Kada je Christine Nambereke iz Ugande otišla u Oman prošlog listopada nadala se da će svojim radom i obećanom plaćom od 168 dolara mjesečno svoju obitelj izvući iz siromaštva. Ova 31-godišnjakinja trebala je raditi kao kućna pomoćnica, no čim je stigla u glavni grad Omana, Muscat, prodana je u roblje. U Ugandu se vratila početkom svibnja, no nije više bila živa, stigla je u lijesu. 

Ona je jedna od 16 žena koji su umrle na Bliskom istoku tijekom proteklih godina. Te žene, koja su po izvješću iz travnja ove godine, umrle neprirodnom smrću nakon što su se žalili na zlostavljanje, samo su još jedan primjer, možda čak i najekstremniji, onoga što se razvija posljednjih godina - rastuće epidemije moderne trgovine ljudi, robova, koja započinje u Ugandi a završava u zatvorenim sobama zaljevskim zemljama. 

Radnici migranti iz Afrike, Južne i Jugoistočne Azije, godinama su se žalili na zlostavljanje u zemljama Bliskog istoka. Događa se da se ženama obećava posao, no jednom kada tamo stignu prodaju ih kao robove, ali isto tako postoje primjeri djevojčica između 10 i 18 godina koje se direktno i javno "kupuju" kao robovi u Ugandi, i zatim ponovno prodaju na Bliskom istoku, kako kažu podaci ugandskih vlasti, Interpola, stručnjaka, ali i žrtava i njihovih obitelji, piše Ozy. 

Prodaja je započela u Arapai, drugoj najvećoj tržnici na istoku Ugande oko 200 kilometara od glavnog grada Kampale u siječnju 2018. godine. Na aukciji bi predstavili pet djevojčica, a zatim se taj broj popeo na 20 svakog dana, kaže Edina Nagudi. 

Ta se praksa ubrzo proširila i na ostale tržnice poput onih u Chapi i Sire. Danas se u Arapai prodaje oko 50 djevojaka dnevno, a po procjeni od prošle godine na tim je tržnicama prodano 9000 djevojaka, i to za 14 dolara (oko 93 kuna), kako kaže Betty Atim.

Prigovori nekoliko žena koje su mislile da će raditi, stigli su i do Interpola, a Vincent Sekate potvrđuje da te žene završavaju kao ropkinje, a Interpol je uspio spasiti njih samo 12. No u slučaju 22-godišnje Shivan Kihembo koja je u listopadu prošle godine preminula u Omanu, čak ni smrt joj nije bila spas. Mjesecima nakon njezine smrti, vlasnici su njezinog oca Patricka Mugumea pitali da im plati ako želi da mu vrate njezino tijelo. 

"Prodao sam svoju zemlju i novac poslao njezinom šefu u Oman i tada mi je dao tijelo", rekao je. 

Usred Sahare Grad u kojem izbjeglice prodaju kao robove

Migranti radnici iz ostalih afričkih zemalja pretrpjeli su svakakvo zlostavljanje i kršenje ljudskih prava, ne samo u Zaljevu već i u Jugoistočnoj Aziji. No ono što je drugačije u slučaju Ugande, kažu stručnjaci, je ta otvorenost prema aukcijama na tržnicama, prodaji žena i djevojčica među životinjama i ostalim stvarima koje se inače prodaju na tržnici. 

Službeno je Uganda zabranila svojim građanima da traže posao u bliskoistočnim zemljama, osim Saudijske Arabije i Jordana, jer nemaju nikakve diplomatske sporazume po pitanju radničkih prava sa tim zemljama, kaže ministar iz Ugande Janat Mukwaya. 

No ta zabrana rijetko vrijedi pred raznim obećanjima velike zarade.

U Ugandi dohodak po glavi stanovnika iznosi 604 dolara, a Nambereke je obećan trostruki iznos. Ni ne čudi što se tržnice na kojima se prodaju žene većinom nalaze u istočnoj Ugandi, to je dio zemlje u kojem se siromaštvo smanjuje znatno manje od ostatka zemlje, prema podacima Svjetske banke. Struju ima samo šest posto kućanstava, u usporedbi sa 32 posto u središnjem dijelu zemlje. Kako bi zaobišli tu zabranu, trgovci ih prebacuju preko granice sa Kenijom, krivotvore putovnice i zatim ih prebacuju na Bliski istok. 

Zato što odlaze tamo gdje im je zabranjeno žene strahuju prijaviti bilo što nekim autoritetima, a zemlje u koje dolaze nemaju puno želje da se bave njihovim pitanjima. Većinom će svoje vrijeme posvetiti radnicima koji legalno dolaze u njihovu zemlju. I tako se robovi gomilaju, a s njima i smrtni slučajevi.

Ispovijest "Ja sam Ivana, žrtva trgovine ljudima. Ovo je moja priča"

Poput Nambereke i Kezia Nalwanga se vratila u Ugandu iz Omana mrtva u travnju, medicinski izvještaji pokazuju da je zadavljena. Vlasti bilježe i slučajeve zlostavljanja u zemljama gdje im je dozvoljeno raditi kao što je Jordan, gdje je Juliet Nakiyemba umrla sa 31 godinom. Obdukcija je pokazala da su joj prije smrti uklonjeni bubrezi. 

Neki uspiju i pobjeći, poput Stelle Namazzi koja se iz ruku svojih gospodara vratila sa stravičnim pričama. 

"Poredali su nas u velikoj sobi. Oni koji su nas došli kupiti, pokazali su koju žele. Prodali su nas kao da smo kućne životinje", kaže. 

Krijumčari zarađuju puno, kupuju ih za oko 14 dolara, a prodaju za 10.000 dolara na Bliskom istoku. 

Kada se Zubedah Nakitende požalila svojim jordanskim zaposlenicima da ju ruke bole od posla, njezin joj je šef dao nešto za što je mislila da je voda za ruke. Bila ja to kiselina koja joj je pojela prste. Kako više nije mogla raditi, poslali su je u Ugandu gdje su joj morali amputirali prste. 

"Trebali bi podržati te djevojke kada se vrate kako bi mogle imati što normalniji život. Trebali bi podržati i obitelji onih koje su tamo poginule", rekla je Sophia Namutebi. 

No postavlja se pitanje prevencije i uloge zakona. Glasnogovornik policije iz Ugande Fred Enanga najavio je kako planiraju organizirati racije takvih tržnica i uhititi i kupce i prodavače. Istražuju se svi uključeni u tu trgovinu. Ministarstvo je zatražili i budžet od 100.000 dolara kako bi se mogli pozabaviti ovom krizom i rehabilitirati djecu kupljenu na tim tržnicama. 

Ispovijest Preživjela je trgovinu seks robljem: Ucijenili je djecom

Zasada se trgovanje i dalje nastavlja. Ministar vanjskih poslova Henry Oryem Okello kaže kako ministarstvo rada treba uhititi te krijumčare, dok Mugisha naglašava kako je ministarstvo rada zatražilo lokalnu vladu da donese i neke pravne lijekove. Državni komisionar za rad Lawrence Egulu potvrđuje da se zakon protiv krijumčarenja krši, no nema odgovor na pitanje zašto to vlada nije uspjela zaustaviti. 

"To je neprihvatljivo i trebalo bi prestati", rekao je Atim u parlamentu. Herbert Ariko, zastupnik za područje istočne Ugande gdje se i nalazi većina takvih tržnica, kaže kako radi na nacrtu zakona s ciljem povećanja kazne zatvora za krijumčare ljudi, čija je kazna trenutačno 15 godina zatvora. 

Neprofitne organizacije poput Uganda Association of External Recruitment Agencies zahtijevaju da vlada postigne sporazume o sigurnosti radnika sa svim zemljama s područja Bliskog istoka. Neaktivnost države kritizira i biskup Stanley Ntagali.

"Vlada bi trebala osigurati da se prava djece poštuju i da se zaustavi njihova prodaja na tržnicama", rekao je. 

Dok se to ne napravi, žene će se i dalje u Ugandu vraćati u ljesovima, kao ubijene, prevarene ropkinje u stranoj zemlji.