Ako kojim slučajem njegov šef poželi neku posebnu namirnicu, Dirk Zimmerman, 35-godišnji chef na superjahti, sjeda u helikopter i kreće u potragu ne bi li ugodio bogatašu. Kako sam kaže, mnogo je puta poletio s jahte u potrazi za tikvicama u Omanu, tartufima u Argentini ili pak za rajčicama koje rastu na obližnjem pacifičkom atolu. 

"Šokiralo bi vas kad bi znali koliko su novca u stanju potrošiti, ali dvosatni let helikopterom u potrazi za hranom me uvijek razveseli", kaže Zimmerman dok priprema sushi u profesionalno opremljenoj kuhinji 60-metarske jahte 'St David' ukotvljene u Monacu.

I dok bogati postaju sve bogatiji - samo prošle godine bilo je 145 novih milijardera - rastu i narudžbe za novim superluksuznim jahtama duljim od 24 metra. Ovog trena gradi ih se više od 500 u brodogradilištima po svijetu.

Neke od njih predviđaju i više od 100 zaposlenika. Ukupno ova grana turizma zapošljava oko 37.000 ljudi, a mladi koji sebe vide u tom poslu školuju se na Southampton Soltent University koji od nedavno nudi i dodatno usavršavanje na Warsash Superyacht Academy. 

Svakog proljeća deseci mladih Britanaca odlaze na usavršavanje u Antibes na Azurnoj obali, neslužbeno središte za regrutaciju posada, gdje šeću dokovima u potrazi za srećom.

I dok je to jednima posao iz snova, mnogi znaju da postoji i druga strana medalje. Nesreće, povrede, smrti sastavni su dio ovog posla i rad na jednoj takvoj superjahti može biti opasniji od rada na naftnoj platformi. 

Samo u posljednjih nekoliko godina trojica mladih članova posade izgubili su život dok su služili svojim superbogatašima. 

Nitko nije odgovoran

Takve superjahte obično bez prekida plove oko svijeta i samo nakratko pristaju u neku marinu, a razlog je upravo taj da se ne moraju nigdje registrirati i plaćati poreze. Zato i posade ne mogu imati istu pravnu zaštitu kao oni koji rade na kopnu.

Obitelji se žale da u slučaju nesreće ili smrti, nemaju koga tužiti, a da nikad, baš nikad nisu dobili izraze saučešća, a kamo li pomoći u slučaju pogibije njihovih najmilijih, kao što se nikad nitko od bogatih vlasnika jahti nije pojavio na sprovodu.

Michael Hanlon imao je 22 godine kad je u ožujku 2013. dobio posao iz snova - da bude instruktor vodenih sportova na 62-metarskoj jahti 'Faith' u posjedu kanadskog modnog milijardera Lawrencea Strolla. Ni mjesec dana kasnije i prije no što je zaradio prvu plaću od oko 3.500 dolara, bio je mrtav. 

Vratio se mrtav umoran nakon noćnog provoda izvan broda u Antibesu na francuskoj rivijeri. Odradio je dvije smjene turista, radeći dan i noć, a onda je otišao u lokalni bar proslaviti što je prvi put u životu preplovio Atlantik.

No, kako se jahta noću zaključava, on je pokušao ući na nju neslužbenim izlazom za slučaj opasnosti. Pao je s gornje palube i udario glavom u mol, te potonuo. Njegovo tijelo pronašli su tek idući dan.

Jacob Nichol iz Cornwalla umro je prošle godine kad mu je bilo tek 24. Dvije godine proveo je u bolnici s teškom povredom mozga nakon što je pao sa superjahte 'Kibo' dok ju je čistio kad je bila vezana na doku u Palma de Mallorci.

Dvije godine u komi

Bio je treći asistent inženjer i kobnog dana je bio vezan sigurnosnim užadima dok je prao jahtu iako to uopće nije bio njegov posao.

Pao je i slomio lubanju. Ruski multimilijarder Alexander Mamut, u čijem je posjedu 90-metarska jahta, nije bio tada na brodu. Nakon deset dana u komi u bolnici u Palma de Mallorci, prebačen je u rodni grad i od tada mu je trebala konstantna medicinska skrb i njega. 

Godine 2010. Robin Black dobio je poziv od kapetana 15.000.000 funti vrijedne superluksuzne jedrilice 'Burrasca' da bude časnik zadužen za putnike i opremu. Upravo se bio održavao yacht-show u Monacu u poznatoj Port Hercules.

Kako je kapetan ispričao ocu, Robina nisu vidjeli 24 sata, od trenutka kad se tender - brod kojim goste s jahte prevoze do obale, a kojim je upravljao Robin, sudario s drugim čamcem. 

Uplakanoj obitelji kapetan je rekao da ne brinu, da će njegove osobne stvari ostaviti policiji u Monacu i da će u more baciti cvijeće, a onda su isplovili dalje zacrtanom rutom. 

Bez milosti

"Ne mogu vjerovati da je jahta isplovila prije no što su pronašli tijelo mog sina i prije no što smo mi doputovali u Monaco. Ne mogu vjerovati da u takvoj tragediji oni jednostavno dižu sidro i odlaze, a rodbinu ostavljaju da se sami bave s papirima, policijom i svim drugim", govori Robinova majka.

Kako kažu, ne znaju ni čija je 'Burrasca', mogu samo pretpostavljati da je u vlasništvu nekog ruskog tajkuna, ali to nitko nije dužan otkriti. Iz jahte nisu tražili ni ronioce koji bi eventualno pronašli Robinovo tijelo. Ronioce je angažirao obiteljski prijatelj koji je kapetan druge superjahte, no ronioci nisu uspjeli pronaći Robina jer u trenutku potonuća nije imao na sebi prsluk za spašavanje. Također, nije imao ni životno osiguranje.

A kad nešto pođe po zlu, dodatni problem sa superjahtama je taj da je sasvim nemoguće saznati i razumjeti čiji zakoni bi se trebali primijeniti. Brodovi često plove u međunarodnim vodama, na dnevnoj bazi vodi ih osoblje i menadžment kompanije kojoj se ne zna vlasnik, a brodovi su obično registrirani u offshore kompanijama u zemljama poput Paname ili Djevičanskih otoka. 

A da stvar bude gora, brodovi mogu biti registrirani u nekoj trećoj zemlji i ploviti pod njezinom zastavom iako tamo uopće nisu stacionirani. Tako je i 'Burrasca' u trenutku Willove smrti, bila registrirana na St. Vincentu u Karibima, Britanija nije tražila istragu, a lokalne vlasti su to proglasile nesretnim slučajem.

U zapisniku je pisalo:"Black je upravljao tenderom... na sidrištu je bila gužva, kad se vraćao prema matičnoj jahti sudario se s drugim brodom koji je bio usidren u luci... tender je pronađen kako pluta bez nadzora.. tijelo g. Blacka nije nađeno." 

jetset Splitska marina: Skuplja od one u Monte Carlu

Njegova sestra kaže da je Robin volio svoj posao i ovo mu nije bilo prvi put. 

"Taj posao je lijep, slao mi je selfije s 50 Centom i Jamiroquaijem... Ja bih taj posao svakom preporučila, ali prije no što prihvate poziv mladi ljudi moraju znati jesu li osigurani i da svakako saznaju u čijem je vlasništvu brod."

No, članovi posade također dobro znaju da ako su i osigurani, njihov život vrijedi mnogo manje no što to misle njihovi roditelji. Osim toga, osiguranje ne može pokriti sve. 

"Život na brodu je fenomenalan za vlasnike jer tu dobivaju uslugu sa sedam zvjezdica. Ali za časnike i posadu to je sasvim druga priča", kaže Danny McGowan, strateški organizator u Nautilus International - udruzi pomoraca. Došao je na show u Monako iz ureda u Londonu da bi upozorio upravo na pogibije mladih radnika i da bi upozorio na opasnosti ovog posla u industriji koja se smatra vrhuncem glamura.

Upravo zastupa 42-članu posadu sa 67-metarske jahte indijskog multimilijardera Vijaya Mallye. Posada nije plaćena mjesecima i duguje im se oko milijun dolara. McGowan je uspio njihov slučaj dovesti do suda, pa je jahta konačno zaplijenjena na Malti.

Mallya, inače suvlasnik indijskog tima Formule 1, uhićen je u Londonu prošle godine zbog optužbi da je Formulu financirao opranim novcem, pa ga traže i indijske vlasti da bi mu sudile.

Mallya živi u Hertfordshireu u vili, a njegova jahta, na kojoj je i kino dvorana sa 15 sjedala i piano Eltona Johna, ostala je i dalje ukotvljena na Malti zajedno s posadom.

"Posade rade svaki dan bez predaha, nerijetko od jutra do mraka, pa i dulje. Ne samo da pogibaju. Ima tu na tisuće drugih ozljeda, ali i povreda radnog prava. Posadi se, pri ulasku u brod putovnice oduzimaju a izbacuje ih se i za najmanju pogrešku. Vlasnici jahti na posadu gledaju kao na 'potrošnu i zamjenjivu radnu snagu'. Nisam tu da bih se borio protiv multimilijardera, nego da zajedno s njima ovaj posao unaprijedimo", kaže McGowan za The Guardian.