Moje ime je Nestor Fantini i imam 65 godina. Odrastao sam u tradicionalnoj obitelji srednje klase u Córdobi, gdje su me roditelji odgajali tako da shvaćam vrijednost demokracije. No, kad sam putovao sjevernom Argentinom, vidio sam koliko su neki dijelovi zemlje marginalizirani. Bio je to šok za mene, a još šokantnije je bilo što se stvarnost ne podudara s onim što smo učili u školi, započinje Nestor svoju priču za Ozy.

1966. je došlo do vojnog puča i otpočelo je razdoblje vojne diktature. Demokracija više nije postojala, a socijalna nejednakost je samo jačala. S obzirom na hladni rat i novu doktrinu nacionalne sigurnosti kao smjernice, sindikalisti, studentski vođe i mnogi u naprednim pokretima smatrani su komunistima i progonjeni.

Pitesti Najgori zatvor komunista od kojeg se svima okretao želudac

Postao sam studentski aktivist za vrijeme fakulteta. Kad je 1973. obnovljena demokracija, bio sam sretan što sam sudjelovao u tom procesu, no na moje je ime bačena ljaga. 

Vlada je bila zabrinuta zbog studentske politike i sindikalnog pokreta; a u rujnu 1975. uhićen sam zbog govora. Časnik koji je bio umiješan u moje uhićenje rekao mi je da me traže godinu dana.

Odveli su me u lokalnu policijsku stanicu D2 gdje su me ispitivali i bacili u sićušnu ćeliju s još 12 osoba. Stavili su mi povez na oči, vezali lisice, pretukli me i optužili da sam terorist.

Zašto sam ja preživio, a drugi nisu? Ne znam odgovor na to pitanje...

Potom su me svukli i oborili na metalni okvir kreveta bez madraca. Električne su kablove pričvrstili na moje genitalije i pazuhe. Bol je bila nepodnošljiva, a policajac mi je stavio cijev pištolja u usta i rekao da će me ubiti.

Moje ispitivanje je trajalo šest dana. Zatim su me prebacili u zatvor UP1 u Córdobi. Policija mi je uzela sve stvari, ostavivši me samo s odjećom, madracem i pokrivačem. Cijelo sam vrijeme proveo u ćeliji, gdje sam opet bio podvrgnut mučenju. No, bio sam jedan od sretnih - 31 moj zatvorenik je pogubljen. (Godine 2010. je 23 službenika proglašeno krivima za zločine protiv čovječnosti u vesi s ovim mučenjima i pogubljenjima).

Imao sam 22 godine i sjećam se kao sam mislio da dajem važan doprinos društvu. Bio sam idealista koji nije shvatio svu ozbiljnost situacije.

Kad su me prebacili u zatvor Sierra Chica u Buenos Airesu, majka i sestra su me došle vidjeti. Majka mi je rekla da je kontaktirala razne organizacije da pomognu o mom slučaju. U jednoj od tih organizacija, Amnesty Internationalu, studentica Mary Evelyn Porter bila je na čelu kampanje za moje puštanje.

Zloglasne zidine Najgori zatvor Balkana: Cinkere kažnjavamo silovanjem

Kako mi je bilo dopušteno primati pisma samo od rodbine, Mev mi je slala pisma podrške preko moje sestre, a bilo mi je nevjerojatno koliko me ljudi podržava - od Bangkoka do Londona. Tada sam znao da vlastima neće biti lako ubiti me.

Pisma su ukazivala na to da su milijuni ljudi znali za moj slučaj, a Mev je vodila sve. Njena ljubaznost i podrška davali su mi nadu u budućnost.

Mev je napokon poslom stigla u Argentinu, pa me došla posjetiti zajedno s mojom majkom u zatvor 14. srpnja 1979. Tog sam dana pušten. Nitko nije bio više iznenađen od mene kad su mi prozvali ime. 

I Mev i ja smo sa sobom nosili kopije Ulyssesa Jamesa Joycea, moja je knjiga bila na španjolskom, a njena na engleskom. Vrlo brzo smo se sprijateljili, a ja sam shvatio da sam se zaljubio u nju prije nego sam je vidio uživo. Naša su pisma stvorila snažnu vezu.

U travnju 1980. dobio sam dozvolu za odlazak iz Argentine u Kanadu, kao politički izbjeglica. Mev i ja smo se tada vjenčali i dobili našeg sina Jonathana 1984. Zvali smo ga djetetom Amnestyja, a to je nešto s čime se još uvijek šalimo. 

Iako smo danas razvedeni, često se posjećujemo i bliski smo, a nema Dana zahvalnosti da se ne vidimo. Jako smo ponosni na Johnatana koji je radio na internacionalnoj sigurnosti te se našao na Forbesovoj listi "30 njih mlađih od 30", gdje su ga naveli kao jednim od najboljih mladih poduzetnika.

Moja priča je ona koju Jonathan često prepričava s ponosom, osobito na važnim društvenim događanjima. Strastveni je borac za ljudska prava i lijepo ga je vidjeti kako nastavlja našim putem.

Bacali novčić da odluče koga će pogubiti

Nemam odgovor na to pitanje, iako sam često razmišljao o tome. Zašto sam preživio iako su mnogi slični meni pogubljeni?

Neke od smaknuća, kao što je ono mog prijatelja Hugo Miguel Vaca Narvaje, koji je sa mnom dijelio ćeliju u UP1, bilo je planirano s političkim ciljem - da pokažu kako mogu raditi što god požele.

Hugov slučaj je bio posebno nevjerojatan jer je samo nekoliko dana prije njegova pogubljenja argentinski Vrhovni sud odlučio kako ga vojna hunta mora osloboditi i omogućiti mu da napusti zemlju. 

Umjesto toga, general Luciano Benjamín Menéndez naredio je pogubljenje Huga i drugih političkih zatvorenika. Među zarobljenicima koji su pogubljeni bila su i dva brata DeBreuil. Policajac je bacao novčić da vidi koji će od njih dvojice biti pogubljen, a koji će biti vraćen na UP1, kako bi poslao poruku da ćemo svi biti ubijeni.

Užas Brazila Hrvatski diler: Preživio sam užase zatvora u J. Americi

Raul Bauducco, kojeg smo zvali Paco, bio je u istoj zatvorskoj dvorani kao i ja. Jednog jutra došli su vojnici i odveli nas u zatvorsko dvorište, gdje smo bili skinuti i pretučeni. Paco je pao na zemlju. Podoficir Miguel Ángel Pérez naredio mu je da ustane. Nije mogao.

Perez je odšetao do sredine dvorišta gdje je bio zapovjednik i tamo su razgovarali. Potom se vratio do Pacoa koji je i dalje ležao. Prislonio mu je pištolj na glavu, još jednom mu naređujući da ustane, iako se nije bio u stanju pomaknuti. Pucao mu je u lice bez zadrške pred svima nama. 

Bio sam svjestan da bi jednostavna pogreška poput privlačenja pozornosti vojnika mogla biti smrtonosna. Živjeli smo u stalnom strahu, nikad nismo znali kada ćemo čuti čizme koje se približavaju, ne znajući hoće li nas pretući ili uzeti sa sobom zarobljenika koji se nikad neće vratiti.

Nisam religiozna osoba. Čak ni vjernik. Teško mi je prihvatiti koncept božanske intervencije. Mnogi su iznijeli takvo tumačenje i poštujem njihova stajališta. To ipak nisam ja.

Nakon što sam bio oslobođen, upisao sam fakultet i postao učitelj. Preselio sam se u Los Angeles i odgajao sina kojeg volim više od svega na svijetu. Jer sam mogao.