Splatterpunk je zgodna kovanica, ali nije da se previše koristi. Simpatična igra riječima šlepa se na cyberpunk, iako načelno nema puno smisla, ma koliko dobro zvuči. Termin je 1986. skovao David J. Show, majstor horor fikcije i autor scenarija za “Vranu” (1994.) i “The Hills Run Red” (2009.), pokušavajući pronaći zajednički nazivnik novoj generaciji pisaca strašnih priča umočenih u krv. Clive Barker, najpoznatiji u ovom društvu, ime je izgradio upravo zbirkama horor priča nazvanim “Knjige krvi”. U filmskom svijetu, splatterpunk se zove jednostavno splatter - ili još popularnije gore, čiji fanovi (gorehounds) uživaju u šoku koji prosječnog čovjeka nenaviklog na umijeće maske, šminke i specijalnih efekata tjera na vađenje vrećice za povraćanje. Ono što na filmu vidimo, u knjigama čitamo i zamišljamo, a svatko od literarnih “splatterpunkera” 1980-ih odlučio je opisivanje krvavih tragova odraditi na svoj način, pokušavajući imati taman toliko stila da se ne čini kako listamo medicinske žurnale i izvješća s autopsija. Barker je imao prednost poznavanja klasične književnosti i teatra pa je njegova perverzija bila profinjenog stila. Temeljna emocija splattera svakako jest strah, ali više izazvan gađenjem, nego “cimalicama” i atmosferom, alatima psiholoških, “sugestivnih” horora, koji meso skrivaju od objektiva. U splatteru, užasavamo se sviješću o zemaljskoj krhkosti tjelesnosti, a ne zbog paranoje od nemoći pred nepoznatim i nadnaravnim. “Teško mi je reći što jest, a što nije odvratno. Već dugo moje je radno mjesto izazvati gađenje kod ljudi pa mi je teško reći što je ukusno, a što neukusno, kad je materijal u pitanju”, objasnio je Barker 2015., u jednom od intervjua povodom promocije tad novog horor romana “The Scarlet Gospels”. Roman je po tko zna koji put šokirao čitatelje eksplicitnim plivanjem u oceanu zla, doslovno šaljući glavnog lika Harryja D’Amoura u pakao, iz kojeg dobro poznati junak Barkerova knjiškog univerzuma pokušava spasiti starog prijatelja. S karijerom dugom nekoliko desetljeća, Barker je do 2005. već preživio pad u komu nakon sindroma toksičnog šoka, infekcije bakterijom koju je zaradio kod zubara pa zamalo umro. Pričalo se da ima rak grla, ali strastveno uživanje duhanskog dima zapravo mu je stvorilo polipe i otežalo disanje do te mjere da je uvlačio samo 10 posto potrebnog zraka. Prestao je pušiti. Borio se i s osobnim brodolomom, krajem 13 godina dugog braka s fotografom Davidom Armstrongom. Ali kao da su mu vlastita djela pomogla da se izbori sa svim problemima na putu. Čitav je život maštao puno gore. Ovo što se događalo njegovu tijelu bilo je - barem u slučaju zubara - nepredvidivi freak accident koji ga je zamalo koštao glave, ali na kraju dana, odavno je osvijestio da je čovjek nakupina emocija flaširana u hodajućem komadu mesa. 

Čovjek kao meso, u svim svojim krajnostima - klanju i seksualnosti - središnji su motivi Barkerova opusa. U njegovoj legendarnoj filmskoj i stripovskoj franšizi “Hellraiser”, BDSM tematika susreta užitka i boli postavljena je u premisi demonskog posjeta Cenobitesa, bića koja su toliko zastranila u transcendencijama hedonizma da su izgubila svijest i osjet razlike između užitka i boli. Ljudi koji ih prizovu u našu dimenziju završavaju u vječnim mukama, mazohistički izgubljeni u ekstazi trganja tijela naoštrenim kukama. 

Roman “The Scarlet Gospels” je nastavak novele “The Hellbound Heart”, u kojem je 1986. prvi put stvorio koncept sado-seksualnih Cenobitesa, među kojima je svakako najpoznatiji Pinhead, uz Freddyja, Jasona i Michaela Myersa jedan od najvećih negativaca u suvremenoj povijesti horora. U romanu iz 2005. konačno ga je nazvao Hell Priest - nadimak Pinhead, koji je nosio 20 godina, dala mu je ekipa na filmskom setu, a fanovi ga prigrlili. Na kraju krajeva, ima glavu prepunu “bumbača” - kako drugačije? Barker nikad nije volio ime Pinhead, a u “The Scarlet Gospels” uvaljao je čak i to da se Pinhead naljuti svaki put kad čuje svoj nadimak. “Da, to jest šala, ali je isto tako način na koji se ja žalim zbog činjenice da ga ja nikad nisam nazvao Pinhead. To je djelo jednog od majstora specijalnih efekata. Mislio sam da je to prilično nedostojanstveno ime za čudovište, ali kad se jednom zalijepilo, zalijepilo se. Svidjela mi se ideja da ga na neki način ponovno krstim.”

Barkerova karijera startala je u tzv. zlatno doba modernog horora. Govorit će vam da su to bile 1930., pa možda čak i 1950., ali 1980. su ipak bile “the osamdesete”. Sve se poklopilo, najveće filmske franšize strave & užasa počele su ne samo plašiti mase po kinodvoranama, nego su pomicale granice na novom popularnom mediju još slobodnijeg VHS tržišta. U glazbi, heavy metal je osvojio radio i MTV, a Stephen King, uz nove knjiške hitove (“Ono”, “Groblje kućnih ljubimaca”), doživljava rafal adaptacija goleme količine svojih popularnih klasika. Negdje u sredini ove priče, barem kalendarski, našao se Barker, kojeg je upravo King opisao kao “budućnost horora”. Barkera su znali doživljavati kao Kingova učenika, ali iako su sličnosti očite, različitosti su još veće. King narativno i stilski njeguje šarm i humor koji i najstrašnije priče čini ugodnijim i probavljivijim iskustvom, Barker je nemilosrdniji u želji da stranice natopi plazmom pa gradi vlastite, izolirane literarne svjetove koji se odvijaju u većem, fantazijskom odmaku od stvarnosti, zbog čega je uvijek bio više dijelom subkulturnog fandoma, nego okorjelog mainstreama. Osim toga, Barker je puno seksualniji, tjelesnost njegova body horora ekstremnije korača putovima patnje i užitka.

Kinga su mnogi više gledali, nego čitali. Barker je želio odvojiti gledanje i čitanje, a uz to i zadržati kompletnu kreativnu kontrolu - zato je “Hellraiser” (“Gospodari pakla”, 1987.) inspiriran novelom “The Hellbound Heart”, ali ne i njezina adaptacija, zato je Barker i scenarist i redatelj. “Hellraiser” se u kinima pojavio samo dvije godine nakon objave “Knjiga krvi”, jašući hype kratkih priča koje su, ma koliko je Barker osamdesetih mislio da će moći adaptirati sve svoje hitove, također doživjele adaptacije u rukama različitih kreativaca. Primjerice, kultni japanski redatelj Ryuhei Kitamura režirao je Vinnie Jonesa u hit-adaptaciji “Ponoćni vlak smrti”, a same “Knjige krvi” dobile su filmove istog naziva 2009. i 2020. godine. Priča “Zabranjeno” postala je “Candyman”, horor klasik iz 1992. u režiji Bernarda Rosea, engleskog redatelja koji je samo pet godina kasnije snimio “Anu Karenjinu”. Novi “Candyman” dolazi uskoro, u 2021. Tony Todd reprizira svoju ulogu koljača koji se pojavljuje s oštricom i ustima punih pčela ako ga tri puta pozovete pred ogledalom. Novi film je doslovno nastavak prvog dijela - u kina stiže tri desetljeća kasnije.  

“Knjige krvi” izvorno su objavljene u šest volumena, nakrcane pričama u kojima se splatter miješa s tradicionalnim “grozljivkama” i onim što Barker naziva “dark fantasy”, pa čak i detektivskim noireom, u istragama paranormalnog detektiva Harryja D’Amoura. Barkera je inspirirala antologija kratkih horor priča “Dark Forces”, objavljena 1981. s više od 20 različitih autora i kratkim klasicima, kao što su “The Mist” Stephena Kinga i “The Brood” Ramseya Campbella. Mnogo različitih autora unutar korica “Dark Forces” značio je i veliko šarenilo mračnih sila, stilova i žanrova, bez da se sve pretvori u kaotični kupus. Barker se odvažio učiniti nešto slično s “Knjigama krvi”, samo potpuno sam, vješto lutajući kroz golemi raspon tema i ideja, igrajući se sa seksom, nasiljem, humorom i fantazijom. S obzirom na to da je odličan ilustrator, Barker je osobno oslikao naslovnice nekih izdanja “Knjiga krvi”. “Razumijem da ga crtanje veseli, ali ja to ne bih stavljao na svoj zid”, izjavio je Barkerov otac Leonard u TV dokumentarcu u kojem s majkom Joan objašnjava kako uistinu nema pojma odakle sinu takav nagon za mrakom. Njegovi crteži bili su, baš kao i njegove riječi i kadrovi, krvavi i seksualni, ono što bi Japanci nazvali ero-guro (erotskom groteskom). Literatura je za roditelje bila duboko uznemirujuća, a “Hellraiser” bombastično provokativan. Ali samo su slegnuli ramenima pa rekli: “Pitali smo se odakle mu to... Koga treba kriviti? Nama je to potpuno strano”. Barker je, kao što i sam kaže, odrastao u potpuno konvencionalnoj obitelji, lišen trauma, ali ne i mašte. A mašta je bila ta “koja me je gurala u područje mraka i tjeskobe”. Školski učitelji svjedoče da mali Clive nikad nije bio mali. U usporedbi s ostalim učenicima, ponašao se kao odrasla osoba. Nije pričao šale, nije se puno smijao i nije trošio vrijeme na igru - svu svoju energiju posvetio je tome da bude umjetnik, čemu se predao s fokusom i žarom koji je bio stran mnogima iz generacije njegovih roditelja. Rođen u Liverpoolu 1952., Clive Barker se 1967. aktivno uključio u školsku kazališnu produkciju, a 1978. bio je jedan od osnivača avangardne kazališne trupe “The Dog Company”, u kojoj se sprijateljio s Dougom Bradleyem. Upravo je njemu kasnije dodijelio glavnu ulogu nadnaravnog negativca Pinheada. Do 1983. Barker je napisao i režirao nekoliko desetaka predstava za malu underground publiku, a onda je jednostavno odlučio postati književnik. Zajedno s “Knjigom krvi”, 1985. izlazi i njegov prvi roman “The Damnation Game”, “Faustom” inspirirana priča o bogataškoj obitelji i paktu s vragom sklopljenim tijekom 2. svjetskog rata. Ime je izgradio relativno brzo i puno uspješnije nego što mu je to pošlo za rukom u underground kazalištu, ali sve to ipak nije bilo dovoljno pa se čak i nakon prvog vala uspjeha “Knjiga krvi” Barker snalazio preživljavajući kao muška prostitutka. “Osjećao sam se kao totalni lažnjak”, izjavio je, objašnjavajući da se užasavao slave i pozornosti, hvala i ugleda na horor sceni, koliko i kritika onih koji su ga optuživali da je bolesnik. “Svi oni koji su me prigrlili, šutnuli bi me natrag u mrak gdje bih prodavao svoj kurac i svoju nadu za drugi, bolji život.”

Iako kaže da je u mladosti hodao sa starijim ženama, već se s 19 godina identificirao kao gay.
Clive Barker je danas na pragu 70. godine i već je neko vrijeme jedan od velikana horor kulture, čovjek koji je radio u svim njezinim segmentima, od književnosti i stripa do filma, televizije, ilustracija, videoigara pa čak i izrade igračaka. Potpisao je više od 20 romana i uskoro objavljuje novi, “Deep Hill”, koji je najavio u rujnu 2020., s još nekoliko novih kratkih priča, novelom i zbirkom poezije od 250 pjesama. 
Barker je golemi žanrovski brend, koji će sa svojim najpoznatijim brendom “Hellraiser” opet zakoračiti u popularnu kulturu. Zadnji u podugom nizu naslova filmske franšize pojavio se 2018. (izravno-na-video bagatela “Hellraiser: Judgment”), a onda je HBO u 2020. godini najavio da razvija TV seriju “Hellraiser”, kao “nastavak i ekspanziju” popularne mitologije. Kad pomislite da je “Hellraiser” već iscijedio zadnju kap krvi iz ideja o tranširanju ljudskog tijela, stiže još. Ali dok nam pokretna slika daje visceralno iskustvo audiovizualnog svjedočenja užasu, Barkerov literarni dio svestranog žanrovskoga genija i dalje ostaje nenadmašan u svojoj vještini pronalaženja ljepote u užasu. Pinhead je cool, ali samo u dobrim starim “Knjigama krvi” možemo čitati rečenice poput onih iz priče “Sin celuloida”: “Lindine oči prsnu, prsnu joj usta, pička i guzica, uši i nos, i tumor se izlije iz nje u šokantnim ružičastim rijekama. Tekao je iz dojki bez mlijeka, iz posjekline na palcu, iz ogrebotine na bedru. Gdje god je Lindi Lee bila otvorena, izlazio je”.
Clive Barker, dame i gospodo, majstor profinjene perverzije, ugodno profinjen u dominaciji perverzije nad profinjenošću.