Tijekom povijesti, brojni su znanstvenici zadužili čovječanstvo svojim otkrićima, no ovo je priča o dr. Josephu Mengelu, koji je pravdao razna sebična zlodjela i bolesne eksperimente svojom željom za znanjem i napretkom.
To se ne radi ni životinjama
Taj je zloglasni njemački liječnik za vrijeme nacističkog režima stekao nadimak anđeo smrti zbog svojih eksperimenata na ljudima u Auschwitzu i drugim koncentracijskim logorima. Nit vodilja njegovog rada je bila teza o superiornosti njemačke, arijevske rase, a Židove je doživljavao kao najveću prijetnju Nijemcima. U koncentracijskim logorima koristio je ljude kao pokusne kuniće, tražeći način kako ih pretvoriti u Arijevce, odnosno kako genetskim inženjeringom stvarati Arijevce. Idealni su mu bili blizanci, jer bi na jednom radio pokuse, a drugi bi mu služio kao kontrolni primjer. Ako njegove žrtve i ne bi umrle, često su ostajale paralizirane ili patile do kraja života od teških zdravstvenih poremećaja.
Mengele je najviše volio blizance
Uštrcavao je ljudima boju u oči kako bi iz smeđih dobio njemački plave, amputirao udove i presađivao na druge ljude, obavljajući operacije u nesteriliziranim uvjetima, bez analgetika i na živo, a pacijenti su umirali u velikim mukama. Ubrizgavao im je otrovne supstance te je u svojim pokusima koristio čak 3000 blizanaca, od kojih je preživjelo samo 180. Bavio se i umjetnom oplodnjom, testiranjem granica ljudske izdržljivosti smrzavajući pacijente, ostavljajući ih bez vode i hrane, vadeći im organe...
Ovo je priča Eve Mozes Kor koja je bila dijelom nacističkog eksperimenta za vrijeme holokausta te ga je pukom srećom preživjela.
Rođena sam 1934., a sestra i ja smo bile jednojajčane blizanke. Miriam i ja smo bile 3. i 4. dijete u obitelji. Živjeli smo u malom rumunjskom selu u Transilvaniji.
U svibnju 1944., Eva i njena obitelj dovezeni su stočnim vagonom do koncentracijskog logora u Auschwitz.
Nakon što smo sišli s vagona, radili su selekciju ljudi tko će živjeti a tko umrijeti. Ljudi su plakali, gurali se, padali, a psi su lajali pokušavajući naći neki smisao tog mjesta, dok se sjećam kako sam se ja okretala, pokušavajući shvatiti kakvo je to mjesto, što će se ovdje dogoditi.
Nikad nisam vidjela takvo mjesto. Dok sam se okrenula, shvatila sam da su moj otac i dvije starije sestre nestale. Nikad ih više nisam vidjela. Miriam i ja smo se držale za mamu i nismo je htjele pustiti za cijenu samog života.
Jedan je nacist trčao sredinom selekcijske platforme, vičući na njemačkom "blizanci, blizanci". Primijetio nas je i naredio da se izjasnimo jesmo li blizankinje.
Moja je majka pitala "Je li to dobra stvar?", a nacist je odgovorio da je. Onda mu je ona potvrdila da jesmo. U tom je trenutku još jedan došao, odvukao moju majku na desnu, a nas na lijevu stranu. Sve smo očajnički plakale i sve čega se sjećam je majčinih ruku raširenih u očaju kako su je odvlačili.
Nikad se nisam oprostila s njom, no tada nisam razumjela da je više nikad neću vidjeti. Od cijele moje obitelji, ostale smo jedino Miriam i ja, koje smo se držale za ruke i plakale.
Bile smo Mengelove blizanke, a tek kasnije smo saznale što to zapravo znači. Taj je "anđeo smrti" izvodio eksperimente na nama da bi saznao kako povećati broj arijevaca.
Svakog jutra bi nas brojao jer je htio znati koliko "zamoraca" ima za svoje eksperimente. Mene su koristili u dva eksperimenta - ponedjeljkom, srijedom i petkom stavili bi me golu u sobu sa sestrom i puno drugih blizanaca, gdje bi smo provodili oko osam sati. Mjerili bi svaki dio mog tijela i uspoređivali ga sa sestrinim te potom sa svojim grafovima.
Utorkom, četvrtkom i subotom, vodili bi nas u krvni laboratorij, gdje bi nam podvezali ruke kod podlaktica kako bi smanjili cirkulaciju te bi mi dali minimalno pet injekcija u desnu ruku. Što je bilo u njima nisam znala ni onda, niti znam danas. Nakon jedne od tih injekcija jako sam se razboljela, dobila sam vrućicu i natekle su mi ruke i noge i užasno su me boljele.
Nastavak čitajte na drugoj stranici.
