Bio je 10. lipnja. Vrijeme u Sankt Peterburgu se naglo promijenilo. Spremala se ljetna oluja, a tek je prije sat vremena prestala kiša. Na pisti užurbane pripreme za doček važne posade. Pokazat će se kasnije, strahovito važne posade. Domaćini su pripremili kišobrane, zlu ne trebalo, iako je autobus bio parkiran tek desetak metara od zrakoplova.

Jake policijske snage, agenti na ključnim pozicijama, specijalci, vojska... Na svoju poziciju “uklizao” je čarter zrakoplov Idealtoursa. Nije bilo Croatia Airlinesa. Nije bilo pompoznog ispraćaja u Hrvatskoj, a nije, čak ni slučajno, naišao neki političar.

Hrvatska reprezentacija potiho se iskrcala, pozirala za zajedničku fotografiju ispred zrakoplova, uskočila u bus i nestala prema svojoj diskretnoj bazi sjeverno od Sankt Peterburga, tamo negdje prema finskoj granici. U tišini. U komplesku Rapsodija rađala se prava kockasta rapsodija. 

Ivica Osim Susjedi, ugledajmo se svi na Hrvate!

Pod dirigentskom palicom Zlatka Dalića i prvom violinom Lukom Modrićem. Točno mjesec dana kasnije sjedio sam s izbornikom u hotelu Swissotel u Moskvi. Dan prije utakmice s Englezima. Dan prije veličanstvenog polufinala. Nikad neću zaboraviti njegove riječi. Rekao je:

“Elvire, sve sam u životu sam napravio. Svojim radom i trudom. Nitko mi nije pomogao, samo je moja obitelj bila uz mene kad sam s jednim koferom otišao u Saudijsku Arabiju. Ali rekao sam da ću se vratiti, da ću raditi i da ću vjerovati. Vjerovao sam u sebe, u svoj rad. Samo to je pravi način”.

Zlatko Dalić. Čovjek kojeg, nažalost, nisam previše poznavao prije Svjetskog prvenstva. A nakon samo nešto više od mjesec dana on je postao čovjek od kojeg sam puno naučio. 

Mnogo više nego od nekih ljudi s kojima sam proveo godine i godine. Naučio sam ponovno vjerovati u one vrijednosti koje su mi se putem kroz život učinile nebitnima. One vrijednosti koje su tisuće mladih otišle ponovno tražiti u Irsku, Njemačku... 

Rad, poštenje i poniznost. Zlatko Dalić. Stručan, vrijedan, kulturan, odmjeren, pošten... Mnogima će biti teško povjerovati da je Zlatko Dalić u tunelu Lužnjikija, pola sata nakon finalne utakmice i one goleme ceremonije, došao do mene te mi zahvalio na lijepom i korektnom odnosu i suradnji.

U tom je trenutku, dakle, našao vremena, našao potrebu za jedan posve mali čin zahvale. Čovjek koji se pretvorio u apsolutnog heroja nacije i koji je vratio ljudima vjeru u život, a kamoli ne u sport... 

To su te vrijednosti koje potpisuje izbornik. Znam da se u današnje vrijeme mnoge stvari lako protumače kao jeftini populizam, kao podilaženje. I da mnogi koriste ofucane fraze i patetične uspješnice kako bi skupljali poene i lajkove. 

Ali... Tijekom 35 dana koje sam proveo s reprezentacijom u Rusiji ne mogu reći baš ništa loše, baš ništa negativno o tim dečkima. Svima njima, od prvog do zadnjeg. Od oružara i glasnogovornika, pa do najboljeg igrača na svijetu Luke Modrića. Oni su najbolja hrvatska, ma i ne samo hrvatska, ekipa svih vremena. Ikad.

Nakon poraza u finalu malo im je trebalo vremena da progutaju to, da im dođe u glavu da su druga najbolja momčad na svijetu. Da su napravili najbolji uspjeh u povijesti hrvatskog sporta. Ipak, nije na stadionu bilo onoga slavlja, onog prepoznatljivog veselja koje sam gledao prethodnih šest puta.

I zamolio sam na izlasku iz svlačionice kapetana za kratki intervju. I došao je. Nikad mu nije bilo teško. U kojem god trenutku, Luka je bio kapetan. Pravi vođa. Čovjek je upravo proglašen za najboljeg igrača na svijetu, ali mi je priznao: 

“Samo mi je pehar bio u glavi, nikakva nagrada”.

Luka je napravio čudo. Najbolji igrač na svijetu. Po svemu. I opet se nakon svega Luka Modrić zahvaljuje. Dakle, istinski su se trudili biti ponizni.

I zbog tog, ali i stotina takvih detalja s mojeg putovanja života, mojeg putovanja s hrvatskom reprezentacijom po Rusiji, počeo sam ponovno učiti vrijednosti kakve su u Hrvatskoj već dulje bile zaboravljene.

Do sutra bih mogao pisati predivne i prekrasne stvari koje sam vidio u toj kockastoj družini. Od neviđene zafrkancije na treninzima i na putovanjima pa do nadnaravnih napora koje su pokazivali na terenu za Hrvatsku. 

Ovi dečki, predvođeni izbornikom Dalićem, nisu igrali za sebe. Vjerujte mi. Igrali su za Hrvatsku. Za vas. Za mene. Za sve nas. Pričao sam sa svakim od njih između utakmica o situaciji u Hrvatskoj. O slavlju, veselju, porukama koje im stižu. Govorili su mi da gledaju, da čuju, da sve čitaju i prate. 

I da ih to puni energijom. Vi ste svi bili njihova motivacija, njihove pomoćne baterije. Što mislite, bi li mogli igrati tako kao da im je zadnja utakmica u životu da nisu mislili na obitelj, na navijače, na sve vas, na Hrvatsku?

S tri uzastopna produžetka, dvije drame penala koji su ubojice psihe. Mislite li da su zbog sebe protiv Engleza odigrali suprotno svim očekivanjima, iskustvima, pravilima i medicinskim objašnjenjima?

I to kad sve druge reprezentacije na svijetu padaju, naši se dižu i igraju kao da je druga minuta? Ne, nisu odigrali zbog sebe, nego zbog vas. 

Nakon te utakmice u tunelu sam se izgrlio s doktorom Bahtijarevićem, velikim stručnjakom i prekrasnim čovjekom: 

“Ovo je čudo! Pa dečki do jučer nisu mogli hodati, nisu mogli stajati na nogama”. 

A oni gaze Engleze - u produžetku! Cijela ova priča je prava bajka. Ruska bajka u kockicama. Do sutra bih mogao pisati i o Rusiji. O Rusima koji su nas tako divno ugostili. Nema tko nije priznao da je ovo bilo najbolje Svjetsko prvenstvo ikad. Nama i najdraže. 

Evo, prije sat, dva vraćao sam se u svoj hotel u Moskvi. Dan nakon utakmice. Naši i dalje pjevaju u Nikolskaji, pješačkoj zoni na putu do Crvenog trga. Oni slave, pjevaju i feštaju. A Rusi im se pridružuju i slave zajedno s njima. I onda stotinjak Hrvata viče: 

“Spasibo, Rusija!”. 

A Rusi im plješću... 

I doista: Spasibo, Rusija! Spasibo, Dalić! Spasibo, dečki!

Stavio sam status na Facebook: “Tko u zadnja dva dana nije zaplakao barem triput, nek’ se sam odfrenda”. Ali odmah su me pitali: “Zar samo triput?”. Plakali smo i plakat ćemo zbog vas sto puta...