirali Stevea Lightfoota, “Hannibalova” izvršnog producenta i jednog od kreatora Marvelova “Punishera”, a on je glavne uloge odlučio dodijeliti ne sasvim neiskusnim, ali široj javnosti malo poznatim glumcima. I tu do izražaja dolaze Netflixovi već legendarni pokušaji političke korektnosti kakve internetska zajednica željno iščekuje i dočekuje s podsmijehom. Naime, kad bi u romanu Sare Pinnborough postojalo išta dublje od tankog, vanjskog sloja, bio bi to odnos dviju bijelih žena, privilegirane bogatašice, dokone liječničke supruge Adele i pripadnice niže srednje klase, Louise, samohrane majke koja u uredu istog tog liječnika tri dana u tjednu, kao tajnica, dogovara preglede i organizira njegov prenatrpani raspored. Jaz između njih dodatno se produbljuje stanu li jedna pored druge - Adele ima dovoljno novca za skupe ručkove, članstvo u ekskluzivnoj teretani i odlaske na tretmane ljepote, dok Louise jedva išta uspijeva uštedjeti. No producentima to nije bilo dovoljno pa su ulogu Louise povjerili Simoni Brown, britanskoj glumici jamajčanskog podrijetla, kako bi, valjda, postavljena nasuprot blijedoj Eve Hewson u ulozi dijabolične supruge Adele dodatno naglasila razliku među njihovim, ni po čemu sličnim, a kamoli jednakim svjetovima.

Prvorazinsko pojednostavljivanje nastavlja se i kroz kameru i fotografiju, odabirom interijera i eksterijera, pa je tako skučeni Louisin stančić uvijek mračan, natrpan i čini se kako vapi za preuređenjem, no u svojoj klaustrofobiji nosi neugasivu životnu vedrinu svoje vlasnice, dok je dom koji Adele dijeli sa suprugom Davidom, psihijatrom, svijetli i prostran, ravnih linija i jednostavnog dizajna, odmjeren i bez suvišnih detalja, ukusno uređen, ali ništa ne može sakriti paničnu nesreću pod slojevima blještavo bijele. Teško da bi, da tome nije tako, David prihvatio koketiranje nepoznate mlade žene u baru, još bi mu teže, u gradu kakav je London, ta ista žena nakon nekoliko dana bila predstavljena kao njegova tajnica, a ni u paralelnom svemiru ne bi, u trenutku kad s njim počne dijeliti postelju, sofu, kuhinjski šank i druge za seksualne aktivnosti raspoložive površine, postala najbolja i jedina prijateljica njegove duboko usamljene, od svijeta otuđene supruge. Možda i bi, da je riječ o kakvoj meksičkoj telenoveli ili pravom trileru u kojem Louise nastupa kao fatalna žena s ubojitim, pomnjivo razrađenim planom. Ali Louise je vedra i otvorena, pomalo i priprosta te se silno veseli svijetu oko sebe. Štoviše, neprestano mu se, u interpretaciji Brownove, iščuđava - dok u najneuvjerljivijim scenama seksa dostiže ekstatični zanos, obrve su visoko uzdignute, dok trči parkom, vodi sina u školu, doručkuje sa svojom novom najboljom prijateljicom... Čak i naposljetku, kad bi cijela njezina osobnost i pojavnost trebale biti drugačije, začuđen izraz na licu Louise Barnsley, žene koja je “samo htjela da se njih dvoje osjećaju dobro i da im ona pritom bude važna”, ostaje nepromijenjen, postojan koliko i jedina preostala konstanta ovog lošeg televizijskog uratka - dosada. 

Stariji gledatelji vjerojatno pamte uzbudljivu napetost erotskih trilera devedesetih poput “Sirovih strasti”, “Razotkrivanja”, “Slivera” i “Showgirls”, erotikom nabijenu atmosferu kakvu “Behind Her Eyes” ni izdaleka ne uspijeva približiti unatoč fizičkim i glumačkim naporima protagonista. 

Sve je, pa i seks, u ovoj adaptaciji obavijeno velom dosade. Nasreću, nastavaka je samo šest, a ne uobičajenih osam i tim otkrićem ostvareno rasterećenje vjerojatno je najbolji trenutak u svih tristotinjak minuta. Od te su spoznaje možda bolji tek momenti kad priča izlazi iz okvira običnog trilera pa ambiciozno koketirajući s nadnaravnim uvodi lucidne snove i astralna putovanja. Budući da “nije trebalo biti briljantno”, pojmove interpretira na sasvim pogrešne načine, ali zabavljaju obličja što ih duše astralnih putnika poprimaju po napuštanju njihovih tijela. Umjesto kakve nevidljive, ali jezovite prisutnosti, naslućivanje čije prisutnosti bi i gledateljima izazvalo žmarce, prikazane pastelne, plavkaste i zelenkaste, sjajeće nakupine kao da su preslikane vilinske kume Disneyjeve “Gospodarice zla” koja je, usput budi rečeno, u svojoj opačini uvjerljivija od Adele Ferguson i onoga tko se već u njezinu tijelu skriva.

Jer obrat na samom svršetku nije “nevjerojatan”. Nije, naravno, očekivan, no poštenije bi bilo nazvati ga “neuvjerljivim” i potpuno promašenim. Kao, uostalom, i cijelu seriju koja ne funkcionira niti kao triler, niti kao erotski triler, a posebno kao triler s elementima nadnaravnog. Kao i literarni mu predložak, ostaje na razini parapsihološkog pokušaja. Nije to česti slučaj, ali bolje bi bilo da se Littlefoot nije slijepo držao predloška, nego da je, hrabrim činom celuloidne emancipacije i izlaskom iz Pinnboroughičine sjene, dao šansu svojem uratku. Naposljetku, treba spomenuti i da je Eve Hewson kći Paula Hewsona. Samo su najtvrđi fanovi benda U2 to ime upamtili kao ono s rodnog lista Bona Voxa i u kontekstu ove serije je, trenutačno, potpuno nevažno. No nađe li se “Behind Her Eyes” jednom na popisu nominiranih za kakvu prestižnu nagradu, otvorit će se paljba na privilegiranu kćer bogatog oca. Bit će to nemaštovito i nepošteno jer municije je, i bez toga, sasvim dovoljno.