Tijekom povijesti, brojni su znanstvenici zadužili čovječanstvo svojim otkrićima, no ovo je priča o dr. Josephu Mengelu, koji je pravdao razna sebična zlodjela i bolesne eksperimente svojom željom za znanjem i napretkom.

To se ne radi ni životinjama

Taj je zloglasni njemački liječnik za vrijeme nacističkog režima stekao nadimak anđeo smrti zbog svojih eksperimenata na ljudima u Auschwitzu i drugim koncentracijskim logorima. Nit vodilja njegovog rada je bila teza o superiornosti njemačke, arijevske rase, a Židove je doživljavao kao najveću prijetnju Nijemcima. U koncentracijskim logorima koristio je ljude kao pokusne kuniće, tražeći način kako ih pretvoriti u Arijevce, odnosno kako genetskim inženjeringom stvarati Arijevce. Idealni su mu bili blizanci, jer bi na jednom radio pokuse, a drugi bi mu služio kao kontrolni primjer.  Ako njegove žrtve i ne bi umrle, često su ostajale paralizirane ili patile do kraja života od teških zdravstvenih poremećaja. 

Mengele je najviše volio blizance

Uštrcavao je ljudima boju u oči kako bi iz smeđih dobio njemački plave, amputirao udove i presađivao na druge ljude, obavljajući operacije u nesteriliziranim uvjetima, bez analgetika i na živo, a pacijenti su umirali u velikim mukama. Ubrizgavao im je otrovne supstance te je u svojim pokusima koristio čak 3000 blizanaca, od kojih je preživjelo samo 180. Bavio se i umjetnom oplodnjom, testiranjem granica ljudske izdržljivosti smrzavajući pacijente, ostavljajući ih bez vode i hrane, vadeći im organe...

Od svih eksperimenata, najzanimljiviji su mu bili oni na blizancima, , jer se nadao da će preko njih otkriti okolnosti  u kojima dolazi do dvostrukog razvoja jajnih stanica s ciljem što bržeg širenja njemačke rase.

Ovo je priča Eve Mozes Kor koja je bila dijelom nacističkog eksperimenta za vrijeme holokausta te ga je pukom srećom preživjela.

Rođena sam 1934., a sestra i ja smo bile jednojajčane blizanke. Miriam i ja smo bile 3. i 4. dijete u obitelji. Živjeli smo u malom rumunjskom selu u Transilvaniji. 

U svibnju 1944., Eva i njena obitelj dovezeni su stočnim vagonom do koncentracijskog logora u Auschwitz.

Nakon što smo sišli s vagona, radili su selekciju ljudi tko će živjeti a tko umrijeti. Ljudi su plakali, gurali se, padali, a psi su lajali pokušavajući naći neki smisao tog mjesta, dok se sjećam kako sam se ja okretala, pokušavajući shvatiti kakvo je to mjesto, što će se ovdje dogoditi. 

 Nikad nisam vidjela takvo mjesto. Dok sam se okrenula, shvatila sam da su moj otac i dvije starije sestre nestale. Nikad ih više nisam vidjela. Miriam i ja smo se držale za mamu i nismo je htjele pustiti za cijenu samog života.

Jedan je nacist trčao sredinom selekcijske platforme, vičući na njemačkom "blizanci, blizanci". Primijetio nas je i naredio da se izjasnimo jesmo li blizankinje. 

Moja je majka pitala "Je li to dobra stvar?", a nacist je odgovorio da je. Onda mu je ona potvrdila da jesmo. U tom je trenutku još jedan došao, odvukao moju majku na desnu, a nas na lijevu stranu. Sve smo očajnički plakale i sve čega se sjećam je majčinih ruku raširenih u očaju kako su je odvlačili.

Nikad se nisam oprostila s njom, no tada nisam razumjela da je više nikad neću vidjeti. Od cijele moje obitelji, ostale smo jedino Miriam i ja, koje smo se držale za ruke i plakale. 

Bile smo Mengelove blizanke, a tek kasnije smo saznale što to zapravo znači. Taj je "anđeo smrti" izvodio eksperimente na nama da bi saznao kako povećati broj arijevaca. 

Svakog jutra bi nas brojao jer je htio znati koliko "zamoraca" ima za svoje eksperimente. Mene su koristili u dva eksperimenta - ponedjeljkom, srijedom i petkom stavili bi me golu u sobu sa sestrom i puno drugih blizanaca, gdje bi smo provodili oko osam sati. Mjerili bi svaki dio mog tijela i uspoređivali ga sa sestrinim te potom sa svojim grafovima.

Utorkom, četvrtkom i subotom, vodili bi nas u krvni laboratorij, gdje bi nam podvezali ruke kod podlaktica kako bi smanjili cirkulaciju te bi mi dali minimalno pet injekcija u desnu ruku. Što je bilo u njima nisam znala ni onda, niti znam danas. Nakon jedne od tih injekcija jako sam se razboljela, dobila sam vrućicu i natekle su mi ruke i noge i užasno su me boljele. 

Nastavak čitajte na drugoj stranici. 

Drhtala sam dok mi je sunce tog vrućeg dana u kolovozu pržilo kožu. Izbile su mi ogromne crvene mrlje i pokrivale su mi cijelo tijelo. Sljedeći put kad su me doveli u laboratorij, nisu mi vezali ruke, već su mi mjerili temperaturu i odmah me odveli u bolnicu.

Bolnica je bila još jedna baraka te je bila puna ljudi koji su izgledali više mrtvo nego živo. Sljedećeg je jutra došao Mengele s još četiri liječnika. Nije me pregledao, već je pogledao bolesnički karton i i potom je zaključio "Šteta, tako je mlada, ima još samo dva tjedna života".

Jedino čega se sjećam iz tih 14 dana je kako pužem po podu barake jer više nisam mogla hodati. Puzala sam da dođem do slavine s vodom na drugom kraju barake. Kako sam puzala, tako sam padala u nesvijest i budila se, govoreći sebi da moram preživjeti. nakon dva tjedna, vrućica je popustila i odmah sam se osjećala snažnije.

Trebalo je još neka tri tjedna da mi se temperatura unormali.

Miriam... Kad sam se vratila, ona je sjedila na krevetu, buljeći u zrak. Pitala sam je što se dogodilo s njom, rekla mi je "ne mogu o tome govoriti". I nismo govorile o tome što smo doživjele u Auschwitzu sve do 1985. 

Dana 12. siječnja 1945., Eva i Miram su oslobodili sovjetski vojnici.

Kad sam Miraim pitala 1985. sjeća li se kad su me odveli u bolnicu, što se s njom dogodilo. Rekla je kako su je nadgledali nacistički liječnici 24 sata na dan. Nakon dva tjedna odvedena je natrag u laboratorij, dali su joj puno injekcija od kojih se osjećala jako loše. Kako smo saznale godinama kasnije, kad je odrasla i udala se u Izraelu, dok je čekala svoje prvo dijete razvila je ozbiljnu infekciju bubrega.

Nije reagirala na niti jedan antibiotik. Tijekom druge trudnoće 1963. infekcija se toliko pogoršala da su je izraelski liječnici studirali te su zaključili da njeni bubrezi nikad nisu narasli veći od onog što je normalno za djevojčicu od deset godina, koliko je imala u koncentracijskom logoru.

Preklinjala sam je da nema više djece jer joj svaka trudnoća riskira život, no ipak je imala treće dijete i nakon što je ono rođeno, njeni su bubrezi počeli ozbiljno propadati te su se potpuno ugasili do 1987. Tada sam joj dala jedan svoj bubreg jer sam imala dva, a samo jednu sestru, pa mi je to bila laka odluka.

No, godinu dana kasnije su joj se u mokraćnom mjehuru razvili maligni polipi, a liječnici su me neprestano tražili da nađem njene medicinske kartone iz Auschwitza. 

Nikad ih nismo našli i nikad nismo otkrili s čime su nas zatrovali. Miriam je umrla 1993., a ubrzo nakon toga me nazvao profesor iz Bostona te me zamolio da dođem tamo govoriti o svom iskustvu. Također, pitao me bi li sa sobom mogla dovesti naci doktora, što me je šokiralo. 

No, sjetila sam se kako je zadnji projekt na kojem smo Miriam i ja radile prije njene smrti bio dokumentarac za njemačku televiziju o Mengelovim blizancima, kao i liječnika koji je bio u njemu. Nazvala sam ga i pozvala sa sobom, no on nije želio ići, već me pozvao da ga posjetim u Njemačkoj. 

Njihov susret i što se dalje dogodilo pogledajte u videu: