Nesreća se dogodila u černobilskoj nuklearnoj elektrani i jedan reaktor je oštećen. Provodimo mjere da eliminiramo posljedice nesreće. Pomoć je pružena potrebitima. Vlada je uspostavila komisiju. Uz te četiri rečenice je prvi put veliki Sovjetski Savez priznao da njihova slavna nuklearna moć možda i nije tako bajna kako to predstavljaju u inozemstvu.

Te ključne, četiri rečenice objavljene su kao mala vijest u sovjetskoj novinskoj agenciji TASS nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu, i to tek nakon što su švedski stručnjaci otkrili povišene razine zračenja pa su bili u strahu da nije neka njihova elektrana pokvarena. Ovih dana iznimno popularna HBO-ova serija "Chernobyl" vjerno prikazuje tijek događaja, a možda i najstrašniji detalj je što istinito prikazuje odnos Sovjeta prema nesreći.

Šefovima je bilo najvažnije svaliti krivnju na nekoga drugoga nego otkriti što se i zašto se to dogodilo. Mihail Gorbačov, nekako u to vrijeme, pokušavao je progurati reforme čitavog sovjetskog režima, počevši s tradicionalnom tajnošću. Njegova politika otvorenosti, glasnost, imala je priliku dokazati svoju učinkovitost. Možda bi bilo bolje reći da je glasnost pokazala koliko je važno obavijestiti javnost kako bi se zaustavile glasine.

Tajna izvješća CIA-e čak i navode kako je Gorbačov iskoristio nezadovoljstvo javnosti zbog totalne šutnje kako bi dalje gurao svoje reforme, ali to je tek manji dio čitave ove priče. Ljudska patnja u danima i mjesecima odmah nakon nesreće bila je gotovo nezamisliva. Ma čak i u satima nakon eksplozije.

Kasnijom istragom je utvrđeno točno kako i zašto je došlo do eksplozije, ustanovljeni su i krivci za nesreću, ali da nije bilo brojnih spasitelja, nuklearna eksplozija u Černobilu mogla je uništiti čitavu Europu, a možda i svijet. Upravo zbog toga je važno spomenuti sve koji su dali svoje živote kako bi zaustavili širenje vatre na ostatak elektrane.

Nuklearna prijetnja Černobil će biti pod oklopom - ovako će izgledati

Vatrogasci iz Pripjata su došli gasiti požar, a dokumenti CIA-e prenose da im je trebalo tek nekoliko minuta za dolazak i razvlačenje crijeva s vodom. Pukovnik Leonid Teljatnikov, šef vatrogasaca u nuklearci, opisao je kako su gasili požar sve dok nisu popadali od iscrpljenosti. Kasnije je proglašen narodnim herojem. Ono što on nije znao u tom trenutku je da su vatrogasci pali s nogu zato što im je smrtonosno zračenje doslovno uništilo tijelo.

Poginulo je svih šest vatrogasaca koji su uz Teljatnikova prvi došli na krov zgrade kako bi obuzdali požar. A njihova smrt je poprilično realno prikazana i u seriji. Visoke doze zračenja isprva daju osjećaj mučnine, povraćanje i gubitak apetita. Nakon toga dolazi razdoblje bez simptoma i ljudi vjeruju da je najgore prošlo, barem oni koji ne znaju ništa o štetnim učincima tako visokih doza zračenja, da bi ih samo nekoliko dana kasnije vlastito tijelo izdalo.

Štetno zračenje toliko uništi ćelije, dijelove našega tijela, da se ne mogu normalno dijeliti, a tijelo ih ne može reciklirati. Nezamisliva bol, ekstremni gubitak tekućine povraćanjem i visoka temperatura tek su neki od simptoma koji prate ovo razdoblje. 28 vatrogasaca i radnika elektrane umrlo je u takvim mukama, Lokalni partijski moćnici nisu htjeli previše uznemiravati stanovništvo jer to bi značilo da moraju priznati neki problem s elektranom te je zbog toga kasnila evakuacija Pripjata i okolnih sela.

Deseci tisuća ljudi izloženi su visokom zračenju samo zato što je partijcima bilo važnije prebaciti odgovornost na bilo koga drugoga. Ukrajinski ministar zdravlja Anatolij Romanenko objavio je prvo upozorenje tek 5. svibnja, više od tjedan dana nakon nesreće, a njegovi bjeloruski pandani još i kasnije. Tajni CIA-ini dokumenti upozoravaju na jednu nelogičnost prilikom evakuacije stanovništva. Stoka s državnih i društvenih farmi iz okolice Pripjata evakuirana je tek dan nakon što je preseljeno stanovništvo grada.

Ljudi sa sela prebačeni su busevima tek idući dan. Evakuacija Pripjata počela je oko 36 sati nakon nesreće, a ljudi iz okolnih sela morali su trpjeti štetno zračenje još danima. Službeno objašnjenje sovjetskih vlasti je prilično morbidno. Nije imao tko ukrcati pedesetak tisuća grla stoke pa su zato seljaci izloženi zračenju. Takav stav je prikazivan i u ostatku napora za zaustavljanje požara i sprečavanje još veće katastrofe.

Lokalni partijski čelnici su odredili da će evakuirati stanovništvo u krugu od 30 kilometara od elektrane što je bilo pogrešno jer zračenje ne slijedi pravilnu kružnicu. Zračenje se širilo kako su vjetrovi nosili opasne čestice. CIA podsjeća kako su vlasti morale evakuirati čak 11 sela u ukrajinskom rajonu Poleski zato što su kasnije shvatili da ipak ni tamo život nije siguran. Golemi je problem bio taj što su upravo u tim selima bili smješteni brojni evakuirani Pripjaćani. Službene brojke govore o oko 135.000 evakuiranih ljudi, ali CIA vjeruje da je broj znatno veći. Brojke kriju prave razmjere tragedije.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Tijekom žurne evakuacije razdvojene su brojne obitelji, djeca nisu više bila sa svojim roditeljima, a neki nisu mogli pronaći braću i sestre tjednima nakon preseljenja. Prisilnog preseljenja. Uz sve te tragedije, mnogi nisu ni znali kamo idu zato što neka mjesta jednostavno nisu prihvaćala ljude iz Černobila zbog straha od zračenja. Dok su se političari brinuli što će se dogoditi s javnim mnijenjem, bojali su se da će Černobilci pronijeti svoje nezadovoljstvo od Kirgizije do Baltika, bojali su se što će njihovi nadređeni reći, a cijelo vrijeme su nevini patili.

Čak i kad su uspjeli pronaći mjesto gdje mogu naći utočište, nisu bili srdačno primljeni. Domaći su im zamjerali zato što su im preuzimali stanove, tvornice su morale zapošljavati radnike koji im nisu trebali i sve je to stvaralo otpor, a ponegdje i otvorenu mržnju prema stradalima. A oni jesu najveće žrtve čitavog sustava.

"Izgubili smo domove, posao, prijatelje, čitav svijet smo izgubili u trenutku", napisao je neki Černobilac u pismu novinama.

CIA bilježi kako su po Omsku kružile crnohumorne šale: "Netko ti je uzeo stan? Pa ne brini se. Doseljenici brzo umiru". Što gotovo bolno precizno oslikava kako su ti ozračeni ljudi bili stigmatizirani. Do prije nekoliko dana su časno radili na velikom projektu, časno je bilo govoriti da si iz Pripjata ili Černobila. A nakon što se pronio glas o nesreći, čak ni vlastita rodbina ih nije htjela prihvatiti.

Unatoč provjerama dozimetrima, unatoč svim mogućim uvjeravanjima, molbama i preklinjanjima, nisu htjeli prihvatiti svoje najbliže zbog straha od zračenja. Latvijci i Estonci su čak i prosvjedovali zbog nasilnog preseljenja pa su središnju vlast optuživali da žele "razrijediti baltičke nacionalnosti" i asimilirati ih u Sovjete. Panika u sovjetskim republikama nakon nuklearne eksplozije još je jedan problem koji CIA pripisuje pokušajima zataškavanja čitavog događaja.

Vrhuška se nije htjela osramotiti, ali neke informacije uvijek procure. Zapadni novinari su slušali neke špekulacije, prenosili ih svojim medijskim kućama, koje bi onda baratale poluinformacijama prečutima u slučajnim susretima. Takve glasine bi onda ušle u Sovjetski Savez jer, kao što i Hrvatska jako dobro zna, radio i TV signal ne poštuje državne granice.

Nuklearna katastrofa Mutirani vukovi Černobila šire svoje gene po svijetu

Među običnim ljudima su se tako širile priče da je u kijevskim bolnicama umrlo 15.000 ljudi, da je čitav Kijev evakuiran i da putuje prema Moskvi, da je čitava Ukrajina ostala bez vode i hrane ili da je toliko ljudi pomrlo prije evakuacije da ih zakapaju u masovne grobnice. Nekoliko političara je smijenjeno ili umirovljeno, najviši šefovi elektrane Viktor Bruhanov, Nikolaj Fomin i Anatolij Djatlov dobili su zatvorske kazne, ali nezadovoljstvo javnosti nitko nije mogao obuzdati.

Pogotovo kad se uzme u obzir da su zadatak čišćenja zračenja dobili rezervisti i vojnici neruskih republika. Civilna obrana je podbacila pa je vojska preuzela kontrolu nad procesom dekontaminacije, ali su tu većinom slati mladići iz Estonije, Latvije, Litve, Bjelorusije i Ukrajine. CIA tvrdi da je 300 estonskih rezervista odbilo raditi kad su saznali da će morati ostati šest mjeseci umjesto ranije dogovorenih dva mjeseca. Isprva se vjerovalo da Sovjeti koriste čak i zatočenike okolnih logora za prisilni rad.

CIA je imala relativno dobre argumente zašto uopće razmatraju takvu mogućnost. Tri takva logora nalazila su se u krugu od 100 kilometara od nuklearke, a ako se krug proširi na 160 kilometara, onda je dostupno čak deset logora. Sovjeti su ranije koristili zatvorenike za kopanje urana u Kolimi, a na nekim mjestima su brojni zatočenici i umirali zbog zračenja.

"Uzevši u obzir prikladnost nekvalificirane radne snage za mnoge poslove dekontaminacije, ali i raniju sovjetsku spremnost za korištenje zatvorenika na opasnim poslovima, zaključujemo da postoji mogućnost za korištenje prisilnog rada, ali nemamo potvrdu", stoji u zaključku jedne CIA-ine analize. Nakon što je vatra ugašena, uništeni reaktor zatočen u betonski sarkofag kako bi se spriječilo širenje zračenja, nakon što je područje dekontaminirano, postavilo se pitanje što s ostalim reaktorima.

Više od dvadeset reaktora istoga tipa bilo je u sovjetskim planovima i tek nakon samoubojstva Valerija Legasova, jednog od dizajnera i kritičara dizajna, ozbiljnije je shvaćena opasnost koja prijeti čitavom SSSR-u. Trenutačno u Rusiji radi 10 RBMK reaktora s brojnim sigurnosnim nadogradnjama, ali tisuće uništenih života nitko ne može spasiti. Svim medaljama za hrabrost unatoč.