Istost rijeke, kad joj je bilo nemoguće prići i kad je prijetila da će presušiti, ali i njeno bivanje onim što jedino može biti, voda u pokretu, ono je što suštinski jest i ljudska priroda. Dogodilo se tako da sam, tražeći nanovo prostor u sebi i sa sobom nakon nekih tektonskih promjena, pronašla Savu i nasip kao mjesto na kojemu sam najlakše razgovarala sa sobom. Moja voda razgovarala je s tom vodom koja se mijenjala i koliko god bila pitoma ili divlja, ostala bi ona sama, a ja sam, govoreći s njom, nastojala to isto, ostati ja. Pratila sam tako Savu gotovo svakodnevno, u trenucima kad je bujala i nosila sve pred sobom, kad je izlazila iz korita, kad je utišana bila toliko mirna da ju je zaista bilo moguće prehodati. Trebala je ovo biti priča o rijeci, o nasipu i tome kako sam naučila ponovno razgovarati s njom, ali možda je na kraju to ipak priča o tome kako sam iznova naučila razgovarati sama sa sobom.
4272
prikaza
Fotoesej:Čarolija savskog nasipa u Zagrebu
1/14
Prvi fotoesej iz serijala u kojem ćemo vas voditi kroz mjesta koja su obilježila Zagreb
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
