Kako se može živjeti, voljeti, raditi ili uživati kada u sebi nosiš prazninu, pita se Pilar Gómez-Ulla, majka petero djece od kojih je troje umrlo odmah nakon poroda. Na Dan svih svetih pali svijeću brišući rukom suze s vlažnog obraza. Poput tisuća drugih roditelja koji su izgubili svoje najmanje tijekom trudnoće ili nakon poroda i za nju su ovi dani posebni.

"U sebi sam imala prazninu koja je u početku bila nepodnošljiva", govori Pilar u svom domu u španjolskom gradu Santiago de Composteli.

Tamošnju sjevernu pokrajinu Galiciju, koju zapljuskuju valovi Atlantskog oceana, stari narodi nazivali su krajem svijeta jer je ondje uz more bila granica tada poznatog kopna. Kada je prije deset godina izgubila Camila, dječačića koji je bio napunio samo sedam dana, događaj je za Pilar bio kraj svijeta. Barem se tako osjećala.

Pilar i njen suprug Óscar tada su već imali 3-godišnjeg sina Alejandra u kojem su pronalazili utjehu.

"Dvije godine kasnije rodila se María pa je i ona umrla u našem naručju", govori nesretna žena o prerano rođenoj bebi.

"To nas je uništilo, bilo je to previše", dodaje.

Malo iza toga isto se ponovilo s četvrtim djetetom. Kasnije im se rodilo peto dijete, Juan koji danas ima pet godina. Pilar niti sada ne zna zašto je rađala prerano.

"Mnoge žene to nikada ne saznaju", kaže. Osim nesnosne boli zbog gubitka djece sjeća se loše pružene njege.

"Bile su to dobre osobe, i zato čuvam lijepu uspomenu na osoblje, no jednostavno nisu znali što napraviti. Bježali su, nisu htjeli ući u moju sobu, nisu mi ništa znali objasniti niti reći", govori Pilar dodajući kako se morala žestoko boriti da vidi svoju kćer.

Nakon tog iskustva osjetila je potrebu da učini nešto, da promijeni stvari ili ih barem pokuša promijeniti. Udružila se s Manuelom Contreras, prijateljicom i medicinskom sestrom, postavivši kamen temeljac organizaciji danas poznatoj pod imenom Mreža Praznina u mojoj utrobi (Red el Hueco de mi Vientre). Njihova prva akcija uslijedila je 2013. kada su održale tečaj u bolnici Hospital Universitario Marqués de Valdecilla gdje radi Manuela.

'Ma, nema šanse!' Drske 'drugotne': Odbijaju rađati zbog društvenih mreža

Od tada su organizirale brojne tečajeve a organizacija je prisutna u Madridu, Santanderu, Barceloni, Murciji, Leonu, Ponferradi, Valladolidu i San Sebastianu. S onima koji ne žive u tim gradovima razgovaraju preko Skypea razmjenjujući iskustva i nastojeći im olakšati bol.

Cheli Blasco je jedna od žena koje se još uvijek oporavljaju od gubitka djeteta. Svojoj kćeri Luni, preminuloj pri rođenju, napisala je riječi: "Odat ću ti tajnu. Bojim se. Bojim se proslava, petardi, slavlja. Tvog prvog Božića".

Cheli dugo vremena nije mogla izustiti ništa osim "Dobar dan, ja sam Lunina majka" i već bi briznula u plač.

Danas, međutim, Cheli koordinira grupom za podršku osobama u sličnoj situaciji u Madridu, u sklopu udruge 'Krug obitelji u boli zbog gubitka' (Círculo de Familias en Duelo). Ona je u 15. tjednu trudnoće saznala da njena kćer pati od teškog sindroma i da će preminuti pri rođenju. Do 26. tjedna, kada je Luna preminula, Cheli je imala vremena odlučiti gdje želi biti u tom trenutku i kako provesti posljednje trenutke sa svojom bebom. No nemaju svi tu mogućnost.

"Kada se primi tako šokantna vijest, odnosno kada vam kažu 'vaše dijete će umrijeti' ili 'vaše dijete je mrtvo', hiperaktiviraju se u mozgu stanice živčanog sustava, no dio koji donosi odluke i zadržava informaciju nije dovoljno aktivan", objašnjava Pilar.

"Zbog toga, ja, koja u tom trenutku nisam pri zdravom razumu, ovisna sam o reakciji osoblja", dodaje.

Pilar kaže kako u tim trenucima doktore uhvati panika pa roditelje pitaju žele li vidjeti bebu s takvim izrazom lica "kao da idu vidjeti čudovište". No s druge strane postave li se pribrano s riječima poput "niste sami, ja sam uz vas", te daju li i pismene informacije mogu neizmjerno pomoći.

"Takav pozitivni pristup može učiniti da ljubav između mene i djeteta, koja će trajati čitavog mog života, dobro počne", govori Pilar.

U njenoj organizaciji su svjesni da unatoč dobroj volji, nije sve osoblje educirano i pripremljeno za ovakve slučajeve. Godine 2015. bilo je 2,6 milijuna gubitaka djece prilikom poroda ili neposredno nakon njega, uglavnom u siromašnim zemljama, podatak je internetskog portala Lancet Global Health.

Nesavjesno liječenje Zataškali skandal: Tri milijuna kuna za smrt majke i bebe

Manuela Contreras napominje kako su bitni protokol i ponašanje osoblja te detalji koji se naoko čine nebitnima.

"Potrebno je biti osjećajan i miran. Važno je da budu prisutni i otac i majka kada se priopći vijest, a nikako samo majka", kaže Contreras.

"Također je potrebno roditeljima dati vremena da razmisle koji će biti idući koraci i kako žele da bude rođenje djeteta. Može im se ponuditi i odlazak kući pa da se vrate idući dan. Osim usmene informacije potrebno im je dati tu istu informaciju pismeno", dodaje.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U tom dokumentu potrebno je objasniti kako će teći proces i koje je odluke potrebno donijeti. Kakva sjećanja na bebu roditelji žele zadržati - otisak ruku i nogu, čuperak kose ili bolnička narukvica neki su od primjera. Također žele li fotografije bebe i autopsiju. Contreras kaže kako su neki problemi riješeni, poput onog da roditelji mogu vidjeti bebu, no i dalje postoje prepreke. Jedna od njih je certifikat.

"Ako se dijete rodi i umre, daju certifikat o rođenju i preminuću. No ako se dijete rodi mrtvo, daju mu certifikat abortiranog fetusa. Kao da nije imalo ime i nije bilo dijete svojih roditelja", žali se Contreras.

Dijete u tom slučaju ne bude upisano niti u obiteljsku knjigu.

Upravo je to bitka koju vodi Rocío Cuellar, pravnica i majka u takvoj situaciji iz organizacije Majke Libélula. Njena kćer Isabel preminula je u 26. tjednu trudnoće pa Rocío predlaže "priznanje posmrtne ljudskosti" u slučaju smrti u utrobi ili dobrovoljnog prekida trudnoće zbog dijagnoze prema kojoj dijete neće preživjeti. Time bi se djetetu priznali ime, prezime te bi se vodilo kao dijete svojih roditelja.

Problematičan je i koncept perinatalne smrtnosti koji obuhvaća razdoblje od 28. tjedna fetalnog razvoja do sedam dana nakon rođenja djeteta. U organizaciji koju vode Pilar i Manuela smatraju da ne bi trebalo raditi razliku u razdoblju trudnoće jer "bi se dostojanstvo bebinog tijela trebalo poštivati u svim slučajevima".

Pilar se sjeća slučaja Sandre, žene koja je nakon 14. tjedana trudnoće rodila pa htjela vidjeti tijelo svog djeteta.

"Donijeli su joj ga u jednoj tegli kao da je umnjak. No ona, snažna žena, rekla je da to neće ići, da bebu želi vidjeti kako treba. Jedan član osoblja, suosjećajan, donio ga je zatim u povojima", kaže Pilar.

Prva ikad Čudo: Rođena je 22 tjedna prerano - danas je zdrava!

U Hrvatskoj se roditelji pitaju "što će biti s tijelom našeg djeteta" zbog potrebe da imaju mjesto gdje će upaliti svijeću u znak sjećanja i oplakivati gubitak, kažu u udruzi Betlehem sa sjedištem u Zagrebu. Ta neprofitna udruga osnovana 2002. godine povezuje roditelje, bolnice, pogrebna poduzeća i vjerske službenike.

"Zajednička grobnica je mjesto sjećanja, utjehe, mira i molitve. Ona je i mjesto buđenja svijesti o čovjeku koji je osoba od začeća do smrti", napominju u Betlehemu.

"Svaki je čovjek, pa tako i onaj u majčinoj utrobi, vrijedan dostojanstvenog pokopa", dodaju.

Grobnice se nalaze u Zagrebu, Sisku, Gospiću i Vinkovcima a u planu su i nove lokacije. Župno groblje u Mostaru prva je takva grobnica u ovoj regiji. Udruga Betlehem poziva roditelje svih vjeroispovijesti i svjetonazora da joj se obrate u ovakvim slučajevima.

Pilar u Santiago de Composteli, kaže, pak da je sve više ljudi spremnih slušati o ovoj temi i osoblja spremnog učiti. Mnogi se nisu niti interesirali dosad jer to smatraju tužnom i bolnom temom.

"Uf, mrtve bebe, kažu. No to nije tako. Mi želimo govoriti o našoj djeci jer ona doprinose nečim, nama i svijetu", napominje Pilar. "Ona su nas naučila gledati smrti u oči pa sada sate, minute i sekunde živimo drugačije".

Brojni roditelji nakon proživljenog iskustva volonterski se uključuju u rad udruga kako bi pomogli onima u istoj situaciji. Mnogima je i dalje teško govoriti o tome ali malo po malo stvari se mijenjaju. I samo obilježavanje Dana djece anđela ili Dana sjećanja na gubitak djece prilikom poroda koje se obilježava svakog 15. listopada probija se u svijetu.

Američki predsjednik Ronald Reagan bio je posvetio čitav listopad 1988. godine rano preminuloj djeci a kampanja za obilježavanjem tog dana krenula je 15. listopada 2002. iz SAD-a. Sada se svake godine pale svijeće za one koji nisu stigli ugledati ovaj svijet ili su ga tek na trenutak osmotrili. Oni ovdje žive u sjećanjima i molitvama.

Na španjolskom sjeveru, gdje valovi Atlantskog oceana zapljuskuju obalu, vide tek prijelaz svjetova. Smrt za njih više ne postoji. "Slomljena, na kraju sam prihvatila da se praznina u meni nikada neće ispuniti", kaže Pilar.

"No jednog dana shvatila sam da ta praznina ne mora biti crna, tužna i tragična. Ta praznina je otvor na gitari koja svira najljepšu pjesmu liječeći bol drugih".