Clive Barker - majstor profinjene perverzije čiji klasici su reizdani, a ekranizacija igra u kinima

Splatterpunk je zgodna kovanica, ali nije da se previše koristi. Simpatična igra riječima šlepa se na cyberpunk, iako načelno nema puno smisla, ma koliko dobro zvuči. Termin je 1986. skovao David J. Show, majstor horor fikcije i autor scenarija za “Vranu” (1994.) i “The Hills Run Red” (2009.), pokušavajući pronaći zajednički nazivnik novoj generaciji pisaca strašnih priča umočenih u krv. Clive Barker, najpoznatiji u ovom društvu, ime je izgradio upravo zbirkama horor priča nazvanim “Knjige krvi”. U filmskom svijetu, splatterpunk se zove jednostavno splatter - ili još popularnije gore, čiji fanovi (gorehounds) uživaju u šoku koji prosječnog čovjeka nenaviklog na umijeće maske, šminke i specijalnih efekata tjera na vađenje vrećice za povraćanje. Ono što na filmu vidimo, u knjigama čitamo i zamišljamo, a svatko od literarnih “splatterpunkera” 1980-ih odlučio je opisivanje krvavih tragova odraditi na svoj način, pokušavajući imati taman toliko stila da se ne čini kako listamo medicinske žurnale i izvješća s autopsija. Barker je imao prednost poznavanja klasične književnosti i teatra pa je njegova perverzija bila profinjenog stila. Temeljna emocija splattera svakako jest strah, ali više izazvan gađenjem, nego “cimalicama” i atmosferom, alatima psiholoških, “sugestivnih” horora, koji meso skrivaju od objektiva. U splatteru, užasavamo se sviješću o zemaljskoj krhkosti tjelesnosti, a ne zbog paranoje od nemoći pred nepoznatim i nadnaravnim. “Teško mi je reći što jest, a što nije odvratno. Već dugo moje je radno mjesto izazvati gađenje kod ljudi pa mi je teško reći što je ukusno, a što neukusno, kad je materijal u pitanju”, objasnio je Barker 2015., u jednom od intervjua povodom promocije tad novog horor romana “The Scarlet Gospels”. Roman je po tko zna koji put šokirao čitatelje eksplicitnim plivanjem u oceanu zla, doslovno šaljući glavnog lika Harryja D’Amoura u pakao, iz kojeg dobro poznati junak Barkerova knjiškog univerzuma pokušava spasiti starog prijatelja. S karijerom dugom nekoliko desetljeća, Barker je do 2005. već preživio pad u komu nakon sindroma toksičnog šoka, infekcije bakterijom koju je zaradio kod zubara pa zamalo umro. Pričalo se da ima rak grla, ali strastveno uživanje duhanskog dima zapravo mu je stvorilo polipe i otežalo disanje do te mjere da je uvlačio samo 10 posto potrebnog zraka. Prestao je pušiti. Borio se i s osobnim brodolomom, krajem 13 godina dugog braka s fotografom Davidom Armstrongom. Ali kao da su mu vlastita djela pomogla da se izbori sa svim problemima na putu. Čitav je život maštao puno gore. Ovo što se događalo njegovu tijelu bilo je - barem u slučaju zubara - nepredvidivi freak accident koji ga je zamalo koštao glave, ali na kraju dana, odavno je osvijestio da je čovjek nakupina emocija flaširana u hodajućem komadu mesa.