Bila je jesen 1945. Georg Sakheim imao je 22 godine, bio je američki vojnik i čekao je u Parizu da ga nakon žestokih bitaka po Francuskoj i Njemačkoj vrate u SAD kako bi nastavio svoj studij psihologije. Ali, sve svoje životne planove promijenio je u jednoj jedinoj sekundi, kada je naišao na oglas kojim se traže prevoditelji s Njemačkog na predstojećim suđenjima nacističkim vođama za do tada neviđene ratne zločine. Istog se trenutka odlučio prijaviti. "Htio sam vidjeti ljude koji su bili u stanju raditi takve stvari. Htio sam razumjeti kako je takvo što bilo moguće", objasnio je Sakheim za dokumentarac TV Artea. Sakheim je bio savršen izbor i naravno da je dobio posao.

Bio je izvorni govornik njemačkog jezika jer je rođen u Hamburgu 1923. u obitelji njemačkog Židova, novinara i dramaturga Arthura Sakheima. Georg je rođen zapravo kao Ruben Gabriel, a Drugi svjetski rat uvelike je preživio isključivo zato što mu je otac naglo umro od puknuća slijepog crijeva 1933., taman u trenutku dolaska nacista na vlast. Dječakova majka povela ga je sa sobom u Palestinu, da bi ubrzo odselili u New York. Tamo je mladić promijenio ime u Georg. Otamo je 1945. mobiliziran, baš na vrijeme da se stigne boriti protiv nacista za Köln i Aachen u redovima 104. divizije američke vojske.

U travnju te godine bio je među onima koji su oslobodili zatočene iz vojnog postrojenja "Mittelbau-Dora" i tamo je, kaže, zauvijek izgubio vjeru u ljudski rod, vidjevši izmrcvarene hodajuće ljudske kosture kako pružaju ruke prema vojnicima i stotine i stotine mrtvih poslaganih na hrpe. Kako bi si objasnio što se u Njemačkoj uopće dogodilo da je upala u nacističku provaliju, prijavio se za Nürnberška suđenja; 218 dana, 2630 dokaznih dokumenata, 27 kilometara tonskih vrpci i 7000 gramofonskih ploča na kojima se bilježilo sve izrečeno u sudnici s oko 600 ljudi. Osim optuženih ratnih zločinaca, bili su tamo i novinari, prevoditelji, suci, službenici, osiguranje... Erika Mann, kći slavnog spisatelja Thomasa Manna, za London Evening Standard opisala je tada strategiju obrane optuženih:

"Svi su govorili: 'Strašno, strašno, strašno' i objašnjavali da pravi krivci uopće nisu u sudnici; Hitler, Bormann, Himmler, Heydrich – bjegunci, mrtvi i naprosto nenazočni." Sakheim, danas 93-godišnjak, još uvijek se sjeća dojmova kad je, primjerice, prevodio saslušanje Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgruppen D iz 1941. i 1942., koja je u SSSR-u pobila 90.000 civila. "Bez ikakvog osjećaja žaljenja ljudi poput Ohlendorfa pričali su o svojim zločinima.

Onako kako bi netko drugi pričao o svom poslu. Ili o odlasku u lov. Sasvim nemarno, kao da je riječ o uništavanju nametnika u kući. Pokušavao sam ostati miran, ali u sebi sam kuhao, osjećao sam se fizički bolestan. Više puta dolazilo mi je loše", pričao je Sakheim u dokumentarcu. A najgore mu je bilo, kaže, kad je prevodio svjedočenje jednog čovjeka koji je nastupao kao svjedok obrane. Bila je riječ o Rudolfu Hößu, zapovjedniku Auschwitza koji je 1947. i sam osuđen, potom i pogubljen. "Stalno su ponavjali: 'Zapovijed je zapovijed!' Nitko od njih nije se osjećao zbilja kriv ili odgovoran.

To je bilo jedva za podnijeti", kazao je Sakheim. Do 1. listopada 1946., kada je objavljena presuda nekima od najgorih gadova koji su kročili planetom u modernom dobu, Sakheim je već bio u SAD-u. Neki su taj trenutak odložili jer su bili teško bolesni, neki su počinili samoubojstvo. No, ostalo ih je dovoljno da Sakheim tog dana namjesti budilicu da ga probudi da može slušati direktni radio prijenos iz Njemačke. 12 smrtnih presuda, sedam zatvorskih kazni i tri oslobađajuće. Sa svakom smrtnom presudom Sakheim je osjetio olakšanje. No, od tih 12, 10 ih je i izvršeno, jer Hermann Göring otrovao se kapsulom cijankalija. A baš za njega Sakheima veže niz posebno upečatljivih uspomena. U vrlo uskoj sobici Sakheim mu je stajao na raspolaganju tijekom davanja iskaza uoči suđenja.

Dvojica čuvara uza zid kod vrata, Göring, njegov branitelj, predstavnik tužitelj i Sakheim. "Taj čovjek bio je zastrašujuć i govorio je kao da još uvijek izdaje naredbe. On je tamo nastupao kao vođa svih optuženih, pokušavao ih je držati skupa, nije podnosio nikakvo protivljenje. Göring se smatrao najvećim, najboljim i najvažnijim u tom procesu", kazao je. Taj čovjek, Reichsmarschal i zapovjednik Luftwaffea, u pokojem trenutku u sudnici mu je čak slao i poneki otvoreno neprijateljski pogled. Konačno, koliko god je Nürnberg pravdi priveo samo šačicu iz cijele genocidne i zločinačke mašinerije nacističkog zla, Sakheim smatra da je to suđenje ipak svijet učinilo boljim.