Moje ime nije važno, ali ako želite možete me zvati Ivana. Ja sam žrtva trgovine ljudima. Žrtva čovjeka koji me zlostavljao i tjerao da radim za njega. I ovo je moja priča.
On i ja bili smo iz istog kraja. Pridobio me nekim lijepim riječima i mislila sam da će nam biti lijepo u vezi. Nisam očekivala ono što me dočekalo jednom kad sam došla u njegovu kuću. Odmah je počelo zlostavljanje, maltretiranje. I psihički i fizički.
Mlatio me svaki dan. Prijetio je da će ubiti mene i moju djecu. A jednom mi je čak stavio pištolj na čelo i prijetio da će me ubiti...tad je u meni nešto puklo. Nisam više mogla izdržati i rekla sam mu neka povuče okidač. Neka prekine ovo mučenje.
Jednostavno iz straha da ne učini nešto mojoj djeci, nisam imala hrabrosti otići, ali nisam imala ni priliku pobjeći. Zaključavao me u kuću, oduzeo mi mobitel i nisam imala prilike ni na koji način nazvati policiju i pozvati ih da me oslobode. Preklinjati ih da me spase.
Njegova mama i petnaestogodišnji sin iz prijašnjeg braka su me stalno promatrali. Pratili su svaki moj korak.
Ne mogu opisati koliko mi je teško kada se sjetim svega što mi je radio. Čupao mi je nokte kliještima, tukao me bakrenom žicom do krvi, kablovima me tukao, s nogama, bacao me po kući, noge mi više uopće nemaju svoj prirodan oblik. Zube mi je izbio...
Najgore je što je par mjeseci s nama bila i moja kćerka. Imala je samo pet godina. Centar za socijalnu skrb je redovno dolazio u nadzor pa su tako dolazili i kod njega. Ta gospođa koja je dolazila u nadzor, s kojom smo se sastajali, s njom nisam mogla ni progovoriti o tome što se događa. Bilo me strah da me on ne čuje.
Ja sam njoj tajno, na papirić, napisala da me on hoće ubiti, to sam joj dala kad smo ostale same. Dobro je bilo što su nam dolazili ti ljudi iz centra. Njima sam barem na neki način mogla dati do znanja što se događa. Poslala sam poruku i uspjela sam uz njihovu pomoć kćer prebaciti kod tete da više ne gleda to što se meni događa.
Pazite, ja sam jednom pokušala pobjeći s kćeri i onda nas je opazila njegova mama i probudila ga. Tukao me cijelu noć dok se nije umorio. Nastavio me mlatiti ujutro.
Kćer je bila jako mlada i u strahu zbog svega što se događalo. Hvala Bogu, uzela ju je teta i ona se spasila.
Ubrzo nakon toga on se sjetio kako bi mogli otići u Beograd i tamo početi raditi. Došli smo i tada me prisiljavao da prosim po beogradskim neboderima. A kad nisam isprosila 50 eura dnevno, što nikad nisam uspjela, onda me tukao.
Svaki dan sam dobivala batine, znao mi je čak lupati glavom o pod. Jednom me je gušio u kadi i tamo sam izgubila svijest. Mislila sam da sam gotova. Mislila sam da ću umrijeti.
No uspjela sam to preživjeti. I jedne noći sam pobjegla. Tiho sam se izvukla iz kreveta, otišla sam na wc i dok je kiša padala, a on spavao, govorila sam si: "Stalno se moliš Bogu da te oslobodi, ali ti moraš napraviti prvi korak." Tako sam ja napravila taj prvi korak. Pobjegla sam iz kuće. Došla sam do nekog taksista i ispričala mu što mi se dogodilo. Odvezao me na policiju. Policija me saslušala i poslala na policiju za strance, morala sam otići u Urgentni centar i tamo su me tri sata pregledavali i snimali moje ozljede. Cijelu noć nisam spavala.
Bojala sam se izaći iz policijske stanice jer sam mislila da on mene traži, po ulicama, po noći u Beogradu. Znala sam da je imao jedan auto, neki stari stojadin. Nakon policije sam otišla u jednu zgradu, jedan haustor i pitala se... O Bože kako ću ja to sve obaviti i doći do policije za strance. Bilo me strah, nisam poznavala grad i nisam imala ništa sa sobom, ni novaca ni hrane ni ičega. Shvatila sam da moram nekako krenuti. A nisam znala gdje je ta postaja. U tom svom očaju sam prolaznike pitala gdje je ta policijska postaja za strance, kako da ju nađem.
Tako gladna i iscrpljena sam bauljala gradom. Negdje pred jutro sam ušla u jednu pekaru i to taman kad su završavali s pečenjem. Rekla sam im da sam gladna i pitala mogu li mi dati stara peciva, od jučer. Nisam mogla vjerovati kada mi je prodavač dao fina, friška peciva, taman ispečena. Ne znam ni sama kako sam uspjela dobiti hranu s obzirom kako sam jadno i grozno izgledala.
Kad sam došla u postaju, četiri sata sam davala izjavu. Ne znam kako sam im sve ispričala. Sjećam se da sam ih tražila cigarete i oni su mi ih čak i dali. Ubrzo je došla jedna mlada kolegica iz Centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima, pogledala me i pitala što mi treba. Ja sam rekla da sam gladna i žedna i da trebam cigarete. Izašla je i za pola sata vratila se s pet kutija cigareta, sendvičem i sokom u ruci. Pričekala me dok sam davala izjavu i nakon toga su me odveli u sigurnu kuću.
Ne znam je li me on tražio, ali znam da su policajci u dva auta krenuli prema njemu, s mnom u autu kako bih im mogla pokazati gdje smo živjeli. Još su dok je završavalo naše ispitivanje uzimali su pištolje i pripremali se za potragu.
I ja sam išla s njima, da im pokažem zgradu. Bilo nas je osam u dva auta. Dok smo sjedili u autu jedan mi je policajac rekao: "Ne bojte se, gospođo. Mi ćemo vas sada odvesti u sigurnu kuću, a mi nećemo odustati od potrage za njim. Na granici smo već javili pa neće moći izaći iz zemlje. I mi ćemo njega sigurno uloviti, ne brinite."
I treći dan su ga uhvatili. Ne znam gdje točno, ali mislim da su ga uhvatili u gradu gdje je imao bratića i kamo je pokušao sakriti sina da ga vrati u Hrvatsku. Da njega spasi od zatvora, jer me i on tukao.
Nastavak na sljedećoj stranici...
