Ovih dana objavljeno je ekstenzivno istraživanje zadovoljstva kvalitetom života diljem Europske unije. Gotovo trideset tisuća građana odgovaralo je na pitanja o svom zdravlju, sreći, ali i nekim drugim stvarima poput tvrdnje da je za napredovanje u životu potrebno imati političke veze. Istraživanje je rađeno i za Hrvatsku, ali tako izolirano ne nudi mogućnost izvođenja zaključaka. Jednom kad se hrvatske brojke stave u tablicu s rezultatima dobivenima u drugim državama, tek onda shvaćamo u koliko dubokim problemima se nalazi naše društvo.

Četiri, možda i najvažnija pitanja u čitavom istraživanju, tiču se napredovanja u karijeri. Oko tisuću ispitanika u Hrvatskoj govorilo je o tome što je najvažnije za uspjeh na poslu i u životu općenito. Otprilike desetina Hrvata vjeruje da im ne trebaju političke veze za napredak, a nadmoćna većina vjeruje da trebaju. Kad to pretočimo u brojke, 88% ispitanika iz Hrvatske smatra da je za napredak u životu i karijeri potrebno imati političke veze! Samo 11% ispitanika kazalo je da za takvo što nisu potrebne političke veze.

Irska kao obećana zemlja i ovdje će poslužiti kao odlična usporedba s Hrvatskom. Naime, samo jedan posto Iraca vjeruje da im za napredak nije potreban naporan rad, dok otprilike četvrtina Hrvata dijeli njihovo mišljenje. Kako je to Nenad Bakić na svom blogu Ecletica pojasnio:

“Ljudi se ravnaju prema svojim očekivanjima, pa smatram da je ovo vrlo robusna stvar. Naime, ako ljudi smatraju da su za uspjeh uvjerljivo najvažnije političke veze, a manje rad i obrazovanje, oni će pokušavati doći do tih političkih veza (ujedno, pokušavati se zaposliti ondje gdje su te veze najvažnije, a to je država), te time perpetuirati, odnosno osnaživati sustav. Za ovu generaciju ne vidim jednostavan put izvan ovog mentalnog sklopa. Kao dokaz mogu ponuditi i činjenicu da su Hrvati uz još dvije ili tri zemlje na samom dnu EU što se tiče cjeloživotnog obrazovanja – dakle, zaista ne pridaju tome toliko važnosti kao druge zemlje u EU.”

Na grafikonu gdje se uspoređuju stavovi prema radu i edukaciji te političkim vezama i jednostavnoj sreći vidimo koliko je Hrvatska u ekstremnoj poziciji. Na europskom dnu smo po broju ispitanika koji smatraju da je za uspjeh u životu ključno imati dobro obrazovanje te vrijedno raditi, a ne možemo se pohvaliti ni činjenicom da smo pretposljednji kad je riječ o stavovima prema političkim vezama kao čimbeniku uspjeha.

Analiza Statesmana Ne znaju što hoće - Hrvati u glavama još uvijek ratuju

Iza nas je samo Bugarska, što nikako ne može biti utjeha kad vidimo koliko smo udaljeni po tim parametrima od ostatka članica Europske unije. Uostalom, kako je to napomenuo i sam Bakić u razgovoru za Express, Bugari više cijene rad i obrazovanje što znači da će nas i oni uskoro preteći u razvoju.

“Ovaj grafikon govori da ako se hitno ne počnu mijenjati stvari na vrijednosnoj razini, ako političari ne shvate da ozbiljno moraju zagovarati nove vrijednosti, biti primjer toga da se rad i obrazovanje cijene, da političke veze ne smiju biti glavni element uspjeha, ako pametni ljudi ne ništa se neće promijeniti – nastavit će se i iseljavanje i mlitav gospodarski rast ili propadanje, ogorčenost i pesimizam”, napisao je Bakić na svom blogu.

Katastrofa u Hrvatskoj daleko je šira od samih stavova prema političkim vezama u napredovanju. Kad pogledamo što su ispitanici, njih više od 1000, kazali o jednakosti u ovoj našoj državi, moramo se duboko zamisliti što i kako moramo mijenjati da nam svima bude bolje. Društvena mobilnost može se mjeriti na nekoliko načina. Možemo govoriti o napretku kroz promaknuća i veće plaće ili jednostavno kroz veće poštovanje koje dobivamo od društva.

Gotovo je depresivno gledati da praktički polovica Hrvata smatra da nemaju jednake šanse za napredak kroz život dok tek 29% Hrvata misli da ima. Kad to usporedimo s Irskom gdje 80% ljudi vjeruje da imaju iste šanse, situacija postaje još depresivnija. Pripadnici određenih političkih struktura bi rekli da je riječ o jugonostalgičarima, ali kad vidimo da samo četvrtina ispitanika u Hrvatskoj vjeruje da smo dobili ravnopravnije prilike za napredak, onda se moramo ozbiljno zapitati neke stvari. Irska, s druge strane, ima gotovo obrnutu proporciju odgovora. Čak tri četvrtine Iraca vjeruje da je sada bolje nego prije trideset godina.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ovdje vrijedi napomenuti nekoliko jednostavnih stvari vezanih uz istraživanje. Tih 1000 ispitanika nisu nekakvi roboti pa da žive izvan svega što se oko nas događa pa da ne vide “reforme” kojima se naši političari vole hvaliti. Njih 1000 su vaši i naši susjedi, rodbina i prijatelji. Postoji nezanemariva mogućnost da poznajete nekoga tko je sudjelovao u tom istraživanju. Na kraju krajeva, uzorak je reprezentativan. To znači da se, uz određene mjere opreza, može reći da čitava Hrvatska dijeli njihovo mišljenje.

Upravo zbog toga smo i govorili o stavovima Hrvata. Ovako na jednoj potpuno osobnoj razini, daleko najtragičniji podatak je o usamljenosti. Više od polovice Hrvata, točnije 55%, bilo je usamljeno tijekom prošlog tjedna. Međutim, postoji i jedna pozitivna stvar, a to je da su neki Hrvati sretni čak i usprkos usamljenosti. Naime, nešto više od dvije trećine ili 68% Hrvata izjavilo je da su sretni. Naravno da čak ni ta pozitivna stvar nije pretjerano pozitivna jer je to i dalje jedan od najgorih rezultatima u čitavoj Europskoj uniji.

Kad taj jednostavni podatak usporedimo s činjenicom da je čak 97% ispitanika u Irskoj kazalo da su sretni, postaje nam jasnije zašto ljudi masovno odlaze u tu državu. Priča tu ne staje. Ili kako bi to rekli u reklamama za neke pomalo sumnjive proizvode ne televiziji: “Ali to nije sve”. Pitanja 1.6, 1.7. i 1.8 otkrivaju suštinu nezadovoljstva našim društvom i državom. Idemo ispucati suhe brojke. Pitanje 1.6 kaže ovako: “Uvjeren sam da pravda uvijek nadvlada nepravdu u našoj državi”.

Zaustavite se na trenutak i razmislite koliko je to važna stavka naših života. Pišemo knjige, snimamo filmove, pjevamo pjesme o tome kako pravda uvijek na kraju pobjeđuje. Što mislite koliko naših sugrađana misli da je to u Hrvatskoj istina? Šesnaest posto! Dva posto se izričito slaže s tom izjavom, a drugih 14 posto samo se slaže. Više od polovice naših sugrađana se ne slaže s tom izjavom u nekoj mjeri, 26 posto izričito se ne slaže dok se daljnjih 35 posto “samo” ne slaže.

Iduće pitanje “Vjerujem da, većinom, ljudi dobiju što i zaslužuju u našoj državi” govori o sličnom osjećaju (ne)pravde u našem društvu. I ovdje se pokazuje hrvatska tragedija da samo 3% ljudi se izričito slaže s tom tvrdnjom. Ukupno slaganje s tom tvrdnjom ne prelazi četvrtinu ispitanika. Gotovo polovica ljudi se ne slaže s time i dodatnih 25% ljudi je reklo da su neutralni po tom pitanju, nije da se slažu, ali nije ni da se ne slažu s tom tvrdnjom. Posljednje od ovdje pobrojanih pitanja tiče se političkih odluka i njihove primjene.

Slobodan pad Evo zašto Hrvati bježe - drugi smo najkorumpiraniji u EU

“U našoj državi političke odluke se jednako primjenjuju na sve građane”, stoji u pitanju 1.8. i uzevši u obzir kakvi stavovi se provlače kroz prethodna pitanja možete, bez previše muke, zaključiti i kakve odgovore su dali ispitanici iz Hrvatske. Ukupno 14% ljudi slaže se s tom tvrdnjom, s tim da se samo dva posto ljudi izričito slaže. S druge strane, gotovo trećina ispitanika se izričito ne slaže s tvrdnjom da imamo konzistentnu primjenu političkih odluka.

Treba li posebno napominjati da smo po svim tim podacima pri dnu Europske unije? Treba li napominjati da su, Hrvatima omiljena odredišta, Irska, Austrija i Njemačka u samom vrhu? Koliko vjerujemo državi, tom imaginarnom entitetu gdje objedinjujemo sve što je na bilo koji način povezano s upravljanjem našim životima, toliko vjerujemo i našim susjedima. U Hrvatskoj više ljudi smatra da ne može vjerovati svojim sugrađanima nego što ih ima koji vjeruju.

Same brojke su manje bitne, ali važno je napomenuti da smo i po tim metrikama pri dnu Europske unije. “Glavni element uspjeha jednog društva su institucije, a one se zasnivaju na povjerenju (i u institucije). Institucije su, nazovimo to tako, ‘kristalizacija’ povjerenja (kulture) u društvu općenito, povjerenje je glavni element društvenog kapitala. Mi nažalost ne vjerujemo drugim ljudima u našem društvu”, napisao je Nenad Bakić na svom blogu.

I dok naši političari raspravljaju o tome gdje je tko bio “devedesprve” ili “četeresprve”, koju komemoraciju će Sabor dotirati stotinama tisuća kuna, kakve zakone i po čijoj mjeri će izglasati, obični građani naše države s čežnjom gledaju preko granice. Rijetko se pita, kako je to sam Bakić napisao, gdje će Hrvatska biti 2031. godine i, vjerojatno i važnije, hoće li biti ikoga u Hrvatskoj.