U zatvoru sam devet godina. Osuđen sam na 18 godina zbog krijumčarenja drogom i stojim iza toga, ali nepodnošljivo je u zatvoru. Nema ni hrane za sve, požalio se Domagoj Tobler (30), koji iz paragvajskog zatvora San Pedro razgovarao s novinarima 24sata.
Tobler godinama nema prilike razgovarati s nekim na hrvatskom jeziku, pa neke izraze i riječi na hrvatskom, nakon toliko godina, priča krivim naglaskom ili ih nepravilno izgovara. Dodaje kako su ga veleposlanstva RH posjetili samo nekoliko puta.
"U ovih devet godina posjetili su me možda tri puta i to po službenoj dužnosti radi prevođenja. Tražio sam higijenske potrepštine, hranu i odjeću od njih, ali ništa nisam dobio. U zatvoru kapaciteta 300 zatvorenika nas je 600", rekao je Tobler, koji se, kaže, vjenčao s Paragvajkom, s kojom ima dijete.
O iskustvima zatvora u Južnoj Americi Express je razgovarao s hrvatskim dilerom koji je prošao pakao zatvora u Južnoj Americi.
Ćelija s 30 ljudi, a 10 ležaja
"Bio sam svjestan rizika. U svakoj sekundi sam bio svjestan što radim. Samo nisam bio spreman na takve uvjete u zatvoru. Znam ljude koji su u Europi pali zbog droge, no oni su imali krevete, odnosno barem su spavali u krevetu, a toga u zemljama 'trećeg svijeta' nema. Naravno, postoje i gori zatvori od ovog u Brazilu u kojem sam bio. Venezuela i Ekvador su gori što se toga tiče, pa i u dijelu Argentine je također gore", priča naš sugovornik koji je u studenome 2007. godine pao s devet kilograma kokaina.
"Pustili su me prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. Znači u brazilskom internacionalnom zatvoru 'opalio' sam 77 mjeseci. 'Sinko moj, sad ćeš vidjeti što znači treći svijet', rekao mi jedan stariji čovjek dok sam još imao mogućnost koristiti telefon u ćeliji, a to je zadnji put bilo 2009. Kad sam pao, mislio sam, ajde, pao sam, čeka me robija i nakon dvije-trećine kazne ideš kući. Međutim, u Brazilu to nije tako", kaže nam sugovornik koji je doživotno deportiran iz Brazila i nema pravo povratka.
"Trebao bih tražiti oprost, ali to je apsurd. Ja nisam napravio ništa u Brazilu. Nisam tamo preprodavao drogu. Uhićen sam u tranzitnoj zoni. Drogu sam kupio u Peruu i letio za Sao Paolo, odakle sam trebao letjeti za Europu. Prtljaga je otišla iz aviona u avion, a ja sam čekirao kartu i gledao Ligu prvaka na televiziji. Gospoda su prišla i rekla: 'Imamo problema s tvojom prtljagom'. U sebi sam pomislio: 'Znam' i tu je sve počelo. Poslije su me odveli u brazilski zatvor na sedam dana - prisjetio se."
Prije nego što sam ušao u zatvor bio sam u mjestu koje zovu 'inklusion' i tamo sam bio sedam dana. Ćelija s trideset ljudi, a ima 10 ležaja. Tamo te rasporede u koji ćeš paviljon, od četiri, doći.
Nakon toga završio je u internacionalnom zatvoru u kojem je, skupa sa samicom i bolnicom, bilo 650 ležaja, a u jednom trenutku je bilo 1700 ljudi.
"U tom zatvoru je stalna prenatrpanost. Kad sam došao u ćeliju, kreveti su bili popunjeni. Pod, betonski, zvao se plaža (plaja). Došao sam na plažu i na betonu spavao 11 mjeseci. Znači, dobiješ malu spužvu, deku, improvizirani jastuk i to je to. Ležiš na betonu dok netko iz ćelije ne ode na slobodu, ne daj Bože umre, ili zbog nekih sankcija ode u izolaciju. Znači svako tko legne na 'plažu' prije ili kasnije dođe na krevet. U ćeliji površine 19 četvornih metara korisnog prostora bilo je 13 ljudi.
Šest na krevetu i sedam na podu. U njoj su bili improvizirana kuhinja, tuš i betonirana školjka iza zavjese. Znači, tu jedeš, sereš... Prioritet ti se uključiti u neku polurespektabilnu skupinu u zatvoru, no sve kreće od tvoje ćelije. Kad te stave u neku ćeliju, ti je ne možeš promijeniti po svom izboru. Možeš nakon dva tjedna tražiti premještaj, ako ti ne paše. Meni nije odgovaralo biti u ćeliji s 10 Nigerijaca.
Možeš tražti premještaj u drugu gdje znaš nekoga od ranije ili gdje imaš zemljaka. To ne znači da si upao u probleme u ćeliji iz koje želiš otići. Jednostavno ti ne odgovaraju neki ljudi ili su, primjerice, dugo zajedno unutra pa im razbiješ uhodani sustav, ili ti sami kažu: 'U našoj ćeliji je tako i tako te si, ako ti ta naša pravila ne pašu, potraži drugu ćeliju'."
Svaki dan od 8 do 11 sati zatvornici su imali pravo na šetnju. Nakon toga je išlo čišćenje paviljona te potom ručak od 12 do 12.30 sati. Hranu su nam stavljali u plastične posude, a od pribora smo imali samo plastičnu žlicu. Znači, u ćelijama smo dobivali 300 grama hrane. Nakon toga su se ponovno otvarale od 13 do 16 sati, osim ako policija nije zbog nečega to prekinula.
Primjerice, ako u mojem paviljonu nije bilo problema, možda ih je taj dan bilo u paviljonu dva. Policija je, recimo, odlučila da, dok ne obavi pretragu ćelija u tom paviljonu, neće otvoriti ni u drugim paviljonima. Dok god je u jednom paviljonu problem, ni u drugima se ne otvaraju vrata - kaže naš sugovornik dodajući:
"Svi u ćeliji smo bili obitelj. I vlasnik telefona ne može ga koristiti, a da ga ne da na korištenje drugima u ćeliji. Jasno, to ima svoju cijenu. Svaki razgovor s Europom stajao je šteku Marlbora. Ali ne možeš u ćeliji pušiti ili povući, ili koristiti nešto drugo pred drugima, a da drugi ne dobiju dio. Policije je bilo vrlo malo. Po smjeni je u jednom paviljonu znalo biti po četiri, pet stražara. Oni su služili da te ujutro i navečer prebroje te po potrebi zaključaju i otključaju."
U zatvoru te ne može spasiti ni policija
Zatvorom drma Primeiro Comando da Capital (PCC), koji od velike pobune u Carandiru 1992. godine, najveće zatvorske pobune u kojoj je policija pobila 111 zatvorenika, drmaju svim zatvorima. Nakon toga su se bande na ulicama Rija i Sao Paola organizirale pod imenom PCC. Oni vode sve zatvore u Brazilu. Brinu o svojim ljudima u zatvoru.
Svaki paviljon u svakom zatvoru ima svojeg vođu. Oni su gospodari života i smrti. Policija ih poštuje. Postoje pravila koja su oni donijeli – nema otimanja slabijem, nema silovanja i nema cracka. To vrijedi za međunarodni zatvor, mada na sjeveru zemlje u ekstremno siromašnim provincijama, poput Manausa i Paree, postoje zatvori u kojima je policija potpuno nemoćna i kojima drmaju bande.
"Znači postojala su pravila koja si morao poštovati. Ako nisi, ni policija te nije mogla spasiti. Ne možeš pobjeći. Okršaja je bilo, primjerice jednom na mjesec je netko mrtav iznesen iz paviljona. Ne samo iz mojeg, nego iz svakog paviljona."
Pravila ponašanja se najbitnija. Sve može, ali mimo tih pravila ne ide. I to je ključ. Da nema tih pravila bilo bi puno više mrtvih i svega. Zato se svi zovu 'familija', a jedan jedini interes svima je biti protiv policije. Policajac se tebi zapravo obraća, ali ljudi znaju da je to neka rutina, neka sitnica i točno znaju koliko s njim trebaš razgovarati. Riječ je o desetak sekundi. Ako razgovaraš malo dulje, mada javno i pred svima u paviljonu, budi siguran da će te onaj iz PCC-a pitati što si toliko dugo s njim razgovarao. Murja je da te otključa, zaključa, da ti hranu i to je to.
Svaki dan je u svakom paviljonu izlazio službeni list u kojem se vidi tko je ušao, a tko izašao iz zatvora. Ne imenom i prezimenom, nego matrikulom. Brojem.
"Mi smo bili samo broj. I nakon godina ti ne moraš znati ime. Vidiš u kojem je paviljonu, znaš pod kojim brojem je došao... Primjerice, ja sam došao pod brojem 500 i još nekom tisućom, a tamo su već bili ljudi s 200 i nekom tisućom koji su bili već tri tri i pol godine prije nego što si ti došao. Kad sam otišao, već su neki imali broj 900 i neku tisuću. Znači, ja sam ispratio generacije lopova, sitnih dilera i kriminalaca. Neki su se vratili, neki su ubijeni...
Neki su ostali dužni u zatvoru i zbog toga su ubijeni na ulici. Sve to PCC prati. Na primjer, pao si zbog droge. Oni koji su ostali na ulici dužni su paziti na tvoju obitelj i paziti da nije gladna jer to su u 95 posto slučajeva ekstremno siromašni ljudi. Žive po favelama i gotovo su predoodređeni, već sa sedam, osam godina da postanu kriminalci. U Sao Paolu postoje bande klinaca od 14 do 15 godina koji su klasificirane ubojice. Onaj koji je drukao policiji neće preživjeti dugo, a i obitelj će mu ubiti, i to na najgori način.
Raditi za policiju u Brazilu je neprihvatljivo. Bilo kakav kontakt s policijom je neprihvatljiv. Dilaš, kradeš, ali doma imaš obitelj. Stotine i stotine tisuća njih prisiljene su biti kriminalci jer im je sustav takav da policija ubija ljude na cesti. Primjerice, policija dobije anonimnu obavijest da neki tip dila u susjedstvu. Dođu na adresu, pretresu kuću i ne nađu ništa. I onda znaju ubiti čovjeka, podmetnuti drogu i oružje te objave da je tip ubijen u samoobrani."
Naš sugovornik kaže kako u zatvoru nije imao nikakvih obračuna.
"Mišići u zatvoru ne postoje, samo inteligencija. Svi su u zatvoru na 'dobro' i 'mir'. Postoje klanovi. Nema sile. Silu ti mogu nametnuti, ali kao provokaciju. Dok sam bio u zatvoru bilo je još nekoliko momaka iz Hrvatske, jedan Makedonac, te Srba i Crnogoraca. Suradnja s onima s našeg govornog područja hrvatskog ili srpskog jezika bila je OK. Od onih koji su imali više u zatvoru, mi koji smo imali manje, nitko nije bio zakinut. Uvijek se pitalo: 'Brate, kako si, što ti treba'.
Srbi su mi, na primjer, čestitali kad su generala Antu Gotovinu pustili iz zatvora u Haagu. Vikali su: 'Bravo, to je'. Odmah su mi 'taksijem' poslali u ćeliju drogu. Malo koke, malo 'trave'. Taksi je bila špaga koja je išla od ćelije do ćelije pa bi se njome vukla poruka ili već nešto u posudi od hrane. To s čestitanjem što je Gotovina na slobodi bila je šala, naravno. Ali ja sam s tim ljudima svaki dan hodao, družio se, trenirao s njima, s nekima se i drogirao", kaže bivši diler.
Zatvorenicima prali čarape i gaće da prežive
U zatvoru je bilo 90 različitih nacionalnosti, a 99 posto osuđenika ondje je bilo zbog krijumčarenja droge. Vrlo malo zbog ubojstva i pljačke. Pljačkaši su bili uglavnom Peruanci i Bolivijci koji su živjeli na ulicama Sao Paola i Rio de Janiera te drugih velikih gradova. U Brazilu je ipak bolje na ulici nego u Peruu, Kolumbiji, Meksiku ili Paragvaju. Mnogo ljudi u tim državama živi u krajnjoj bijedi i jednostavno dolaze u Brazil krasti.
"To se zove 'cinco- cinco', prema članu 55 zakona kojim se kažnjavaju. I oni nakon dvije trećine kazne izlaze po automatizmu iz zatvora.... U šest i pol godina, koliko sam bio u zatvoru, sretao sam Paragvajce koji su triput dolazili i odlazili. Netko je s kilogramom kokaina izašao nakon tri godine, netko nakon devet, a netko nakon 11, no bili su i momci s 11 tona kokaina koji su izašli nakon pet godina."
"Velika je sramota bilo kome prati bilo što od donjeg veša - čarape, gaće, ali su u zatvoru bili ljudi koji ni od koga nisu dobijali pomoć i živjeli su isključivo od tog što su prali ručnike, plahte, deke... To su ljudi iz ekstremno siromašnih obitelji. U svakom paviljonu bilo je desetak ljudi koji su išli od ćelije do ćelije, skupljali robu i prali je. Na kraju dana podijelili bi robu i dobili naknadu – komad robe, cigarete, droge..., ono što ti treba.
To nije sramota i od toga se živjelo. I sam sam znao, kad nisam imao cigarete, sam si prati ručnike, plahte ili deke i nekome drugome oprati. Znači, zatvorenik se najčešće oslanja na obitelj. Ako je sposobna i zdrava, ona te nikad neće ostaviti, nekolicina prijatelja također, ali na veleposlanstvo i neka tijela iz Hrvatske ne možeš računati. Dok je u Braziliji bio HDZ-ov ambasador, dobivao sam pakete i to.
Ja od njih nisam tražio da se zauzmu za moje pomilovanje, nego sam tražio da na ambasadu stižu paketi koje su mi slali od kuće i da mi se, jer znam da u Hrvatskoj postoji mali fond za naše ljude koji leže u stranim zatvorima, pošalje barem za higijenski pribor. Čak ni novine, mi Hrvati koji smo bili u tom zatvoru, nismo mogli očekivati. Prvi dio moje robije, od 2007. do 2010., imao sam određenu konzularnu pomoć, a od 2010. do 2014. apsolutno ništa", tvrdi bivši zatvorenik.
Tuširanje je u ćeliji, i na 45 i na 14-15, kad je zima, isključivo hladnom vodom, a moraš se kupati tri puta na dan. Jedno od pravila PCC-a je da ne možeš primiti hranu ako se nisi otuširao. Televizor se može kupiti ako imaš love. Uplatiš na račun i policija ti donese televizor. U trgovini se mogu kupiti dvije vrste jeftinijih cigareta, sok, keksi, pribor za higijenu, sredstva za pranje i čišćenje. Telefon košta 5000 dolara. Nokia 3310. Poziv prema Europi plaćao se štekom Marlbora. Sve je šteka Marlbora - dva grama kokaina, pet grama 'trave'... Oni su znali da se u zatvoru puši ekstremna količina 'trave', ali su to tolerirali zbog mira u zatvoru. Jedino ako te policajac vidi da pušiš pred njim, to bi shvatili kao provokaciju. Žene su dolazile u zatvor kod muževa, a neki zatvorenici su ih si mogli i kupiti. Recimo, za 50.000 dolara se putem pisama sve riješi i možeš se oženiti.
Sve je striktno određeno pravilima. Točno se zna tko s kim smije razgovarati na dan posjeta u zatvoru. Moja ćelija je imala vizitu. Jedan kolega bio je oženjen te je njega žena posjećivala u ćeliji svake subote i nedjelje. To je značilo da je u šest sati buđenje, a u osam su ulazili posjeti. Do sedam smo se morali istuširati i maksimalno upicaniti ćeliju. U osam smo bili vani u šetnji, sve do 16 sati da čovjek ima intimu. Hrana koju je donijela njegova žena podijelila se na jednake dijelove i to je tako.
Također, 95 posto žena tijekom posjeta unosi drogu. Policija ne pregledava njihove intimne dijelove niti ih šalju na rendgen. Zna se da one unose drogu, a droga je iznimno skupa. Je ne mogu dobiti ništa ako netko nije određenoj ženi u Europi preko Western Uniona uplatio na račun. Obično su ti koji primaju posjete imućniji pa imaju i telefone. Pa se u razgovoru, preko šifri, obavijesti da je taj i taj uplatio toliko i toliko. Kad je posjeta gotova, svatko dobije ono što je uplatio.
Nije se radilo samo o drogi. Nekad si se zaželio neke hrane, treba ti plahta ili jastuk, tenisice... To sve žene unose u zatvor. Osuđenik koji ima posjete od toga živi cijelo vrijeme u zatvoru. Uvijek jede najfinije stvari s ulice. Ne kažem da lijepo živi, ali sigurno nema problema kao onaj koji nema ništa ili gotovo ništa", kaže sugovornik dodajući kako je sva, ili gotova sva, policija u zatvoru korumpirana.
Riža i grah svaki dan 77 mjeseci
"Vrlo lako je doći do gotovo bilo čega. Policajac zna da imaš telefon u ćeliji. On ti ga je donio, ali jednom na mjesec je generalni pretres - to se zove generalni blic. Od ćelije do ćelije. Onaj koji posjeduje mobitel ga ne čuva, nego ima nekoga tko ga čuva za njega i taj netko za to uzima novce. Kad dođe policija i nađe telefon, a on se ništa posebno ne skriva, taj čovjek se javi i kaže: 'To je moj telefon, ja sam odgovoran'. Ide u samicu na mjesec dana, a nakon toga ide u drugi paviljon i to je to.
Taj policajac, a to se već zna, od osuđenikove žene će za dan, dva na ulici dobiti novac na određeni račun te će za dan, dva ponovno donijeti mobitel. Telefon ti treba jer se iz zatvora rade enormni poslovi. Žene su, recimo to tako, nosioci poslova. Kolumbijac ima ženu, Peruanac, Srbin, Crnogorac, Pargvajac također. Amerikanac, Šveđanin...
Znači, ako deset ćelija ima posjete u paviljonu, a žena, primjerice, zna već druge četiri koje su isto u posjetu, nakon što izađu iz zatvora, ono što su se tijekom subote i nedjelje njihovi muževi dogovorili kažu određenoj osobi i posao ide dalje. Iz vikenda u vikend. Ako bilo što u zatvoru radiš, to radiš s Kolumbijcem ili Srbinom i Crnogorcem koji imaju velike novce. Nakon što se sklope poslovi, u zatvor stižu poruke. 'Madrid je primio', 'Otišlo je za Frankfurt' ili u pismu iz Milana piše 'Stiže'", prisjetio se bivši 'gost' zatvora u brazilskoj džungli.
U zatvoru je izuzetno važan bio 'sektor'. Tako su se nazivala četiri čovjeka koja su čistila zatvor i dijelila hranu. Oni su biti ti koji, dok u sat vremena dijele hranu, iz ćelije u ćeliju prenesu drogu, prenesu informaciju... Oni su malo bolje živjeli jer su imali prve informacije, dobivali su bolju hranu, pa i komad mesa nakon posjeta.
"Čak 77 mjeseci jeo sam grah i rižu svaki dan. Za doručak je bila kava, i to ekstremno loša iako je Brazil poznat po vrhunskoj kavi. Riža i grah su bili dva puta na dan. Na to je išao ili omlet, koji nikad nisam pojeo, ili jaje na oko, koje nikad nisam pojeo. Subotom popodne je dolazio pileći batak ili zabatak, a u nedjelju prženi komadići govedine. To je bilo u redu dok je bilo prženo, ali kad ti daju kuhanu jetricu te njome zaliju i grah i rižu, ne možeš niša jesti koliko to smrdi i koliko je to odvratno.
Brazil je zemlja voća, a mi smo voća bili željni. U zatvor je stizalo voće i bilo je na popisu, ali ga je direktor zabranio jer se od njega radila rakija. Paragvajci i Peruanci su majstori za pravljenje rakije u zatvoru. Generalni žargon u zatvoru za osuđenike je 'ladrao' - lopov. I za ubojice, dilere, sve. Nevjerojatne male destilerije se naprave i rakija je vrlo brzo gotova - u subotu i nedjelju. Preko noći se od, primjerice, banane i naranče napravi vrhunska kanšasa.
Primjerice, deset žena ima pravo na posjet u subotu. One mogu unijeti rezano voće, jabuke i kruške, u plastičnoj posudi da se vidi što se u njima nalazi, pa se toga znalo skupiti za jedne ili dvoje tačke. Nitko to nije jeo. Znalo se u koju ćeliju to ide i to se odmah pretvaralo u rakiju. Mislim, rakija je bila užasna, ali čovjeka veseli. Igrao se i nogomet. Imali smo i turnire, a neki bogati ljudi imali su i svoje momčadi. Tamo je bilo izuzetno talentiranih nogometaša.
Svake subote i nedjelje mogao se organizirati turnir. Igralo se po pravilima četiri plus golman. Bila je i kladionica. Murja je to dopustila. Samo pobjeda, poraz, neriješeno, i to samo brazilsko prvenstvo. Kladionica je išla od vrata do vrata u cigarete. To su bili improvozirani listići. Svaki ima svoju kopiju, broj ćelije te ime i prezime onoga koji se kladio. Priznavalo se od šest na više pogodaka, a znalo se skupiti i po nekoliko stotina kutija cigareta", prisjetio se. Tijekom boravka u zatvoru bivši diler preživio je i pobunu i pokušaj bijega.
"Dvojica su umrla od posljedica ranjavanja gumenim mecima, a jedan od srčanog udara. Kad je bila pobuna, sva vrata i sve ćelije su se srušile. Kao što sam rekao, u zatvoru je PCC gospodar života i smrti. Ako si ti zapalio crack, neće te oni odmah ubiti, ali će te polomiti. Postoje pravila i tko ih krši ne prolazi dobro. Primjerice, ako ti murjak nešto priča, okreneš glavu. Tebi ne zapovijeda policija, PCC je komandant svega. Kad je počela pobuna, znalo se koja će ćelija započeti rušenje.
U njoj su bila dva 'brata' PCC-a. Jedan iz Perua, a drugi je bio Španjolac. Naime, u tu kriminalnu organizaciju, najveću u Brazilu, mogu biti primljeni i ljudi izvan Brazila, pa i naši ljudi koji tamo žive ili su se dokazali određenim kriminalnim dijelima. Pod zakletvom mogu biti primljeni u bratstvo te dobiju neku ulogu u zatvoru u kojem borave. Dakle, jedna ćelija je počela lupati i razbijati te je na nju automatski krenulo mnogo čuvara.
Pokupili su neke štitove i krenuli otvoriti ćeliju jer je u njoj već nešto gorjelo. U takvim situacijama otvaraju ćeliju jer neće dopustiti da 12-ak zatvorenika izgori, no kad su pala jedna vrata, shvatili su da će pasti i druga pa su napustili paviljon i polako počeli napuštati zatvor. Naravno, zvali su GIR (grupo paraintervencio rapida) - specijalce. A mi smo divljali... Srušili smo sva vrata. Trebalo je doći do trećeg zida. Prvo smo trebali izaći iz paviljona kako bismo se spojili s drugim paviljonom.
Pa su otvoreni treći i četvrti paviljon, a u međuvremenu je spaljena kuhinja. Ostale su samo ambulanta i knjižnica jer je tako naredila komanda PCC-a. Zapovijed je bila njih ne dirati, a sve ostalo uništiti i rušiti prema izlazu. Rušili smo sve do zadnjeg zida. Došli smo na jedno veliko dvorište gdje se grupirala velika količina civilnih automobila i zatvorskih kamiona. Ostao nam je još samo jedan zid, no kad smo došli do njega, već su pristigli specijalci koji su bili stacionirani u mjestu 30-ak kilometara udaljenom od zatvora.
Počeli su pucati s vanjskih zidova prema zatvoru i sve nas vratili unutra. Mi smo se zabarikadirali svaki u svoj paviljon. Nastavilo se pijanstvo, ludovanje, dernek... Bili smo na jedan trenutak slobodni. No plan nije uspio. On je rađen radi određenih ljudi, koji su već sve imali spremno, pa i auto izvan zidina. Platili su ljudima iz ćelije koja je počela pobunu. Plan je bio da oni izađu, a tko uspije pobjeći, neka pobjegne. No nije uspjelo. Vratili su nas nazad. Trajalo je do navečer. Odjednom smo čuli razglas.
Naredili su nam da svi moramo biti goli, klečeći u ćelijama s rukama na potiljku. Ušli su specijalci sa psima bez brnjica i počeli tući sve redom. Kako u svakom zatvoru imaš cinkaroše, odmah su znali tko je to organizirao. Pokupili su dvadesetak ljudi koje su smatrali najodgovornijima i odveli ih pod 'tvrdi ključ'. Tamo su bili sto dana pod torturom. Neki su završili u težim zatvorima, ali danas dok razgovaramo, svi su na slobodi.
Pobuna je bila dobro organizirana, ali je murja bila brža - rekao je naš sugovornik koji zubara nije vidio šest i pol godina jer nije imao novca za njega. - U zatvoru postoji zubarska ordinacija, ali samo za one koji to mogu platiti. Određeni ljudi u zatvoru su bili veliki bossovi. Svi vole biti prijatelji s Kolumbijcem, još ako je veliki trafikant i dolazi iz Medelina ili Calija. Kokain više ne mora biti iz Kolumbije, može biti iz Perua ili Bolivije. Samo što Kolumbijanac ima završni pečat - 'riblju ljusku'.
Bio sam željan mahuna i vode iz bunara
Tako, naime, izgleda kocka kokaina kad je droga izvana potpuno iskristalizirana. Kako god ga lomiš, stalno blješti - poput dijamanta. Kad se kocka gleda odozgo, doslovno izgleda kao riblja ljuska koja se slaže sloj po sloj. Peruanac to nema, i Bolivijac to nema, ali je njihov proizvod potpuno iste kvalitete kao i onaj iz Kolumbije, no u Peruu i Boliviji je jeftiniji. Ja sam ga iz Perua nosio za Brazil i iz Brazila za Europu", kaže bivši diler kokaina.
"Organizacije koje se bave krijumčarenjem kokaina danas najviše traže mornare. Argentina, Čile, Peru – svi imaju luke. Brazil ih ima nekoliko. Najpoznatija je Santos, pa Rio de Janiero u koji dolazi hrpa kruzera. E sad, ti kruzeri se jednom moraju vratiti u Europu i, vjeruj mi, velika je vjerojatnost da na tom kruzeru ima velika količina nečega. Sve zavisi od mornara - jesi li ga uspješno vrbovao ili mu dao dobru cijenu. Recimo, dok sam ja dolje ležao (2007. – 2014.), za kilogram kokaina plaćalo se 5000 dolara.
Znači, uneseš 10 kilograma na brod, tvojih je 50.000 dolara. S tim da, pošto ni mornari nisu budale, neki se dogovore da budu plaćeni dijelom u kešu, a dijelom u robi. Naime, u Brazilu se kilogram prečistog kokaina može nabaviti za 2500 do 2800 dolara, u Peruu za 2200, u Boliviji od 2200 do 2500 dolara, i to perfektne robe, a u Europi se prodaje po 32.000 do 35.000 eura, s tim da ta kila radi kilu i pol.
Kad sam prvi put prošao s robom, imao sam pravo da od svakog kilograma uzmem 100 grama i više sam zaradio od tog čistog kokaina, nego što sam dobio love za krijumčarenje", otvoreno nam je rekao o motivima ulaska u posao s dilanjem droge. Pojasnio je i zašto se ruši zatvor.
"Za nas Europljane to bi izgledalo kao da se zatvor ruši zbog neke banalne stvari. Recimo, neki si murjaci u zatvoru dopuste da pretresu ženu. To je tamo neprihvatljivo. I sami osuđenici, kad žena dolazi u posjet u paviljon, ne smiju zuriti u njih. Što manje pogleda, to bolje. Na to se jako, jako pazi. Tu te 'braća' prate. Da vide jesi li podignuo pogled da vidiš kako izgleda, što nosi u torbama... Kad ona dođe u paviljon, mi koji smo tamo bili godinama znali smo čija je to žena i u koju ćeliju ide. Automatski si se okrenuo i gledao u zid ili neku točku dok je nije dočekao njezin muž i doveo do svoje ćelije."
Znači, zatvorenik se požali dežurnom 'bratu' PCC-a, a brat se kaže irmao. Kaže mu da je imao posjet u toj i toj smjeni te da mu je suprugu policajac pretresao po intimnim dijelovima. Iz PCC-a pitaju samo je li to istina. Nema tu laži, tko laže, ode mu glava. U zatvoru te u stvari važu po jeziku, a ne po veličini i mišićima. Držiš li svoju riječ, balansiraš li u zatvoru s crnima, bijelima, žutima, Urugvajcima, Paragvajcima... To je proces tijekom kojeg svatko svakoga pozorno gleda.
I kad komando kaže, momentalno zatvor na pod. Ne možeš se praviti da nisi čuo zapovijed. Možda je i onaj koji se žalio zažalio zbog toga, ali ako se to desilo, a desilo se, zatvor se mora srušiti. Pobuna je bila zbog toga jer dogovor nije ispoštovan te da vide da nema zajebancije s osuđenicima - pojasnio nam je naš sugovornik koji se danas zakonito bori za svoje mjesto pod suncem."
"Nisam imao većih problema. Bio sam gladan, bio sam željan svega. Nevjerojatno, ali bio sam željan mahuna i napiti se bunarske vode. Željan si kuće. Imaš doma dijete, obitelj. Željan si domovine, a 12.000 kilometara si od nje. Kako sam živio, tako sam završio. Sretan sam da sam živ, a nešto sam i naučio. Danas govorim španjolski, portugalski i engleski."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Znaš li gdje mogu naći ženu za jednu noć? Idite na > > > www.Bredhot.Com
Zarađivao sam 18540 dolara prošlog mjeseca radeći na mreži samo 2 do 3 sata na svom prijenosnom računalu i to je bilo tako jednostavno da ni sam nisam mogao vjerovati prije rada na ovoj stranici. ~~~~~~~~~~~~~>>>>>>>> www.Trade46.Com