Odustala sam od ljubavi nakon što mi se raspao 18-godišnji brak, a ja sam imala 50. Prijatelji su me uvjerili da krenem sa spojevima. Nije baš dobro išlo, dok nisam otišla na spoj s Phillippeom. To mi je trebao biti posljednji spoj, već sam bila odustala, ali eto, bio je Francuz i bio mi je strašno zgodan - kaže Diane Reeve za BBC. Upravo ju je Philippe zarazio virusom HIV-a.

Našli smo se u školi borilačkih vještina, on trenira kao i ja, otišli smo u lokalni restoran i sat i po samo pričali. Pretpostavljam da smo bili fascinirani jedno drugime, a meni je pasalo da jednom ne moram samo ja stalno pričati, već je on više pričao o sebi.

Bila sam jako zainteresirana za njega, no nisam mogla dobiti dojam je li on se isto osjećao, a onda su krenuli komplimenti pa sam shvatila kako je i on zainteresiran, i od tada smo se krenuli nalaziti redovito.

Philippe je bio stručnjak za sigurnost u velikoj kompaniji koji je dobio otkaz godinu dana nakon što smo počeli hodati. Dok je tražio novi posao, tražila sa, ga da mi pomogne oko mog posla, u školi za borilačke vještine.

Nakon njegovog predavanja najčešće bi nakon posla otišli kod mene i proveli noć zajedno. Već na početku veze dogovorili smo se da ćemo biti ekskluzivni, tako da sam se sa njime viđala tri do četiri puta na tjedan, a ostatak sam vremena bila zauzeta školom.

Ja sam bila sretna, on je bio sretan, a zajedno smo proveli krasne četiri i pol godine. Prije 12 godine udavala se moja kći. I Philipe je bio tamo i snimao cijeli događaj, a kasnije smo svi trebali ići na obiteljski ručak.

Globalni suicid Cjepivo za HIV, malariju i tuberkulozu nikad nećemo naći

No, nazvao me sa mobitela i rekao "ne mogu ići, ne osjećam se dobro".

Prvo, bila sam ljuta jer je to okupljanje meni bilo strašno važno, a drugo, nije me zvao sa svog kućnog telefona. Nakon objeda i druženja otišla sam ga posjetiti, no u stanu nije bilo nikoga, a nije bilo niti njegovog automobila.

S obzirom da mu ja plaćam telefonski račun uspjela sam pristupiti njegovim glasovnim porukama iz kojih sam shvatila da ga nazivaju druge žene s kojima, evidentno, ima planove. 

Sjedila sam u dvorištu i plakala. Dugo sam plakala prije no što me obuzeo bijes. Došao je nakon sat i pol i nakon što me vidio odmah je produžio voziti jer je shvatio da mu se loše piše. Naganjala sam ga čak do autoceste misleći "mogu ovako cijelu noć, imam puni spremnik benzina". 

Na kraju je stao. Ja sam urlala i optuživala ga da me vara, a on mi je govorio kako nisam smjela hakirati njegov telefon. Bio je tako ljut da je udarao šakama po automobilu i to me tako prestrašilo da sam u tom trenutku odlučila da je to sada kraj.

Prekinuli smo u subotu, a ja sam na običnu ginekološku kontrolu otišla u ponedjeljak. Kada su se vratili rezultati bile su neke anomalije u stanicama cerviksa.

Rekli su da je u pitanju HPV. Nikada prije nisam imala takvih problema pa sam znala da je on izvorište. Morala sam "pod nož" kako bi se abnormalne stanice uklanjale i nisam znala hoće li to progresirati u rak.

Pitala sam se trebam li upozoriti njegove "druge" žene. Prošla sam kroz devet mjeseci njegovih poziva i svaki puta kada bih dobila neku ženu ako mi je odgovorila sa se viđa sa Philipeom, ja bih joj rekla "ok, onda moramo malo porazgovarati".

Razgovarala sam sa devet žena - neke su bile ljute, neke su mi poklopile, treće su bile znatiželjne, a četvrte jako zahvalne.

Još jedna žena koja se viđala sa njime organizirala je čak i susret za nas par, mi smo se našle, razmijenile iskustva i poslale mu zajedničku fotografiju.

Kasnije me kontaktirala još jedna žena s kojoj sam se susrela u malenom jazz baru. Ona se s Philipeom nalazila tri puta tjedno godinu i pol dana.

Nisi bili ekskluzivni, ali ona je, rekla mi je, čekala da se to dogodi. Ja sam joj u detalje ispričala sve o nama, od susreta, preko veze do HPV-a.

Napeto me slušala, ja sam joj na kraju rekla kako je njezina stvar hoće li se nastaviti sa njime viđati, i mislila sam da je ovo posljednji put da razgovaramo.

Tri mjeseca kasnije nazvali su me iz ordinacije i rekli da moram doći na testiranje. Paničarila sam jer sam imala čitav niz zdravstvenih problema, uz HPV.

Nazvala sam i ženu s kojom sam se našla u jazz baru, a ona je rekla dvije riječi koje su me bacile u komu: "Moramo razgovarati".

Nastavila se nalaziti s Philipeom nakon što smo razgovarale, ali su prekinuli kada je počela razmišljati o seksualno prenosivim bolestima. Njezin ju je liječnik nazvao te rekao da ima jako loše vijesti - da živi s HIV-om.

KATASTROFA Bliži nam se nova pandemija HIV-a, gora od 90-ih

Iste te sekunde znala sam da je sve što sam prolazila proteklih mjeseci - umor, problemi s imunitetom - to sve ima veze s ovom dijagnozom. Znala sam s čime se susrećem.

Otišla sam na testiranje, a doktorica me nazvala već sljedeći dan.

"Diane, žao mi je, pozitivno je".

Ispustila sam telefon i pala na koljena. Bila sam uvjerena da ću umrijeti. Nisam detaljno pratila što se zbiva s razvojem lijekova, znala sam da ima nekih noviteta ali da je to i dalje bolest od koje se umire.

To je bio siječanj 2007. godine. Na sljedećim testiranjima ispostavilo se da imam sidu, što znači da mi je imunitet tako oštećen da je zaista podložan svakoj vrsti bolesti. Tijelo se neće boriti jer imam virus koji je oštetio stanice koje se bore protiv infekcije.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Imala sam zdravstveno osiguranje jer sam bila samozaposlena, ali sam promijenila policu taman dva mjeseca prije no što sam dijagnosticirana, i pisalo je kako "ne pokriva HIV". Veselo sam to potpisala jer, ako ništa drugo, bila sam sigurna kako nemam HIV.

Lijekovi za HIV koštaju me 2.000 funti mjesečno i nije bilo šanse da si to priuštim.

Odmah sam, naravno, otišla i na psihoterapiju. Trebala mi je pomoć da procesuiram stvari, bila sam strašno depresivna, uplašena i ljuta do te mjere da sam mislila da mogu nekoga ubiti.

Odlučila sam se opet naći sa ženom iz jazz bara. Plakale smo zajedno, i zajedno smo bjesnile. Kada je nazvala Philippea da mu kaže on joj je rekao "hej, velika stvar, svi umiremo od nečega, zašto ne odeš živjeti svoj život i ne ostaviš me na miru".

Neobična reakcija za nekoga tko je trebao biti šokiran. 

Sumnjale smo u to kako nas je namjerno zarazio i razmišljale smo kako zauvijek spriječiti njegovo takvo ponašanje. Istražile smo koje su nam opcije i nakon nekoliko tjedana podnijele pritužbu pri policiji.

Htjele smo da ga oni zaustave, da naprave nešto da se to više ne ponavlja. Zaista su bili prepuni empatije, ali s obzirom na to da smo 'samo' dvije, da ćemo teško dokazati našu teoriju. Trebalo je barem četiri, pet žena.

BOLEST MANJE Znanstvenici: AIDS ćemo iskorijeniti za 10 godina

Vratile smo se telefonima. Prva osoba koju sam nazvala je žena iz Philippovog kvarta s kojom sam se ranije susrela. I ona je imala pozitivnu dijagnozu.

Pomagala nam je time što je nadzirala kuću i zapisivala silne brojeve tablica koje su se tamo redale. Svake je noći bila druga žena, to je bilo nevjerojatno.

Uz pomoć mog prijatelja uspjeli smo spojiti brojeve tablica i adrese te imena, i išle im u "posjete". Ukupno je 13 žena dijagnosticirano s HIV-om.

Satralo me što sam saznala da to toliko traje. Ja sam se s Philippeom viđala od 2002. godine, no neke od žena su se sa njime nalazile i mnogo prije mene, toliko je mnogo žena bilo upleteno i ugroženo.

Kako je slučaj napredovao policija je izvršila obećano, uplela državno odvjetništvo i sve je krenulo.

Trebalo je dokazati da je Philippe svjestan da je zarazan pa je namješten poziv. Sjedila sam u policijskoj stanici i pokušavala ga natjerati da prizna kako je bolestan. Nije dobro prošlo.

Rekao mi je "kako si ti, kvragu, dobila ovaj broj". 

Rekla sam mu kako sam čula da se ne osjeća dobro i zvala da provjerim je li ok, a on mi je poklopio.

Pitala sam i po klinikama jesu li ikada vidjeli ili čuli za tog čovjeka. Prisjetila sam se kako je on ponekada koristio alias, Phil White, i njega se sjetila. U nekom ga je trenutku poslala urologu jer je imao simptome bubrežnih kamenaca.

Bilo je to 2005., oko godine i po prije no što smo prekinuli, i sjećam se da je tada kod liječnika radio neke testove.

Platila sam to iz svog džepa pa sam izvukla te čekove i poslala ih policiji, i to im je bilo dovoljno da traže nalog da se pogledaju njegovi zdravstveni dosjei, i na taj smo način shvatili da mu je dijagnosticiran HIV.

Od 13 žena koje smo pronašli kojima je dijagnosticirana bolest pet ih je reklo kako žele svjedočiti, druge su se bojale stigme koju bolest nosi. Formirale smo grupu za podršku i nalazile se u mojoj kući na rutinskoj bazi. Sve smo prolazile zajedno.

Jedan je motiv bio taj da će američka savezna država Texas platiti račune za lijekove s obzirom da mu se sudilo za napad "smrtonosnim oružjem".

Bio je to dugačak proces, pet do šest mjeseci. Gotovo smo svaki dan pratile žene, tražile ih, skupljale dokaze, potpuno odlučne u tome da ga spriječimo.

Suđenje je počelo 2009. godine, tri godine nakon što smo prekinuli i dvije godine nakon moje dijagnoze.

Državna odvjetnica nas je upozorila da će se roštati i po našim prošlostima, no bilo je mnogo brutalnije no što sam to zamišljala, ali prošla sam i kroz to.

Pozitivan stav Rat protiv HIV-a: Broj novozaražene djece se prepolovio

Kada je osuđen, sakupili smo sve prijatelje i obitelji te slavili što on više nikada neće moći nikome nauditi.
On nikada nije preuzeo odgovornost, dapače tvrdio je kako sam ja njemu dala HIV, što je suludo s obzirom da je još 1997. zarazio ženu u Michiganu. A DNK studija je dokazala da je postojao jedinstveni izvor - on.

Sumnjam da je gotovo pet godina prije no što sam ga upoznala već namjerno širio bolest. Mučila sam se s idejom oprosta, ali sam u redu sama sa sobom jer, iako mi je život zaista dao limune, ja sam napravila limunadu.

Ono što mu najviše zamjeram jest da je mene i druge žene pretvorio u osobe koje gotov da više nikome ne mogu vjerovati, veze su gotovo isključena stvar koliko god da se trudim.

Ja sam, ipak, upoznala čovjeka s kojim sam ostvarila dobar odnos i koji me voli i prihvaća takvu kakva jesam. Kada smo se krenuli nalaziti već sam mu na drugom spoju rekla sve. Počela sam plakati, a on me zagrlio te rekao "sve je u redu, moj je brat umro od side", što je za mene, zapravo, bilo jako iscjeljujuće iskustvo.

Medicina je tako napredovala da svoju bolest kontroliram s jednom pilulom dnevno, i virus mi se ne vidi u krvi. Ako živite s HIV-om, a ne očituje se razina u krvi znači da gotovo ne možete prenijeti bolest.

I dalje sam u kontaktu s drugim ženama, s onom iz jazz bara sam prošle godine išla posjetiti Grand Canyon.

Da se nikada nismo upoznale ona se ne bi testirala, i ne bi dala moje ime klinici pa se niti ja ne bi testirala. Doslovno smo spasile živote jedna drugoj.

Philippe Padieu dobio je 45 godina zatvora.