Memoari Sime Rajića, koji se pod naslovom "Između Hrvata i Srba" na tržištu pojavljuju ovih dana, izazvat će puno reakcija. Rajić noviju političku povijest Hrvatske opisuje mimo svih kanona, desnih ili lijevih, hrvatskih ili srpskih, posve naturalistički. On je neuobičajeni memoarist i zato što je skrušen, skroman, katkad piše skoro pokajnički, ne pravi se većim herojem nego što je bio, priznaje da je bio oportunist i ne radi spomenik samome sebi, što je dosta čest memoaristički motiv, ne samo kod nas, nego uopće.
Bivši potpredsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske (današnjim rječnikom rečeno, potpredsjednik vlade Ante Milovića) i potpredsjednik prvog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske opisao je svoj život na nekoliko stotina stranica rijetko viđene iskrenosti. Simo Rajić, dijete palog borca iz Like, bio je slučajni suputnik komunizma, ali se, bistar i spretan, na partijskom brodu popeo do kapetanske kabine, doduše, uvijek u funkciji prvog časnika, nikad kapetana.
Bio je član Centralnog komiteta, osnovao je, sa Stipom Šuvarom, Milicijsku školu u Dubravi, inicirao zatvaranje Golog otoka i Stare Gradiške, bio član inicijativnog odbora za autocestu Zagreb - Split, onu iz 1971., družio se s Mikom Tripalom, ostao do danas zahvalan svojem političkome mentoru i prijatelju Jakovu Blaževiću. Rajić se i danas ponosi ordenom Bratstva i jedinstva. Kako je nakon političkog stradanja 1991. postao advokat SPC-a, dobio je i orden Svetog Save, koji također cijeni, iako je, kaže, agnostik.
Rajić je od početka 70-ih važan, iako samozatajan dio nomenklature - s njegove je pozicije pucao lijep pogled na sve labirinite sustava, a on je svoja znanja isporučio u ovoj knjizi. Zapanjujuće je da je službeno uštogljeni, hiperbirokratski jezik Partije u kuloarima posatao normalan, čak sočan jezik običnog čovjeka. Jakov Blažević, koji prema Rajićevim riječima nije volio Udbu, Rajiću ovako objašnjava Udbinu proizvodnju neprijatelja: "Mali, sve ti je to varijabila".
Udbaši su proizvodili neprijatelje zbog plaće
Dakle, službenici Službe državne sigurnosti dobijaju redovitu, neveliku plaću (fiksni dio osobnog dohotka, tj. plaće), a za stimulaciju (varijabilni dio ili "varijabila") moraju pronaći kakvog kvalitetnog neprijatelja. Ako ga nema - oni ga izmisle. Kao u "Krojaču Paname" Johna Le Carea. Sa zlima koja nam je napakirala ta udbaška "varijabila" i danas imamo posla. Unutarnje protivnike u partijskim su kuloarima bez krzmanja nazivali "ustašama" i "četnicima".
Čak je i Tito, kad se obračunavao s Hebrangom i Žujovićem, rekao pripadnicima partijskog ruskovodstva: "Zar hoćete da vam zemlju vode ustaša i četnik", pa je, vidjevši da su se drugovi smrzli, naglo zašutio... Simo Rajić je iznio u svojoj knjizi desetke sočnih anegdota, od kojih su neke zapanjujuće. On se družio s Milanom Bastom, generalom JNA, koji je vodio operacije na Bleiburgu i Križnom putu. Rajić piše:
"Jednom u kavani (Basta) mi reče da će sutra doći kod mene u CK i da je hitno. Neće da mi otkrije temu razgovora. Pijemo kavu, vidim malo je uznemiren. Nešto je smislio očito. 'Što te muči? Nisi mi baš uobičajen' - pitam ga. 'Odlučio sam da zatražim prijem kod Mrtvaca. Ti vjerojatno ne znaš da smo tako zvali druga Vladu Bakarića u ratu'. 'Malo mi je to grubo i to stvarno prvi put čujem', lažem ga.
Dalje on objašnjava kako su ga pazili i mazili u ratu kad je boravio u Lici. Okrene telefon i zove kabinet Vladimira Bakarića na osmom katu. Vidim da pozna tajnicu po načinu komuniciranja. Moli prijem. Objašnjava da ima za njega bitne i važne teme, želi čuti njegovo mišljenje i da mu želi uručiti svoju knjigu. Pitam ga što dogovoriše. Kaže ona ono standardno da će mu prenijeti molbu i da će mu javiti vrlo brzo. Pitam ga radoznalo: 'Što si navalio? Ako nije tajna, koje su to teme?'
'Zašto da ti ne kažem, želim nastaviti pisati, ali me muče još neke stvari oko Bleiburga i Križnog puta, ustanka u Srbu i njegove i Hebrangove uloge u prvoj godini ustanka. Predložit ću mu da odvojimo Bleiburg od Križnog puta, jer to nije isto, i da ovim mučenicima s Križnog puta se odužimo jednom lijepom gestom - javnim priznanjem, a zašto ne i spomenikom".
'Ideja ti je za pozdraviti - hrabra i humana, ali čini mi se preuranjena - znam odnos snaga u vrhu države i zato sam malo skeptičan. Sumnjam ako te i primi da ćeš nešto više znati od onog što znaš'. Vidim da je Basta optimist. 'Da mi je još to malo rasvijetliti ne bih žalio umrijeti' - onako žarko to izreče...
Nakon nekoliko dana dolazi ponovo i saopćava mi da nema ništa od prijema jer se drug Vlado mora hitno podvrgnuti nekim medicinskim pretragama. Komentar je bio: 'Nastavlja se ratna priča'. Uvijek je bolest bila Bakarićev izgovor kod važnih odluka. Ipak, ovaj naziv 'mrtvac', koji mu nadjenuše, zaslužuje. On se tako mrtav-živ igra s našim sudbinama skoro četrdeset godina", ljutito završi monolog general Basta.
Navečer smo se sastali, ali general je potonuo. Poslije mi je priznao da je teško doživio ovo, kako on kaže NE druga Vlade, a imao je, uvjeren sam, iskrene namjere... Đoku Jovanića, legendarnog zapovjednika Šeste ličke, kojega su Nikola Ljubičić i Stane Dolanc umirovili pod optužbom da je spremao puč protiv Tita, Rajić je dobro poznavao. Opisuje ga kao političkog naivca. U jednom razgovoru koji je vodio s njim u okolici sela Suvaja iskreno je razgovarao s njim. Nakon jednosatnog razgovora upitah ga:
Nastavak na sljedećoj stranici...
