Časne sestre prodajom ljudi plaćale gradnju crkve
Jedna od najstarijih katoličkih škola za djevojke, Georgetown Visitation Preparatory School, od davnina je poznata po svom radu, radu časnih sestara koje su predano obučavale siromašne tijekom 19. stoljeća.
Osnovale su elitnu akademiju u Washingtonu ali i vodile "besplatne škole za sve djevojke koje su željele nešto naučiti, uključujući i robove, u vrijeme kada ih je bilo ilegalno učiti čitati", kako stoji u službenoj povijesti institucije na njihovim stranicama.
No dublje istraživanje njihove povijesti otkrilo je dokumente koji skrivaju mračnu tajnu ove škole, onu o posjedovanju robova, njih najmanje 107, žena i djece. Dio njih su prodali kako bi platili dugovanja i financirali razvoj škole i izgradnju nove kapelice, piše The New York Times.
"Ništa nam ne preostaje nego riješiti se obitelji crnaca", napisala je časna Agnes Brent, 1821. godine nakon što je odobrila prodaju jednog para i njihove dvoje, mlade djece. Prodana žena za samo nekoliko dana trebala je roditi svoje treće dijete.
To otkriće šokiralo je autoricu ovog članka, novinarku Rachel L. Swarns, koja se bavila temom kako su neka sveučilišta profitirala od prodaje robova. Povjesničari kažu kako su gotovo svi redovi katoličkih časnih sestara utemeljeni krajem 1820-ih imali robove, a danas se o tome među njima samima malo govori, dok se u Kongresu i među predsjedničkim kandidatima raspravlja treba li se potomcima ljudi koji su živjeli u ropstvu platiti odšteta.
Njihovi pristupi variraju, a u ovoj školi organizirali su niz rasprava za studente i osoblje, te molitvene trenutke kako bi odali počast ljudima "čija je žrtva pomogla rastu ove crkve". I po prvi put su javnosti omogućili digitalne dokumente vezane uz ovu temu.
Red Sacred Heart pronašao je dosta potomaka od 150 robova koliko su ih tada imali u Louisiani i Missouriju. Na svečanoj ceremoniji otkrili su spomen ploču i osnovali fond za stipendiranje afro-američkih studenata koji pohađaju njihovu školu, koja je djelomično, izgrađena zahvaljujući upravo ljudima robovima.
Da to sad više nije pitanje prošlosti, već se postavlja pitanje što sada s tim napraviti, smatra sestra Carolyn Osiek. Ona želi da potomci tih robova znaju kakvu ključnu ulogu su njihovi preci imali u razvoju škole i samostana.
"Ne bi to mogli napraviti bez vas. Toliko dugo vas nismo priznavali, nismo priznavali vašu žrtvu, i zbog toga nam je žao", rekla je.
Mnogima je ova tema jako teška, neki su potomci odbili sudjelovati u ceremoniji, a neke časne sestre nisu baš zadovoljne s odlukom da se otkriva prošlost.
"Mnoge su zajednice sada okrenute rješavanju pitanja rasizma, no činjenica je da je njihova prošlost problematična. I to će zato biti jako dug put", rekla je sa Sveučilišta Syracuse povjesničarka Margaret Susan Thompson.
Sestra Irma L. Dillard, Afroamerikanka, kaže kako se neke časne nevoljko prisjećaju prošlosti jer se boje "da će ih se doživljavati rasistima i lošima". Nada se da će se puno toga više napraviti, i da će zahtjeva za školarine biti još i više. Da se puno više može napraviti, posebno na polju otkrivanja koliko su časne zaradile od tih prodaja robova, smatra povjesničarka Susan Nalezyty.
Desetljećima se ova institucija hvalila svojim radom na obrazovanju robova, sve dok taj dio sa stranice nije uklonjen 2017. godine.
Taj je dio izblijedio iz javnog sjećanja, čak i među tri milijuna crnih katolika koji čine tri posto katolika u SAD-u.
Života u vjeri i sa vjerom prisjeća se i novinarka Swarns. Časne sestre obrazovale su njezinu majku, tetu, tri ujaka i njezine sestre. Neko vrijeme obitelj koja je emigrirala sa Bahama živjela je na farmi koju je vodila Dorothy Day, koja je bila i kandidatkinja za posvećenje. I nikada nikome od njih nije palo na pamet da su crkva ili časne sestre na neki način povezane sa ropstvom.
U ranim počecima SAD-a katolička crkva utemeljila je svoje utočište na jugu, u društvu u kojem se robovlasništvo smatralo pokazateljem bogatstva i prestiža, i među svećeništvom. Nije bila rijetkost da svećenici i sestre odrastaju u takvim obiteljima, a povjesničari kažu kako je većina redova ovisila o radu robova.
Među njima je i isusovac koji je osnovao i upravljao Georgetownom, a bio i među najvećim vlasnicima robova u Marylandu. Kada su u katoličke samostane počele ulaziti žene krajem 18. i početkom 19. stoljeća, mnoge su donijele i dio svoje imovine, kao pravi miraz.
Bogati obožavatelji i rođaci časnih sestara donirali su samostanima robove, a časne su kupovale, prodavale, i razmjenjivale robove. Neke su ih prihvaćale kao način plaćanja školarine, ili kao valutu plaćanja dugova. U knjizi The Role of the Nun in Nineteenth Century America, autorica Mary Ewens, piše kako je sedam od osam prvih redova utemeljenih u SAD-u do 1820. godine imalo robove u vlasništvu.
"Definirale su katoličanstvo u SAD-u, a između 1810. i 1820. godine bilo ih je više od svećenika", kaže dr. Thompson.
Neke su sestre pokazivale gađenje prema tome, dok su druge nevoljko prodavale ljude čiji su bili vlasnici, i pokušavale održati obitelji na okupu. Nekada su pokušavale i ujediniti obitelji, pa su tako kupile žene koje su bile negdje drugdje kako bi ih ponovno spojili sa muškarcima koji su bili njihovi robovi. Sestre Charity of Nazareth u Kentuckyju ostale su tako povezane sa bivšim robovima koji su se sa svojom djecom i praunucima vratili na proslavu stogodišnjice 1912. godine.
Povjesničar sa Sveučilišta Indiana dr. Mannard smatra kako su njihove financijske potrebe i one za radom uvelike nadilazile njihovu ljudskost.
"Unatoč mojoj odbojnosti oko posjedovanja robova crnaca, možda ćemo morati kupiti neke", zapisala je Rose Philippine Duchesne, utemeljiteljica društva Sacred Heart 1822. godine. Godinu kasnije kupili su svoju prvu osobu, roba Franka Hawkinsa za 550 dolara.
Karmelićanke su 1830. godine u početku bile malo "zabrinute" što se "moraju riješiti svojih siromašnih sluga", no kada su shvatile kako će njihovom prodajom moći platiti dugove i zadržati svoje imanje, prodale su najmanje 30 ljudi.
Sestrama iz Georgetown Visitation prihod od prodaje robova bio je od vitalne važnosti tijekom proširenja, posebno sredinom 1820-ih kada su upravo zbog tih radova upale u dugove. Po dostupnim podacima one su između 1819. i 1822. godine prodale najmanje 21 roba, a čak su se i sudskim putem sporili sa onima koji su htjeli izbjeći plaćanje.
Sestre Charity of Nazareth iz Kentuckyja koje su imale 30 ljudi, bile su prve koje su to stanje pokušale popraviti. Uz još dva reda, Dominicana iz Saint Catharine i sestre iz Loretta organizirale su molitvu 2000. godine kako bi se i službeno ispričale zbog robovlasništva. 2012. godine sestre Charity of Nazareth napravile su spomenik na groblju gdje su pokopani mnogi robovi.
"Moramo znati tko su oni bili, znati njihova imena, njihovu priču i učiniti ih vidljivima", rekla je sestra Theresa Knabel.
Roslyn Chenier iz Atlante saznala je da su njezini preci bili u "vlasništvu" društva Sacred Heart, nakon što ju je nazvala sestra Maureen J. Chicoine.
"Bila sam začuđena, i u šoku. Bilo je to jako emotivno", rekla je.
Ona sama vjeru ne prakticira već godinama, no neki su njezini rođaci ostali i dalje vjerni. Činjenica da su časne sestre bile vlasnice njihovih predaka jako ih je začudila, ali nije poljuljala njihovu vjeru. Te informacije nisu iznenadile oca Gregoryja C. Chisholma, iz župe u Harlemu. O toj je temi imao niz razgovora, i to najčešće jako teških i bolnih, no kaže kako je jako malo Afroamerikanaca iznenađeno kada čuje o rasizmu među klerom.
Oni stariji još uvijek se sjećaju godina segregacije, a oni mlađi sa rasizmom su se susreli i danas.
"Ovo sve pokazuje kako nas je religija na neki način iznevjerila. To je teško, no zapravo je i dobro. Način je to na koji naša crkva mora biti obnovljena", rekao je otac Chisholm zadovoljan time što se crkva trudi priznati svoju prošlost.
Prošle godine o toj temi pričali su u pastoralnom pismu i tražili oprost, a 2017. godine otac Timothy P. Kesicki, predsjednik kanadske i američke isusovačke konferencije ispričao se za prodaju 1838. godine.
Puno je još posla pred njima, u školi Georgetown Visitation osnovan je odbor koji će se baviti uključivanjem povijesti još više u kurikulum. Sestra Dillar i ostali članovi već su posjetili neke škole koje je osnovao njihov red, dijeleći povijest koju su pronašli, i potičući mlade ljude da se predano uključe u borbu protiv sistemskog rasizma.
Ona želi da učenice njihove škole odrastaju znajući imena ljudi, robova, na čijim leđima je izgrađena njihova crkva.