Odajemo počast svim britanskim vojnicima koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na Visu protiv fašista uz svoje hrvatske drugove. Nažalost, ove godine nije nam se mogao pridružiti nitko od veterana, ali su iz Velike Britanije došla njihova djeca, unučad i prijatelji kako bi obilježili važan dio njihovih obitelji i povijesti naš zemlje. Tim riječima Veleposlanstvo Velike Britanije u Hrvatskoj popratilo je svoj ovogodišnji posjet mjestu s kojega su u teške bitke protiv nacista i kvislinga išli Britanci od 1944. nadalje.

Polagali su Britanci vijence na spomenik sunarodnjacima koji su se borili uz partizane, a zanimljivo bi bilo znati da li se netko tom prilikom prisjetio britanskog rijetko egzotičnog heroja „Ludog psa“ Jacka Churchilla, čovjeka koji je bio prvi i jedini koji je naciste ubijao iz zasjede lukom i strijelom, koji je nekoliko puta bježao iz zarobljeništva, koji je... Ali, jedno po jedno. Najvažnija činjenica je to da njegovog imena nema na spomeniku poginulim Britancima.

Mitska bitka Sutjeska je bila klaonica: Pola poginulih bili su Hrvati

Unatoč svim prognozama, ovaj čovjek je uspio preživjeti rat, a koliko je to bilo spektakularan uspjeh pokazuje podatak da su ga vojnici Wehrmachta dobro upamtili na svakom pojedinom položaju i borbi još otkako je krajem 1939. u sklopu Britanskih ekspedicijskih snaga sa suborcima iz Manchesterske regimente otputovao u Francusku kako bi tamo eventualno sačekao njemački ratni stroj. Imao je tada 33 godine, bio je iz loze vojnika po britanskim kolonijama, kao što je i sam rođen u Hong Kongu i što je službovao u Burmi.

Samo, umjesto da provede život u vojsci, radije je bio, prvo, urednik novina u Nairobiju u Keniji, potom foto-model, istodobno i glumac u nekim manjim filmskim ulogama. U „Lopovu iz Bagdada“ 1924. glumio je služeći se lukom i strijelom, kojima je i inače tako dobro rukovao da je u predvečerje rata, 1939., na Svjetskom streličarskom prvenstvu u Oslu predstavljao svoju zemlju. Onog dana 10. svibnja 1940. Churchill je doživio svoje vatreno krštenje u borbi.

Tog dana Treći Reich je napao Francusku, a na granici u tornju kod mjesta L'Épinette, skoro na samoj atlantskoj obali Francuske, vojnike Wehrmachta čekao je „Ludi pas“ Churchill. Promatrali su kolonu kako im se približava i u jednom trenutku kazao je svojim vojnicima: „Prvog Nijemca skinut ću svojim lukom.“ To je trebao biti signal za paljbu, a tako je i bilo. Pogodio je strijelom njemačkog vodnika, a onda su zaredali rafali ostalih Britanaca.

I dok je diljem zapadne Europe divljao nacistički Blitzkrieg, Churchillu nije padalo na kraj pameti predati se. Sa svojim ljudima krenuo je u gerilske pohode na Nijemce, uništavao im položaje, skladišta, u stvari, lako je zamisliti zašto je četiri godine poslije mogao osjetiti da se među partizanima u Dalmaciji našao među braćom po oružju. Tih dana 1940. jedan od kolega časnika pitao ga je zašto tako tvrdoglavo u svaku akciju sa sobom vuče luk sa strijelama i mač.

Churchill mu je na to odgovorio: „Gospodine, smatram da je svaki časnik koji u akciju ide bez svoga mača, nedolično odjeven.“ Nisu to bile previše romantične bitke. U jednoj od akcija Churchilla je metak iz njemačke strojnice pogodio ravno u vrat. Unatoč tome, nije zalegao, nego se i ranjen nastavio žestoko tući u bici za Dunkirk. Kao što je uopće u rat otišao kao dobrovoljac, tako je i na Dunkirk išao dobrovoljno se javivši, u sklopu britanskih komandosa.

U jednoj od akcija zaradio je Vojni križ za hrabrost jer je sam iz njemačke zasjede spasio ranjenog britanskog časnika. To da je jednog od njemačkih vojnika tada ubio mačem zapravo je lako moguće, dok onaj dio kako je potom bez vatrenog oružja pobio i ostalu osmoricu, vjerojatno je samo legenda. Mada, s tim tipom tko bi ga znao... Potom je 27. prosinca 1941. vodio napad komandosa na njemački garnizon u Vågsøyu u Norveškoj. Vodio je svoje komandose koji su se iskrcavali u amfibijskom napadu.

Svjedok vremena Milan Basta: Zatvorio je Goli otok i Staru Gradišku

I kad su pristajali u morski plićak, izvadio je gajde kako bi ohrabrio svoje ljude, ali i kako bi svi vidjeli kako je on odličan lik, te je skačući u more do koljena zasvirao „March of the Cameron men“. A onda je prestao, zaurlao: „Komandosiiiiiiiiiiii!!!“, bacio granatu i poveo ih u napad. Dva sata poslije poslali su poruku da je položaj osvojen. Na sličan način, naoružan mačem, lukom i s gajdama, vodio je svoje ljude 1943. tijekom savezničke invazije na Siciliju.

U Molini je potom, opremljen na isti način, u pratnji svog kaplara upao u grad urlajući: „Komandosiiiiiii!!!“, zauzeo artiljerijsku bateriju kako bi Saveznici osigurali put prema Salernu, osobno zarobio 42 njemačka vojnika i sproveo ih nazad u zarobljeništvo. Tog dana njegovi ljudi su zarobili ukupno 163 vojnika, tko zna koliko su ih još i ubili i uopće Wehrmachtu su napravili teški kaos. A onda se, nakon što su se vratili u pozadinu, sjetio da je u Molini zaboravio svoj mač. Nije imao druge, morao je nazad.

Pa je pronašao svoj mač i vratio se. No, na pola puta naletio je na američke trupe koje su tek napredovale prema Salernu. Amerikanci se nisu baš najbolje snalazili i pitali su Churchilla, koji se zadovoljno vraćao sa svojim pronađenim mačem, da ih povede u taj prvi napad. Bile su to savezničke trupe za proboj, a on je tamo bio već dva puta. „Ja idem svojim putem i ne pada mi na kraj pameti tamo se vraćati po treći prokleti put“, kazao im je.

Objašnjavao je poslije kako je postigao to da mu se predaju 42 Nijemca. Ispalo je da bi im se prišuljao s mačem u ruci, da bi vojnika zgrabio s leđa, stavio mu mač pod grlo i onda s njim išao prema položajima ostalih, držeći ovoga kao živi štit. Bio je uvjeren da je otkrio dobitnu formulu: „Ako si iznad njih po činu, ako im mašeš mačem i govoriš im dovoljno glasno i jasno što da rade, oni će vikati: 'Jawohl!' i činit će sve što kažete.“

Nekoliko mjeseci poslije, u prosincu 1943., točnije na Staru godinu, susreo se s Fitzoryem Macleanom, konzervativnim plemićem koji je po nalogu Winstona Churchilla tada bio u posebnoj misiji kod Tita kako bio, prvo, provjerio od kakvog je materijala Tito, potom kakav su materijal partizani, i vojno i politički, te konačno vrijedi li s njima krenuti u savezništvo. Maclean je, nije povijesna tajna, bio fasciniran Titom i njegovim partizanima.

Jacku Churchillu je povjerio vrlo osjetljiv zadatak, da ode na Vis i izvidi mogućnost da i Saveznici otok koji je tada bio tek koji mjesec pod vlašću partizana, koriste kao svoju bazu. S Visa su Churchillovi komandosi krenuli u oslobađanje Brača u rujnu 1944. i oslobodili otok. Samo, bez zapovjednika „Ludog psa“.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Njemu se dogodilo ono od tri mjeseca prije toga. Tog dana Churchill je, sad već kao brigadir, poveo 1500 vojnika iz 26. dalmatinske divizije, te još dvije jedinice britanskih komandosa. Iskrcali su se bez problema, s planom da se domognu njemačkih položaja podno Vidove gore. Nijemci su ih čekali čvrsto ukopani i, kad su im došli na puškomet, osuli su po njima paljbu iz doslovno svega što su imali.

Bitka je trajala neko vrijeme, padale su sasvim ozbiljne žrtve i zapovjedništvo 26. dalmatinske u jednom je trenutku odlučilo da je pametnije pričekati noć, pregrupirati se i nastaviti ujutro. Samo, nisu računali da im je s britanske strane saveznik „Ludi pas“. Udario je po svome u svoje gajde, označio juriš svojim komandosima i krenuo naprijed. Da je vrag odnio šalu shvati je i on tek nakon što ga je rafalom greškom zasuo jedan RAF-ov Spitfire. Pa se povukao.

Ujutro su i partizani i britanski komandosi krenuli u novi krvavi napad, ali Nijemci su se i dalje žestoko opirali. Padale su velike žrtve na sve strane i naprijed su se uspjeli probiti samo „Ludi pas“ Churchill i sedmorica preostalih britanskih komandosa. Svi ostali već su ili poginuli ili bili ranjeni, kao i mnogi partizani koji su se probijali skupa s njima. Ubrzo je bilo jasno da tog dana Brač još neće biti oslobođen. Samo, Churchillu nije padalo na kraj pameti povlačiti se. Pucao je do posljednjeg metka prvo iz automatske puške.

Pa kad je sprašio svu municiju, nastavio je iz pištolja. Ostao je posljednji na položaju, a kada je ispucao i posljednji metak iz pištolja, zgrabio je gajde i zasvirao škotsku pjesmu iz 18. stoljeća „Will ye no come back again?“. Tek tada su ga Nijemci uspjeli na njegovom položaju pogoditi iz minobacača. A čak niti tada nisu ga uspjeli raznijeti, nego ga je jedan geler okrznuo po glavi. Bio je to vjerojatno jedini mogući način da ga zarobe, da ih dočeka u nesvijesti.

Kad su Nijemci vidjeli koga su uhvatili, otpale su im vilice do poda; ne zato što bi „Ludi pas“ bio baš tako popularan, nego zato što su mislili da je u rodu samom Winstonu, ratnom premijeru tada već najvažnijeg saveznika partizana i Tita. Zato su ga tretirali s punim poštovanjem i s posebnom pažnjom. Zato su ga i poslali u Berlin na ispitivanje. Danas možemo samo zamisliti kako se Jack Churchill tamo proveo, na saslušavanjima usred nacističkog carstva kojemu je preostalo još samo nešto više od pola godine postojanja.

Rajko Grlić 'Tito je bio karizmatičniji, veći Zagorac od Tuđmana'

Kad su nacisti zaključili da su divljeg, nesalomljivog i ekscentričnog britanskog komandosa kojega su zarobili na dalekom Jadranu, dovoljno izmaltretirali, pretučene ostatke poslali su u Sachsenhausen, u koncentracijski logor. Narednih mjesec dana proveo je u okovima, što je – realno – bio jedini način za spriječiti takvog tipa da im pobjegne. Navodno su ga držali skupa s drugim istaknutim zarobljenicima; Kurtom von Schusniggom, bivši kancelarom Austrije, i još nekima preživjelima iz predratne, demokratske njemačke prošlosti.

Bio je rujan kad je Churchill, svježe otkovan u logoru, šmugnuo čuvarima, neprimjetno si prokopao put ispod žice pod naponom i kidnuo prema Baltiku. Istodobno, na Braču su oporavljeni njegovi komandosi i partizani lomili otpor Nijemaca u novom napadu na otok. Ovaj put su i uspjeli. Churchill je bježao s još jednim britanskim časnikom, pilotom RAF-a, i uhvatili su ih u posljednji tren, nekoliko kilometara od obale Baltičkog mora, nadomak Rostocka. I opet su ih vratili u Sachsenhausen.

Do travnja 1945. njemačke linije su se već toliko raspale pod udarima Crvene armije s istoka da su zarobljenike prevezli u zatočeništvo u Tirol u Austriji. Tamo su stvari postale doista gadne. Tamo su zarobljene savezničke vojnike čuvali SS-ovci i u jednom trenutku, kako je bilo jasno da se Treći Reich raspada, zarobljenici su postali uvjereni da ih SS-ovci namjeravaju pobiti, svih 140 zatvorenika. U tim slutnjama najvjerojatnije su imali pravo, kao što su imali pravo i kada je njihova delegacija o tim svojim zlim slutnjama obavijestila satnika Wicharda von Alvenslebena, iz sastava Wehrmachta.

Čovjek je istog trenutka zbrojio dva i dva, razvlastio SS, potjerao ga i zapravo sačuvao živote zarobljenih vojnika. Potom ih je Wehrmachtov satnik još i oslobodio, a Jack Churchill, umjesto da pričeka Saveznike nekoliko dana, pješice se zaputio prema Veroni gdje je pronašao Amerikance. 150 kilometara je prevalio sa skoro nikakvim drugim osim loncem za kuhanje u kojem si je usput pripremao ono što je skupio s okolnih polja i po šumama.

Tako je prešao Alpe. Uskoro je rat u Europi završio, pa je požurio stići do Burme, još jednom se pošteno potući, ovaj put protiv Japanaca. Sa žaljenjem je konstatirao da su, dok je on stigao u srce Azije, Amerikanci već spržili atomskim bombama i Hiroshimu i Nagasaki. „Da nije bilo tih prokletih Amera, mogli smo ratovati još 10 godina!“, kazao je tada, možda čak i misleći ozbiljno iako mu jest teško palo što je zakasnio na taj front. Vratio se u Veliku Britaniju i sljedeće godine je s navršenih 40 godina završio padobransku obuku i postao zapovjednikom 5. (Škotskog) padobranskog bataljuna. Umro je 1996. u dobi od 89.