Kako se može živjeti, voljeti, raditi ili uživati kada u sebi nosiš prazninu, pita se Pilar Gómez-Ulla, majka petero djece od kojih je troje umrlo odmah nakon poroda. Na Dan svih svetih pali svijeću brišući rukom suze s vlažnog obraza. Poput tisuća drugih roditelja koji su izgubili svoje najmanje tijekom trudnoće ili nakon poroda i za nju su ovi dani posebni.
"U sebi sam imala prazninu koja je u početku bila nepodnošljiva", govori Pilar u svom domu u španjolskom gradu Santiago de Composteli.
Tamošnju sjevernu pokrajinu Galiciju, koju zapljuskuju valovi Atlantskog oceana, stari narodi nazivali su krajem svijeta jer je ondje uz more bila granica tada poznatog kopna. Kada je prije deset godina izgubila Camila, dječačića koji je bio napunio samo sedam dana, događaj je za Pilar bio kraj svijeta. Barem se tako osjećala.
Pilar i njen suprug Óscar tada su već imali 3-godišnjeg sina Alejandra u kojem su pronalazili utjehu.
"Dvije godine kasnije rodila se María pa je i ona umrla u našem naručju", govori nesretna žena o prerano rođenoj bebi.
"To nas je uništilo, bilo je to previše", dodaje.
Malo iza toga isto se ponovilo s četvrtim djetetom. Kasnije im se rodilo peto dijete, Juan koji danas ima pet godina. Pilar niti sada ne zna zašto je rađala prerano.
"Mnoge žene to nikada ne saznaju", kaže. Osim nesnosne boli zbog gubitka djece sjeća se loše pružene njege.
"Bile su to dobre osobe, i zato čuvam lijepu uspomenu na osoblje, no jednostavno nisu znali što napraviti. Bježali su, nisu htjeli ući u moju sobu, nisu mi ništa znali objasniti niti reći", govori Pilar dodajući kako se morala žestoko boriti da vidi svoju kćer.
Nakon tog iskustva osjetila je potrebu da učini nešto, da promijeni stvari ili ih barem pokuša promijeniti. Udružila se s Manuelom Contreras, prijateljicom i medicinskom sestrom, postavivši kamen temeljac organizaciji danas poznatoj pod imenom Mreža Praznina u mojoj utrobi (Red el Hueco de mi Vientre). Njihova prva akcija uslijedila je 2013. kada su održale tečaj u bolnici Hospital Universitario Marqués de Valdecilla gdje radi Manuela.
Od tada su organizirale brojne tečajeve a organizacija je prisutna u Madridu, Santanderu, Barceloni, Murciji, Leonu, Ponferradi, Valladolidu i San Sebastianu. S onima koji ne žive u tim gradovima razgovaraju preko Skypea razmjenjujući iskustva i nastojeći im olakšati bol.
Cheli Blasco je jedna od žena koje se još uvijek oporavljaju od gubitka djeteta. Svojoj kćeri Luni, preminuloj pri rođenju, napisala je riječi: "Odat ću ti tajnu. Bojim se. Bojim se proslava, petardi, slavlja. Tvog prvog Božića".
Cheli dugo vremena nije mogla izustiti ništa osim "Dobar dan, ja sam Lunina majka" i već bi briznula u plač.
Danas, međutim, Cheli koordinira grupom za podršku osobama u sličnoj situaciji u Madridu, u sklopu udruge 'Krug obitelji u boli zbog gubitka' (Círculo de Familias en Duelo). Ona je u 15. tjednu trudnoće saznala da njena kćer pati od teškog sindroma i da će preminuti pri rođenju. Do 26. tjedna, kada je Luna preminula, Cheli je imala vremena odlučiti gdje želi biti u tom trenutku i kako provesti posljednje trenutke sa svojom bebom. No nemaju svi tu mogućnost.
"Kada se primi tako šokantna vijest, odnosno kada vam kažu 'vaše dijete će umrijeti' ili 'vaše dijete je mrtvo', hiperaktiviraju se u mozgu stanice živčanog sustava, no dio koji donosi odluke i zadržava informaciju nije dovoljno aktivan", objašnjava Pilar.
"Zbog toga, ja, koja u tom trenutku nisam pri zdravom razumu, ovisna sam o reakciji osoblja", dodaje.
Pilar kaže kako u tim trenucima doktore uhvati panika pa roditelje pitaju žele li vidjeti bebu s takvim izrazom lica "kao da idu vidjeti čudovište". No s druge strane postave li se pribrano s riječima poput "niste sami, ja sam uz vas", te daju li i pismene informacije mogu neizmjerno pomoći.
"Takav pozitivni pristup može učiniti da ljubav između mene i djeteta, koja će trajati čitavog mog života, dobro počne", govori Pilar.
U njenoj organizaciji su svjesni da unatoč dobroj volji, nije sve osoblje educirano i pripremljeno za ovakve slučajeve. Godine 2015. bilo je 2,6 milijuna gubitaka djece prilikom poroda ili neposredno nakon njega, uglavnom u siromašnim zemljama, podatak je internetskog portala Lancet Global Health.
Manuela Contreras napominje kako su bitni protokol i ponašanje osoblja te detalji koji se naoko čine nebitnima.
"Potrebno je biti osjećajan i miran. Važno je da budu prisutni i otac i majka kada se priopći vijest, a nikako samo majka", kaže Contreras.
"Također je potrebno roditeljima dati vremena da razmisle koji će biti idući koraci i kako žele da bude rođenje djeteta. Može im se ponuditi i odlazak kući pa da se vrate idući dan. Osim usmene informacije potrebno im je dati tu istu informaciju pismeno", dodaje.
Nastavak na sljedećoj stranici...