Istost rijeke, kad joj je bilo nemoguće prići i kad je prijetila da će presušiti, ali i njeno bivanje onim što jedino može biti, voda u pokretu, ono je što suštinski jest i ljudska priroda. Dogodilo se tako da sam, tražeći nanovo prostor u sebi i sa sobom nakon nekih tektonskih promjena, pronašla Savu i nasip kao mjesto na kojemu sam najlakše razgovarala sa sobom. Moja voda razgovarala je s tom vodom koja se mijenjala i koliko god bila pitoma ili divlja, ostala bi ona sama, a ja sam, govoreći s njom, nastojala to isto, ostati ja. Pratila sam tako Savu gotovo svakodnevno, u trenucima kad je bujala i nosila sve pred sobom, kad je izlazila iz korita, kad je utišana bila toliko mirna da ju je zaista bilo moguće prehodati. Trebala je ovo biti priča o rijeci, o nasipu i tome kako sam naučila ponovno razgovarati s njom, ali možda je na kraju to ipak priča o tome kako sam iznova naučila razgovarati sama sa sobom.

Možda je trebala započeti ovako: prvo kupalište na Savi otvoreno je 1926.n još prije nego što je bilo onoga što danas poznajemo kao nasip. Možda tu treba ubaciti i činjenicu da je tad Sava imala Babinjak, prvu nudističku plažu kod nas i jednu od rijetkih u to vrijeme u Europi. Nemirna Sava s vremenom bi uništila kupalište kad bi poplavila pa je 1964. podignut nasip, onakav kakav znamo danas. Čudesno je krenuti u bilo kojem smjeru tog nasipa, do jezera kraj toplane, gdje u tišini postoje samo ribiči, ili prema Jarunu.

*

Trčim, ožujak je. Dan je kišan i mokra dalje nastavljam, trčim izvlačeći iz sebe zadnju snagu, a nebo obećaje sunce. Trčim, lipanj je. Kiša, ali topla kiša. Puštam da me namoči voda koja iz tog oblačnog sivila donosi drugačiju vrstu mira, onoga koji se može sporazumjeti s našim tugovanjem (mada je kiša meni uvijek donosila i sasvim nerazumne radosti osjećaja da ispire i odnosi ono što je nužno pustiti) dok trčeći promatram kako o površinu vode bubnjaju stotine kapi, a Sava teče kao da razgovara s vodom koja joj upada u priču. Oblaci nad nasipom. Vozim bicikl i imam osjećaj da vozim nebom. Prvi put sam ti prije nekoliko dana, a nikome nisam to nikad govorila, ispričala da toliko volim oblake i kako sam, dok sam bila malena, u jednom od rijetkih sjećanja koja imam iz tog vremena, gledala iz autobusa Mraclin - Velika Gorica oblake (dok smo bili u izbjeglištvu) i sanjarila kako sam među njima.

Za mene je zaista gore bilo nešto nevjerojatno i nedodirljivo, svjetovi koje je nemoguće u tom trenutku i zamisliti, ali koji su bili utješni jer su pružali nadu da je nemoguće nekako moguće. Ne sjećam se je li djevojčica koja sam bila mogla gledati to kroz tu prizmu, ali kontekst koji sam s godinama stvorila tim sjećanjima davao mi je utjehu - mašta je mogla uvijek preskočiti ponore stvarnosti. Sjećam se te djevojčice, ona ima nekoliko godina, možda pet ili šest, i lice joj je, kao i nos, naslonjeno na prozor drndavog autobusa. Rijeka me tako vratila i nebu, promatranju kako se oblaci premještaju, strpljivom gledanju kako mijenjaju oblike i ponekad - pred našim očima - i nestaju.

*

Trčim nasipom prema Toplani. Nakon Mosta slobode spuštam se do Save, svibanj je, sunce snažno već udara, pokušavam sabrati misli. Sava je mirna, staloženo prolazi. Legnem kraj nje, na maleni komad betonske plaže. Taj mi je njen portret najdraži, gledam prema mostu i neprestanoj izmjeni bića između dva Zagreba, staroga i novoga.

*

Lipanj, ponovno sam na istome mjestu. Maturanti mi mašu s mosta i pozdravljaju, velika skupina djece koja uskoro ulazi u sve ono što vjeruje da život jest i nije, u prerano donešene odluke, prerana odrastanja, ili je možda i sve to sasvim suprotno. O vremenu je teško govoriti. Smijući se, mašem im nazad. Ne znam zna li rijeka jesu li doista neka drugačije vremena, a ne znam ni ja. Spuštam stopala u nju.

*

Portret rijeke je promjena. Taj krvožilni sustav planetarne površine, neprestano u mijeni, neprestano u pokušaju. Portret čovjeka je također promjena i nije li to razlog zašto se tako nerijetko mimoilazimo? Ljudi s kojima smo dijelili toliko mnogo, čije promjene mi nismo bilo u mogućnosti pratiti ili oni naše. Korito uvijek prati rijeku, ili rijeka prati koriko, čak i kad poplavi, korito je pušta da bi je ponovno primilo natrag. Mi, navikli na vlastite volumene, i imati i sebe i druge u tim volumenima, rijetko smo sposobni dopustiti tim drugima da se razliju, da rastu u nama, u strahu smo da će nas preplaviti, da će nas poplaviti. Rijetko smo sposobni dopustiti i sebi da se razlijemo.

Sava mi brzo tih mjeseci pokazuje i jedno sasvim neočekivano naličje, ono slučajnosti.

*

Dogodilo se, prije možda tjedan dana, da sam uhvatila nekoliko slobodnih sati u Petrinji i nekako sam instinktivno otišla na taj, puno manji, ali prisniji nasip koji se proteže nedaleko od centra Petrinje. Usred raspada toga grada nakon potresa, nasip je jedino mjesto koje i dalje čuva Petrinju kakva je bila, sačuvao je nadu. Mir koji vlada tamo, kao što to uvijek biva kraj rijeka, mir je onoga što može i ne mora biti, onoga što odlazi i onoga što dolazi, naprosto mir neprestane promjene koja, dok gledamo u rijeku, ne ulijeva strah, nego nas čini svjesnima da je karakter rijeke u tom stalnom micanju. Kraj Petrinjčice sam se prvi put poljubila, i tad sam otišla, s ni petnaest punih godina, od tog poljupca jer sam shvaćala da u njemu nije bilo dovoljno ljubavi da bih ostala. Mudrija nego sam bila godinama, pa i desetljeće poslije. Spletom okolnosti, kraj te iste Petrinjčice sam se i zaljubila prvi put, ne dugo nakon toga, snažno tako da sam mislila da vrijeme koje zadržava moje tijelo u mojim godinama ne može zadržati i taj osjećaj. Tako sam učila uz rijeku. Malo niže, Petrinjčica se ulijevala u Kupu i činilo mi se, većinu mog mladenaštva, da te rijeke poznaju ono što osjećam čak bolje nego ja.

Dogodilo se da se ponovno možda zaljubljujem kraj rijeke. U ideju ljubavi i činjenicu da smo svi sposobni za nove početke, u ljubav prema sebi koju sustavno učim sad, a možda i u stvarnog dječaka. Kad smo navikli na manjak ljubavi, ono što može postati ljubav uplaši nas. Nerijetko ćemo otići samo kako sami ne bismo povjerovali da možemo biti zaista sretni, jer to jest zastrašujuće.

*

Dogodilo se da zaista od zime ove godine neprestano odlazim na savski nasip. Gotovo svakodnevno, bilo da hodam, trčim. U zadnje vrijeme, i biciklom prolazim cijelom dužinom. Nerijetko se samo popnem gore pa sjedim satima, pišući, uređujući, crtajući. Dogodilo se da mi je, u svim toplim danima, nasip zamijenio radni stol. Promatram tad očeve i djecu, majke i djecu. Puštam da svi koji prolaze ulaze u moje tekstove. Mnogi postanu pjesma. Ponegdje mi se srce slama, kad grubi očevi viču na svoje dvogodišnjake i vuku ih, grubo i nasilno, bez trunke nježnosti. Potom plačem, na istom tom nasipu i dopuštam osjećati život onako kako prolazi kraj rijeke, velik i malen u svim svojim koracima. A onda, kao u svim trenucima života, jedna tuga nadomjesti se radošću, i pojavi se nerijetko ono suprotno - jedan nježan i brižan otac objašnjava sinu otkud ti nevjerojatni oblaci, pitajući ga na što ga koji podsjeća. Dugo sam gledala kako pokazuju prema nebu, i iako ih više nisam mogla čuti, zamišljala sam kako govore: da, vidiš, ovo je ta mačka, a ovo, ovaj ovdje, taj je kao ruka. Ili bubamara. Kći je jednom u oblacima pronašla i patku i zeca.

I sinoć mi govori da moram vidjeti oblake: vidi mama, izgledaju kao da negdje jako žure.

*

Dogodilo se da nikad na nasipu nisam sretala ljude koji su na tom nasipu isto tako provodili mnogo vremena, mimoilazili bismo se jer se ljudi, kad ih ne hvata ista sudbina, ne pronalaze - tokovi njihovih prostora i vremena toliko su daleki da je izgledno da se zaista nikad neće ni sresti.

Često te sad pronalazim na nasipu.

Jednom si mi napisao da je u tim oblacima toliko lica.

Tražim ta lica, neprestano, kad trčim prema njima, imajući osjećaj da ću se svaki trenutak odvojiti od zemlje.

*

Dok sam radila na laptopu sjedeći na klupi kraj nebodera, jedan mi se trkač nasmijao, iz oba smjera trčanja. Nasmijala sam se natrag.

*

Pitam se neprestano, jesmo li i Sava i ja odgađale susret kako bismo pronašle jedna drugu u pravo vrijeme. Dugo sam joj bila blizu, ali sam rijetko prilazila i tek ove zime, kad sam osjetila da nemam sugovornika, krenula sam joj usuret. Ima tih doba u našim životima kad nismo u mogućnosti voditi dijaloge sami sa sobom. Kad smo umorni od neprestanih očekivanja (drugih ili samih sebe) da budemo nešto. Kraj rijeke je dovoljno samo postojati i kroz taj sam mir učila i kakvi bi trebali biti naši odnosi: takvi da nam je, kao kad gledamo kako kraj nas prolazi voda, dovoljno i šutjeti. Rijeka me je tako otvarala ljudima. Stajala sam u jednom trenutku u toj točki vlastitog postojanja svjesna kako sam pustila mnoge ljude da odu, kako sam neke propustila približiti. Također, možda sam i prvi put sebi, gledajući u Savu, dopustila glasno reći da sam tugovala i da je u redu da sam tugovala. Potom sam se ponovno zaljubila u ljude, u njihovu nevjerojatnu svjetlost, u njihov kapacitet da su tu jedni za druge, u to da smo tu jedni za druge, zaljubila sam se u sve prijatelje iznova, svjesnija nego ikad koliko su predivni, koliko su savršeni bivajući takvi kakvi jesu.

*

Hvatam laptop, stavljam ga u ruksak i sjedam na bicikl prema nasipu. U ljetno vrijeme nosila bih dekicu i rasprostrla je među stabila gdje bih pronašla hladovinu, i tamo su me uvijek pozdravljali psi. U zadnje vrijeme sjednem na klupe, kako koju pronađem slobodnu. Tamo najbistrije razgovaram s tekstovima koje uređujem.

*

Jedan prolaznik, sigurno ima više od sedamdeset godina, već desetak minuta pjeva sjedeći na klupi nedaleko od mene. Ljuljam se u ritmu pjesme koju ne prepoznajem i smijem.

*

Ono što sam naučila od rijeke:

Bitno je osjećati trenutak, čak i kad on neprestano bježi.

Bitno je sa sobom provesti dovoljno vremena da znamo tko jesmo i tko nismo.

Bitno je prihvaćati i voljeti ono što jesmo.

Osjećati tijelo kad poplavi i kad presuši.

Dopustiti si da se izlijemo.

Dopustiti si da se vratimo u svoje korito.

*

Od drugog mjeseca nasip mi je postao najbolji prijatelj. On me trpi kad sam nervozna pa počnem trčati samo kako ne bih osjećala taj neprestani pritisak, on je prijatelj na kojeg nerijetko pustim vlastite frustracije: lako je biti rijeka, da, lako je biti takvo mjesto koje ne pripada i koje neprestano odlazi. Mi ostali, u mrežama odnosa koji nas definiraju i redefiniraju, češće postajemo stabla, svojim roditeljima, svojoj djeci, prijateljima, svima koje zavolimo. Ipak, ono što bih svakodnevno učila, u vremenu kad je još zimska magla jutrima dugo stajala nad vodom, ili dok je zrak titrao od vrućine srpnja u danima kad je bilo i četrdeset stupnjeva, gledajući u tu bujajuću ili potpuno sagorjelu travu, osjećajući kišu, trčeći jutrom, u podne, mrakom, hvatajući sunce koje odlazi ili ono koje se tek penje, ono što sam učila bilo je to da mir kad možemo udahnuti nema cijenu i da je to mjesto koje dijelim s tolikim ljudima mjesto na kojem učim napokon ponovno razgovarati sa sobom. Prije svake tribine koju sam vodila, prije svakog javnog nastupa, trčala sam nasipom, a potom dugo ležala kraj rijeke. Kad bi me umorio tekst na kojem radim, trčala bih pa ležala kraj rijeke i puštala da sve ono izvan mene odmori ono u meni.

Kako to biva s čudima, kad ih naučimo prihvaćati, dogodilo se i da se kraj ovoga nasipa pulsirajuće, sveprožimajuće osjećam.

Zapisujem na nasipu: maleni uragan koji uhvati lišće i prašinu, leptire koji nekako neobično blizu prilaze, vrane koje dolaze u tako velikim brojevima, paukove koji mi prilaze, očekivanje da ću te sresti i ne znajući kako je moguće da najednom, kad sam na nasipu, postaješ svako stablo i svaki korak.

*

S djecom odlazim na nasip. Bicikliramo, moje četverogodišnji sin, petogodišnja kći i ja, i tako im dajem nasip u ostavštinu, tu slobodu pomicanja uz rijeku. Uvijek su oduševljeni skulpturama - pronalazim negdje da je to Aleja skulptura. Svakih nekoliko metara neko djelo priča priču: Kotač vremena, Žabinjak, Čovjek s kolutom, Mačka, Kapi, Dvoje, Tok, Kamen temeljac, Trkač, Ruka i Putokaz. Autor Aleje skulpura je Ratko Petrić, a skulpture su postavljane kroz čak 21 godinu. Prvo su 1990. postavljene Kapi, a zadnja je postavljena Ruka 2011.

*

Dvoje su sjeli i tako ostali na jednoj klupi sat vremena. U zagrljaju.

*

Vodim taj čudesni dnevnik o pticama, ljudima, odlascima i dolascima, karakteru rijeke, i činjenici je smiješno, čudesno i nevjerojatno da nam jedan tako veliki prostor može postati čak i simbol nekoga do koga nam postaje stalo. Zapisujem činjenicu da za mene, sad, cijeli prisutni tok rijeke Save, sa svim trkačima i sa svim biciklistima, sa svim dobrim i lošim roditeljima, sa svim knjigama i rečenicama s kojima tamo razgovaram, kilometrima gore i dolje, postaje istovjetan susretu, mogućnosti susreta. U toj čaroliji, da srcu dozvolimo da osjeća, kao i u strahu da se pomaknemo i milimetar bliže jer na ovoj udaljenosti, gdje je rijeka dovoljno brza i gdje je jasno kuda odlazi, sigurno je.

Nasip je mjesto za koje znam da ću te tu susretati neprestano, i kad te nema, i tu ludost sebi dopuštam, vjerujući da ponekad ništa u nama ne treba ni pitati za razloge ili uvjete, smjer ili odredište, dovoljno je pobjeći, sjesti kraj rijeke i shvaćati da svaki put kad neka moguća ili nemoguća ljubav zatitra nad vodom, naše srce dotakne ono iskonsko samog svemira. I dogodi se čudo, bez obzira na ishod, ono čudo da osjećamo da smo ovdje, na malenom komadu ovoga planeta sretni jer osjećamo nečiju prisutnost upisanu čak i nestalnost rijeke. Ili da sažmem, dogodi se to čudo da - osjećamo.