Tamo negdje krajem 80-ih i početkom 90-ih godina nije bilo rođendana na kojemu sam bio, a da slavljenik barem od nekoga nije dobio prepoznatljivu knjigu koja je u gornjem lijevom kutu imala malu vjevericu koja stoji na velikom tiskanom slovu V te preko širine čitave naslovnice tiskanim slovima otisnut natpis: BIBLIOTEKA VJEVERICA. Ne pretjerujem kad kažem da ako postoji nešto što mi je sinonim za knjigu i čitanje, onda je to upravo ta biblioteka. Upravo je njima (uz još poneke biblioteke) omeđeno (više)generacijsko čitateljsko djetinjstvo, naslovima ispod uglavnom crne vjeverice: "Heidi", "Koko u Parizu", "Vlak u snijegu", pa onda neponovljiva "Pipi Duga Čarapa", čije puno ime Pipilota Viktualia Zavjesić Peperminta Efraimova Duga Čarapa pamtim do danas i prenosim ga svojoj djeci. Moja kći je s tri godine dobila zabranu čitanja i gledanja Pipi jer ju je presnažno doživjela, a na pitanje što će biti kad odraste redovito odgovara: Pipi.

Djeca knjige pamte i vole na drugačiji način. U godinama u kojima tek upoznajemo vlastiti grad i još posve ne poznajemo ni sve tajne četvrti, a na pitanje čiji si lakonski odgovaramo od toga i toga, kao da je to ništa, ali i kao da je to sve, te nam knjige u trenucima čitanja, kao procijepi u vremenu, konceptu koji još i ne shvaćamo, otvaraju prostore u nove svjetove i slobodu. Istodobno, tako još nismo posve sigurni kako točno doći do željezarije na drugom kraju grada, ali bez straha kročimo novim, nepoznatim krajevima i upadamo u nove pustolovine između knjižnih korica. Sve nas može iznenaditi i svemu puštamo da nas iznenadi. Važan nam je tekst, ništa izvan njega. Autori padaju na pamet tek kao neki posrednici: Ferenc Molnár, Tone Seliškar, Milivoj Matošec, Luko Paljetak..., imena su koja pamtimo tek kao dodatak tekstu, ali koja ostaju trajno u memoriji djetinjstva. Pritom o njima ne znamo ništa, za razliku od autora koji se čitaju u kasnijoj dobi, kad ponekad paratekst "pojede" tekst u pozicioniranju naslova. Kad si dijete, Čapek nije Čapek, nego samo ime ispod vjeverice. Simbola u koji vjerujemo i čija garancija nam je dovoljna.

Malo je hrvatskih nakladnika i nakladničkih nizova koji su obrađeni u zasebnim knjigama. Na pamet mi pada "Knjiga o knjigama" Ivane Mandić Hekman, opsežna studija posvećena Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića koja je izlazila u Zagrebu od 1913. do 1941. i u kojoj je bilo objavljeno više od 600 naslova. Tu je i knjiga "Stvaranje čitatelja" Nenada Rizvanovića, koja se bavi nakladničkim praksama i alatima, stvaranjem čitatelja i paratekstom pojedinih beletrističkih nakladničkih nizova (HIT, Bestseler, Zlatni paun...) u Hrvatskoj u razdoblju od 1968. do 1991. Ako se tematika sagleda u širem kontekstu koji se dotiče i povijesti nakladništva, onda bismo, primjerice, ovdje mogli dodati i knjigu Nade Topić "Knjižara Morpurgo u Splitu" (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja. Na ove se knjige nastavlja knjiga Ivane Božović "Biblioteka Vjeverica" i urednički rad Grigora Viteza u dječjem nakladništvu. Koliko je zahtjevan posao napisati knjigu ovakvog tipa svjedoči činjenica da su sve spomenute knjige nastale kao rezultat poslijediplomskog studija, odnosno doktorskih disertacija, pa tako autorica u predgovoru piše da je okosnica ove knjige višegodišnje istraživanje za potrebe doktorskog rada koji se bavio temom uredničkog djelovanja Grigora Viteza.

Autorica na početku daje kratki uvod u kojem donosi Vitezovu biografiju s naglaskom na njegovu književnost, o kojoj, osim nekoliko samih urednikovih viđenja vlastita stvaralaštva, donosi i sudove nekih važnih osoba iz svijeta književnosti tog vremena, poput nezaobilaznog Zlatka Crnkovića i Gustava Krkleca te istaknutih proučavatelja (dječje) književnosti, kao što su Joža Skok i Diana Zalar, koja je autoricu u svojstvu mentorice i uputila na temu uredničkog djelovanja Grigora Viteza u izdavačkoj kući Novo pokoljenje, kasnije (1951.) preimenovanoj u Mladost. Prije nego što se počne baviti bibliotekama, u poglavlju "Nakladničko polje dječje književnosti u Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata" analizira uvjete u kojima nastaje i razvija se (u prvom redu) poslijeratno nakladništvo dječje knjige, upoznajući čitatelja s problematikom na više razina. Ističe Matu Lovraka kao jednog od rijetkih prijeratnih autora koji se zahvaljujući tematici uklapao u poslijeratni ideološki okvir te donosi viđenja kakva bi dječja književnost trebala biti u razdoblju do 1948., kao i nakon promjene jugoslavenskog političkog smjera, odnosno raskida sa SSSR-om. Ta se opreka ističe citatima Ljudevita Krajačića, koji 1946. piše da omladinska književnost mora biti povezana s gigantskom borbom za otadžbinu i slobodu te da treba napraviti reviziju dosadašnjih izdanja i maknuti sve što nije valjano, čime bi se pročistilo tržište, ali također stvorila i veća mogućnost prodaje valjanih, u domovinskoj borbi nastalih ili kasnije napisanih omladinskih knjiga. Tih godina većim se dijelom preuzimala sovjetska književnost, o čemu je Vitez već 1952. pisao kao o nesrazmjerno velikom broju prevedenih knjiga, gdje je bio dobar broj djela prosječne i slabe vrijednosti, kao i nepravednom zapostavljanju djela zapadnoeuropskih i američkih pisaca, iako su neki autori i kasnije (1958.) pisali da se dječja književnost mora podrediti aktualnoj politici revolucionarnog vremena kako bi kao agitacijsko sredstvo na marksističkoj liniji djelovala na učvršćivanju tekovina revolucije. Otvaranjem Zapadu, kako piše Maša Kolanović, kritika se i dalje nerijetko nastavljala u žestokom obliku, ali više nije bila toliko homogena kao do 1948.

Božović donosi pregled nakladničkih nizova koje je uređivao Vitez od 1951. godine pa sve do smrti 1966., ukupno njih trinaest, ali jednako tako analizira Biblioteku Vjeverica kroz čitavo njeno razdoblje, koje se proteže kroz čak pet desetljeća, od 1957. do 1998., što je čini najdugotrajnijim nakladničkim nizom dječje književnosti u Hrvatskoj, kroz uređivačka razdoblja svih troje njenih urednika - Grigora Viteza, Ane Kulušić i Vere Barić. Osim kao urednik, Vitez je u knjizi obrađen i kao autor koji, s Ivanom Kušanom, označava novo razdoblje hrvatske dječje književnosti, koje počinje 1956., objavljivanjem Kušanova romana "Uzbuna na Zelenom Vrhu", odnosno Vitezove pjesničke zbirke "Prepelice".

Kad je prošle godine najavljivano novo izdanje "Pipi Duge Čarape", zaljubljenici u ovo djelo ostali su (smo) začuđeni shvativši da je knjiga u Hrvatskoj objavljena u znatno skraćenom i promijenjenom izdanju. Problemu upravljanja književnim sadržajem, odnosno uredničkim intervencijama u Vjeverici (dotičući se i drugih biblioteka) autorica je posvetila zasebno poglavlje, a suatorica ovoga poglavlja je Dubravka Zima. Saznajemo tako da je mijenjanje sadržaja, odnosno cenzura bila uobičajena praksa, a riječ je uglavnom bila o ideološkoj cenzuri, što se često odnosilo na religijske elemente. Cenzurirani su tako "Tonček i Točkica" Ericha Kästnera, "Bambi", "Heidi" (gdje je, između ostaloga, lik župnika zamijenjen likom učitelja), "Čiča Tomina koliba", "Robinson Crusoe", "Djevojčica sa šibicama"... Kraćenja su ponekad bila značajna pa je tako "Heidi" u jednom prijevodu imala 226, a u drugom tek 154 stranice, dok je radikalan primjer "Pipi Duge Čarape". Originalne tri knjige u Hrvatskoj su objavljene kao jedna, a izbačeno je čak devet poglavlja. Pritom se, iako se interveniralo u prenošenje naziva za kršćanske blagdane, ovdje radi o cenzuri strukture koja se prvenstveno odnosi na autoritet odraslih i opasnim aktivnostima koje bi djeca mogla oponašati (pucanje iz pištolja, jedenje gljive da se vidi je li otrovna...). Kad pomislim na kćer koja špagete jede rukama jer tako radi Pipi, čini mi se da to možda i nije loša odluka, ali kao čitatelj osjećam se zakinutim i zato jedva čekam da ona malo poraste pa da joj pročitam novi prijevod objavljen u Znanju, koji je već čeka, skriven na sigurnome mjestu.

Knjige poput ove potrebne su kako bi se što bolje obradila povijest hrvatskog nakladništva i u prvom je redu namijenjena onima koji se na ovaj ili onaj način bave nakladništvom, ali trebao bi je pročitati svatko tko je barem jednom nekome poklonio ili od nekoga dobio Vjevericu: unutra će naći dio djetinjstva, onoga zbog čega je postao čitatelj.