Kasno navečer u ponedjeljak 24. kolovoza, Said Otman Mohammed javio se svojoj obitelji. Rekao im je da je u Mađarskoj i da će ga te noći krijumčari odvesti u Njemčaku. Nikada se više nakon tog poziva nisu čuli.

Mjesec dana ranije Said je napustio svoj dom, 3600 kilometara dalje od Mađarske, u Iračkom Kurdistanu. Said, inače mehaničar, nadao se da će stići do Njemačke i tamo liječiti teško oboljenje bubrega. Tijekom dugog putovanja do Europe često se javljao obitelji, ali nakon kobnog ponedjeljka od Saida nije bilo ni traga ni glasa.

Osim obitelji, ni krijumčari nisu bili sigurni što je s njim. Četiri dana nakon zadnjeg poziva Saidov brat je nazvao Jamala Qamishija, koji je organizirao putovanje za Europu.

“Kunem ti se, ne znam ništa. Čim mi nešto jave, nazvat ću te”, rekao mu je Jamal.

Obitelji sredinom rujna primila vijest o Saidu, ali od austrijske policije. Said je bio među 71 izbjeglicom čija su beživotna tijela pronađena u kamionu-hladnjači na kojem je pisalo: “Prava piletina”. Vozilo je pronađeno 27. kolovoza pored ceste u Parndorfu. Nekoliko je tijela je bilo u jako raspadnutom stanju, pa je policiji trebalo više dana da identificira sve koji su bili u kamionu.

Priča o Saidu, odnosno kako je došao do Austrije, a koja je sastavljena od svjedočenja rodbine, suputnika i krijumčara, prvi je opširniji izvještaj o događaju koji je potresao Europu i na neki način najavio nezapamćenu izbjegličku krizu.

Za Saida je sve počelo sredinom ljeta u Sulejmaniji, drugom po veličini gradu u poluautonomnoj kurdskoj regiji na sjeveru Iraka. Iako su mnogi ljudi iz Iraka pobjegli u Europu od rata, Said i njegovi prijatelji su se egzodusu prema Europi pridružili iz drugih razloga, donosi Guardian u opširnom izvještaju.

Islamska država osvojila je dobar dio Iraka, ali ne i Sulejmaniju. Said je neko vrijeme živio s jednim bubregom, koji je počeo propadati i htio ga je liječiti u Njemačkoj. Imao je 35 godina ali je zbog bolesti izgledao deset godina starije.

Drugi razlog zbog kojeg je Said s još nekoliko prijatelja htio napustiti dom bila je raširena korupcija u državi. Said je bio jedan od prosvjednika u 2011., ali oni nisu urodili plodom.

Potom se priključio jednoj političkoj opciji, pa onda drugoj, ali zaključio je da su obje korumpirane. Svoju budućnost vidio je u Njemačkoj. Nije bio siguran što bi tamo radio, ali je razmišljao da bi mogao otvoriti praonicu automobila ili dućan s polovnim mobitelima.

Prvo je razgovarao s Qamishijem, vlasnikom lokalne turističke agencije. On je devedestih živio u Bugarskoj i stalno je putovao između Iraka i Bugarske. Iako tvrdi da se samo bavi turizmom, svi o njemu govore da se bavi i prebacivanjem ljudi u Europu, ali ne u sklopu turističkih aranžmana.

Cijenik za prebacivanje u Europu je otprilike ovakav: tisuću dolara se daje osobi koja ih odvede preko mora u Grčku, a oko 200 eura onome tko ih prebaci preko makedonske granice. To nije baš jednostavan način, ali se izbjeglice ne moraju previše u tom slučaju oslanjati na krijumčare.

Drugi, poput Saidove grupe od 14 ljudi izabrali su jednostavnije rješenje koje im je ponudio Qamishi – u startu su platili veće svote novca za organizirano putovanje do Njemačke. 

Qamishi tvrdi da je prije pet godina odustao od krijumčarenja ljudi, ali da je ovoj grupi pomogao jer su u njoj bila tri njegova rođaka.  Obećao im je da će ih prebaciti za 9500 dolara, te da će putovanje trajati deset dana autima, ne računajući pješačenje kroz Bugarsku koje će trajati 22 sata. Said je uštedjeo novac i imao je dovoljno kako bi platio put.

Said je na put krenuo 22. srpnja. Stariji brat Ahmad ga je još jednom pokušao spriječiti da ide, ali Said je bio uporan. Oko jedan popodne on i 13 njegovih prijatelja krenuli su na put prema Turskoj. Sljedeći dan stigli su u Istanbul. Qamishi je pozvao dvojicu krijumčara koji su ih 23. srpnja navečer, 18 sati nakon što su napustili dom dovezli blizu bugarske granice.

Rano ujutro 24. srpnja pješke su ušli u Bugarsku.  Nakon četiri sata hodanja zaustavila ih je grupa muškaraca u policijskim uniformama, pretkuli ih, ukrali telefone i novac, te ih prisilili da se vrate u Tursku.

Nakon nekoliko dana opet su pokušali i uspjeli ući u Bugarsku. Jedan iz grupe danas je u Finskoj, a ostali su u Austriji. Said nije imao sreće. Bugarska policija ga je uhitila 28. srpnja i tek je 21. kolovoza pušten iz kampa za zadržavanje izbjeglica, dok su njegovi prijatelji već odavno stigli u Europu.

Čim je pušten Said je nazvao jednog Qamishijevog prijatelja, koji je njega s još nekoliko ljudi prebacio preko granice sa Srbijom. Krijumčar ih je potom predao drugom krijumčaru koji ih je bez većih problema prebacio u Mađarsku.

24. kolovoza Saida i grupu preuzeo je krijumčar Karvan Husein. To je trebala biti zadnja etapa na putu od Iraka do Austrije. Qamishi nije znao Huseina, a prema pričama Saidove obitelji, o njemu su čuli samo loše stvari.

Said je nazvao brata i rekao da mu treba Huseinu platiti još 600 dolara koje nije imao i zamolio ga je da novac odnese Huseinovoj obitelji u Sulejmaniji kako bi dobio normalno mjesto u automobilu.

“Molim vas, pobrinite se da moj brat u Njemačku ide taksijem, a ne u kamionu”, rekao je Saidov brat Huseinovoj obitelji kojoj je predao 600 dolara.

Nikome nije jasno kako je Said završio u kamionu, a kada je njegov brat nazvao Huseina 25. kolovoza da ga pita što mu je s bratom, Husein mu je rekao da je Said uhićen ili u Austriji ili u Minhenu. Nakon toga je isključio mobitele.

Dva dana nakon tog razgovora pored ceste u Parndorfu pronađen je kamion u kojem se ugušila 71 osoba. Saidova obitelj dva tjedna nije znala je li Said među preminulima, jer su doznali da je bio u kamionu. Obitelj je njegovu smrtovnicu dobila tri tjedna nakon što je umro.