Svjetski vođe su se s globalnim direktorima i anonimnim osobama odjevenima u kamuflažne odore družili dok im je posluga u bijelim rukavicama posluživala pladnjeve krcate škampima, guščjom jetrom i tortom od sira. BBC future u reportaži primjećuje da bi sve djelovalo savršeno normalno da se sve to nije odigravalo samo 100 metara dalje od najgore mirnodopske nuklearne katastrofe u povijesti. U šatoru podignutom uz ulaz u krug NE Černobil i Pripjatu u Ukrajini.
Gosti su došli posvjedočiti posljednjim fazama 30 godina čišćenja otkako je 1986. eksplodirao jedan od nuklearnih reaktora. Katastrofa u Černobilu još uvijek je sjena nad nuklearnom energijom i njome se mjere sve druge katastrofe, kao ona u Fukushimi u Japanu iz 2011. jedina koja je još bila ocijenjena najvišom razinom 7 na međunarodnoj ljestvici nuklearne opasnosti od sedam stupnjeva.
Cijelo to mjesto sada je oklopljeno golemom strukturom poznatom kao "sarkofag" ili kao "New Safe Confinement", predviđenim da u sebi čuva jedan od najopasnijih otpada na svijetu tijekom sljedećih 100 godina. Projekt je trajao više od 20 godina. Vince Novak iz EBRD-a u vrijeme katastrofe bio je u svojim 30-ima, sada je u 60-ima i ovdje doslovno prati dovršetak svog životnog djela. Struktura od 35.000 tona centimetar po centimetar klizila je po šinama kako bise smjesila na predviđeno mjesto.
Sarkofag je viši od Kipa slobode, površinom je veći od stadiona Wembley. On nije samo najveći predmet koji je čovječanstvo ikada transportirao, on je i simbol što se sve može napraviti kad su ulozi najveći. Ideja o njegovoj izgradnji u 90-ima se isprva činila totalno ludom. 26.travnja 1986. četvrti reaktor je eksplodirao tijekom rutinskog testa. Vatra je bjesnila devet dana. Čelični i betonski zidovi srušili su se i superzagrijano rastaljeno gorivo iscurilo je u podrum.
Reaktor je radijaciju bljuvao u atmosferu, padaline su radijaciju prenijele sve do Skandinavije, apsolutno najgore su stradale Ukrajina, Rusija i Bjelorusija. Hans Blix, kojega je povijest poslije zapamtila kao UN-ovog inspektora razoružavanja Iraka od oružja za masovno uništenje i kao direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), kratko nakon katastrofe nadlijetao je helikopterom.
"U to vrijeme nisam mogao ni zamisliti ovakvu strukturu. Gledao sam i mislio: 'Kakva jeziva tragedija.' Vidio sam crni dim iz grafita koji je gorio, morao sam smisliti što bi IAEA mogla učiniti", kazao je. Vođe SSSR-a tada su htjele koliko je bilo moguće zaštititi reputaciju svog nuklearnog programa. Mnogi vođe na Zapadu zato nisu vjerovali službenim izvještajima Kremlja. Blix i IAEA postali su izvor objektivnih informacija. Sovjeti su u međuvremenu činili sve što su mogli.
Slali su mnoštvo loše opremljenih i slabo obučenih ljudi u akciju najhitnijeg čišćenja. Prvi tim je trebao dovesti pod kontrolu požar u okolici nuklearne elektrane. Trebalo im je devet dana, tijekom koji je 28 vatrogasaca poumiralo uslijed izloženosti radijaciji. Diljem Sovjetskog Saveza oni su postali poznati kao "likvidatori", oni su se prošle godine okupili na obilježavanju 30. obljetnice. Bila je riječ o vatrogascima iz grada Ivano Frankivska, udaljenog 600 kilometara.
Gasili su treći i četvrti reaktor, a potom radili i na strukturi kojom su oni zatvoreni. Taj prvi sarkofag izgrađen je u noćnoj mori koja je trajala 206 dana, u koju je ugrađeno 400.000 kubičnih metara betona i 7300 tona čelika. "Radili smo u tri smjene, ali samo po pet do sedam minuta odjednom zbog opasnosti", kazao je Jaroslav Melnik. "Nakon svake smjene bismo bacali odjeću u smeće."
Ukupno je milijun žena i muškaraca iz cijelog Sovjetskog Saveza radilo na inicijalnom čišćenju Černobila i tom prvom sarkofagu. Helikopteri su iznad reaktora ispuštali pijesak, olovo i ostale tvari za gušenje vatre i zaustavljanja radijacije. Rudari iz ugljenokopa su ispod reaktora izbušili tunel u koji su potom upumpali tekući dušik kako bi se rashladilo rastaljeno nuklearno gorivo iznad. Ostali su uklanjali kontaminirani materijal i civile.
Izvještaji navode tisuće koji su umrli tijekom tog posla. Općenito se smatra da je većina oboljela od izloženosti radijaciji. Prvi sarkofag od početka je planiran samo kao privremeno rješenje. I čim je Ukrajina postala neovisna, raspisala je međunarodni natječaj za drugi koji bi obuhvatio i prvi i razoreni nuklearni reaktor u njemu. Morao je biti ogroman, moralo se zaštititi radnike koji će koračati po visoko radioaktivnom mjestu.
Zato je struktura izgrađena sa strane i potom odgurana na željeno mjesto. Natječaj je osvojio francuski konzorcij, projekt se zvao "Resolution", samo tek u srpnju 1997. državnici zemalja skupine G7 uspjeli su se u Denveru dogovoriti da skupe 300 milijuna dolara za projekt. Nekoliko mjeseci poslije američki potpredsjednik Al Gore, ukrajinski predsjednik Leonid Kučma i predsjednik EBRD-a. "To je bio pravi početak", kazao je Vince Novak.
Prvi je zadatak bio spriječiti raspadanje prvog sarkofagam izgrađenog desetljeće ranije u jezivim uvjetima. Radijacija unutar njega procjenjuje se na 10.000 röntgena na sat, što je 20 puta više od smrtonosne doze. Sarkofag je bio u lošem stanju, ali direktni popravci nisu dolazili u obzir, jer je zaštita radnika od radijacije koja je probijala bila prioritet. 12 nuklearnih stručnjaka iz cijelog svijeta, inženjeri, političari, regulatori radili su na tome.
Tek deset godina poslije moglo se početi raditi na novom sarkofagu. "Smatrali smo da svim sredstvima moramo spriječiti rušenje prvog reaktora jer bi to uvjete za rad učinilo ekstremno kompliciranima, ako ne i nemogućima", kazao je Carlo Mancini, nuklearni stručnjak iz Italije. 1999. su postali svjesni koliko su stvari loše stajale. Sovjeti su iz helikoptera spuštali i slagali grede jednu do druge kako bi napravili krov iznad reaktora.
Nisu ih mogli povezati, ostale su nepovezane. Kad su 23 godine poslije nesreće došli to popravljati, shvatili su da se zidovi pomalo pomiču i da nedostaje još samo nekoliko centimetara prije nego što će se srušiti. Stigli su u posljednji trenutak. 2004. godine vlada Ukrajine odobrila je projekt drugog sarkofaga. Počeli su ga graditi 300 metara od reaktora, da bi ga potom odgurali na predviđeno mjesto.
Dijelove su, zapravo, sagradili u Italiji i onda ih sa 18 brodova transportirali do Ukrajine, a potom i sa 2500 kamiona do Černobila. Osnovnu konstrukciju su dovršili 2014., 28 godina nakon katastrofe. U tom razdoblju Ukrajina je prošla kroz dvije revolucije i zapela je u jednom ratu. Naredne dvije godine montirali su ventilacijski sustav i robotske kranove kojima su, nakon što je novi sarkofag premješten 300 metara i zapečaćen, rastavili onaj stari sarkofag iz sovjetskih vremena. Na tom projektu je radilo 10.000 ljudi i sve je konačno bilo gotovo 29. studenog 2016.
