Svakoga zanima što taj čovjek sad radi, kakve mu se ideje motaju ovih nesigurnih dana. Online život ima svoje dimenzije drugačijih interesa, a Maajka... Naizgled ono, ništa se ne događa, a onda vidite da se mnogo što započelo. Živi u Zagrebu posljednjih godina, obiteljskim životom u kojemu se, kao svima drugima, čeka proljeće da bude bolje. Posljednji album mu je bio prekretnica u muzičkom smislu, a sad se Maajka taktički priprema - vrlo je oprezan, ali uporan - za novu medijsku platformu podcasta, gdje će s različitim ljudima, svojim poznanicima, razgovarati. O čemu, to je suspens i njemu i nama, a raduje. 

Express: Pitanje kako ste ima posebnu težinu u posljednje vrijeme. Nije tek kolokvijalno. Pa ako je to ‘benefit’ ove globalne situacije, seizmološke situacije, neizvjesnosti koju živimo, možda i nije loše, humanosti radi? Kažete da ste dobro i da su vam više u fokusu oni kojima je sad mnogo gore. Kako rezonirate ljude oko sebe? 
Suosjećanje, obračun s egom tipa ‘samo mi’ ili ‘samo ja sam bitan’ predstavlja globalnu školu ove pandemije. Empatija. Trebalo je ljudima vremena da skontaju zašto treba zaštititi stariju i slabiju populaciju, napora da osvijestimo to u sebi. Pokušavam što manje pratiti medije jer se lako rastužim i ostanem ukopan u lošoj situaciji, teškoj vijesti ili ovoj bespomoćnosti koju osjetim na svakom koraku i kod većine. Svi smo prestrašeni. Nema sigurnosti kao u matematici dva plus dva je četiri: sve je ne znamo, sve je - može biti, a i ne mora, tko zna! Totalna nesigurnost. Sve što sam do sada radio sad je nemoguće nastaviti. Umjetnici, a i mnogo drugih, osjećaju se nepotrebnima, nije lako. Kontaktiram s mnogo ljudi iz različitih zemalja i svi su manje više u istom: ovi cijepljeni su malo, ali samo malo optimističniji. Ali jednako zbunjeni jer su im brojke jednako loše kao i prije, mjere opreza su jednake. A potresi su mi bili najstresniji, iako su me na trenutak makli od pandemije. Sad pokušavam pomoći, na bilo koji način, ljudima oko sebe. A i sebi. Čekam da ova zima završi pa da sunce barem malo popravi situaciju. 

Express: Zanimanje muzičar u našem narodu nikad nije dobilo status javnog posla, ako nije riječ o akademskom zvanju. Da se pita domaćeg čovjeka gdje bi rezao budžet u krizi, ne bi puno razmišljao. Ne volimo govoriti u kategorijama mentaliteta, ali kako da smjestimo, primjerice, muzički rad u širi društveni pojam? Bolje da o tome ne razmišljamo?
Ma da, kultura je zadnja rupa na svirali. Glumcima je također zafrknuto, u kontaktu sam s puno njih. I da ne ponavljam ono što su mnogi već rekli, velika je industrija oko glazbe i svi su u velikoj pauzi. Organizatori, tehničari, promoteri, izvođači, glazbenici, većina je u potrazi za nekim drugim privremenim poslovima. Pokušavaju se u zadnje vrijeme pokrenuti festivali i razne virtualne svirke, karte se prodaju za online varijantu, a svi čekamo da vidimo kako će to proći. Nada postoji i pokušavaju se smisliti novi načini za svirku i zaradu. Svi smo svjesni da to nije to, ali radimo u nadi da će se otvoriti neka nova mogućnost, neki novi prozor. Neki rade nove materijale i izbacuju ih bez obzira, drugima se to ne da. Ja provodim dosta vremena po tutorijalima za produkciju i programe za koje nisam prije imao vremena. Pišem razne stvari, zapisujem ideje i koncepte, sve je to baš dobro - ali je za vrijeme bez korone. Tako da sam fokusiran na ono što je sad izvedivo, a izvedivo je jedino ono što se može raditi preko Zooma ili zahtijeva malo ljudi, bez obzira na to jesu li u pitanju razgovori, skečevi, kratki filmovi, video ili glazba. Druga profesija u kojoj imam nekih vještina i diplomicu je kuhanje, ali ni to sad ne ide... Ugostiteljima je možda malo bolje nego glazbenicima, ali nije to neka alternativa. U ovoj situaciji i u ugostiteljskom lancu jedini koji profitiraju su Wolt i nekoliko sličnih servisa dostave hrane. A mislim da u ovoj situaciji nikome ozbiljno ne pada na pamet investirati u ugostiteljstvo: eventualno kao catering, pa se onda prepustiti ovisnosti o Woltu. Talentirani kuhari isprobavaju stvari kod kuće jer nema restorana, nema ni proslava bilo kojeg tipa. Ljudi stalno pokušavaju pronaći neki model kojim će preživjeti COVID vremena. 

Express: Kažete da ne možete raditi u muzici bez jake unutarnje motivacije. Pa je li krenulo va bank prema novom albumu? Krećete od beata ili od teme, ideje?
Sad krećem od same muzike. Počeo sam slagati nešto na svoju produkciju, radim s dva jako dobra sinta koji daju zanimljiv i tvrd zvuk. Prijatelji mi pokazuju kako da se snađem u DAW načinu rada, a sve sam do sada radio na mašinama i lagano zakaskao. Imam nešto već napisano za pjesme s bendom koji mi jako fali. Nemamo proba, a to su zbilja genijalci s kojima se može uraditi odličan album za nekoliko tjedana. Ipak, čekam manje restrikcija za probe u miru. Veliki mi je izazov raditi i s novim producentima s kojima nisam do sada radio, ima ih jako puno, skupljam beatove na koje pišem i s te strane. A dugo već planiram napraviti mjuzikl: o promjenama sredina, gluposti predrasuda i svemu onome o čemu repam od početka karijere. Tako da, što se muzike i pisanja tiče, nije dosadno nikad. Mislim da ću do kraja godine uspjeti imati spreman materijal, baš puno toga. Evo, upravo sam završio pjesmu, odnosno svoj dio za album Mateja Miloševa, i pokušavam snimiti još neke beatove koje prije nisam nikako stizao. Počela me jako privlačiti i video produkcija pa pokušavam uraditi i jedan podcast. E taj mi se medij sad čini savršen jer je dobar i zanimljiv razgovor lako uraditi i online... Planovi, planovi. Sadim sjemenje pa ću vidjet’ što će od toga izrasti.

Express: Iz današnje perspektive, odlično zvuči naslov vašeg prošlog albuma. Bila je 2018., album je ‘Put u plus’. Kako ćete nazvati sljedeći s tom hipotekom naslova... Album je poseban po zvuku, radili ste u suradnji s vrhunskim muzičarima različitih žanrova, uveli ste instrumentalni bend. Album je dobio odlične kritike, a što je vas naučio, u čemu ste napredovali, kamo od njega krećete?
Što više vremena prolazi, taj mi je album sve draži. Ljudi ga i dalje otkrivaju, svakodnevno dobivam mailove od onih koji su ga čuli tek nedavno. A napisao sam ga iz potrebe jer se puno toga nakupilo, puno je stvari izrečenih na njemu o onome što upravo proživljavam i proživljavamo. Stvarno mislim da neće tek tako izgubiti na aktualnosti. Rad s bendom je čisti gušt i luksuz, ovo su vremena u kojima bendovi nisu trend. Zapravo smo jako dugo u tim vremenima: pogledajte top-liste, nema tu puno bendova više. Na zapadu su bendovi već davno prestali biti glavni headlineri. Populacija do 25 godina, koja je najveći konzument muzike, nije veliki fan bendova, nove pop zvijezde dugo već rade muziku na laptopu u spavaćoj sobi. Nastup s DJ-ima na koje su ljudi, većinu mojeg radnog vijeka, gledali podcjenjujuće sad su na “pa naravno” razini. Tako to ide. I s financijske strane bend je manje isplativ, logistika je veća i skuplja od nastupa na matricama. Naprosto, zahtijeva više strpljenja na probama, ali i snage na bini. Pitate li me kamo dalje nakon ovog albuma s bendom - nemam pojma. To je u pravilu ono što shvatim nakon nekoliko napravljenih pjesama na probama, a to je tako jer imam sreću da sam okružen ponajboljim ljudima u bendu, najmanje brinem za materijal s bendom. Ovaj put će to ići lakše jer ih dobro poznajem i znam na koga se osloniti za pojedinu pjesmu i pravac. Ponavljam, dobar bend je danas totalni luksuz.

Express: Imate neku (zdravu) skepsu pred novim izazovom: rad na podcastu, novoj platformi kroz koju ćete pokušati - što točno? Podcast se neće baviti jedino muzikom, svim stvarima oko nas: nekom duhovnom dimenzijom događaja, treba to izraziti riječima? Što vas tu muči? Imamo li mi kao kolektiv, ljudi različitih zanimanja i karaktera, zajedničku temu?
Naprosto želim učiti od ljudi s kojima ću razgovarati. Imam prijatelja i poznanika koji su jako zanimljivi ljudi koji, kad nisu u ‘formatu intervjua’ nego neopterećeno razgovaraju o stvarima koje ih zanimaju i muče, svakoga mogu naučiti ponešto. Bitno mi je i da slušatelji shvate da smo svi u istim sranjima, strahovima, sumnjama i nadama, da postoji uvijek neka posvećenost svakoga od nas prema nečemu. Da ljudi shvate da nismo sami, iako se često svi osjećamo usamljenima, pa da zajedno ispočetka pokušavamo shvatiti kako i zašto. Ma, da se malo smijemo samima sebi! Ne planiram raspravljati u podcastu, nego izvući najbolje od svakoga i tako bildati ono najbolje u sebi. Iskreno, ne znam kako će to ispasti, stalno o tome razmišljam. A velika motivacija mi je i vlastiti sukob sa strahom od kamere, strahom od javnog govora koji još rješavam, polako. Svi imaju strahove i sumnje, samo ih skrivaju: neki jako dobro, a neke jednostavno boli briga. Oni koje boli briga uvijek su na kraju pobjednici. Naslov albuma? ‘Put u plus’, da, ime zbilja govori o najbitnijim temama. Univerzalno. I znam, postoji već mnogo kvalitetnog domaćeg podcast sadržaja pa se tek nadam da će biti mjesta i za nešto ovako.

Express: Od kakvog ste onda koncepta krenuli?
Koncept mi se prvenstveno vrtio oko muzike, ali sam nakon mjesec dana istraživanja shvatio da se jednostavno ne može protiv YouTubea i njegovih algoritama. Ne možeš puštati ičiju muziku bez dozvole publishera, izdavača ili nekog trećeg. E da bi se to desilo, morate imati zaposlenu osobu koja po cijeli dan samo sređuje dozvole za nekoliko pjesama koje biste pustili - i to ne u cijelosti. Čak smo pokušali presviravati neke pjesme na akustične verzije s gitarom ili harmonikom, ali algoritam to prepozna i kanal ti ode u... Tako da sam odustao od glazbe na podcastu za sada, ali nisam odustao od glazbenika. Pogotovo ne od onih novijih na sceni, a ima ih zbilja jako zanimljivih. Krećem od ‘no budget’ varijante pa će zaživjeti nakon nekog vremena, da se mogu produkcijski i sadržajem konstantno pojačavati i mimo razgovora. 

Express: A bizarnosti svakodnevice? Kažete da ne pratite vijesti, ne gledate presice Stožera. Dovoljno je da idete s kćeri u (online) školu. Kao svaki roditelj, učite 21. stoljeće kroz djecu: kako vam ide? 
Mala mi je još mala tako da rasturam svu materiju koju uči: zbrajanje, oduzimanje, velika i mala slova, velik sam u njezinim očima i dalje. Puno je teže roditeljima viših razreda i srednjoškolaca. Teško im je složiti radnu naviku, da ne spominjem socijalizaciju u ova COVID vremena, dosta im je sve to konfuzno. Vide da se bojimo potresa dok ih smirujemo i govorimo da to nije ništa, a tresu nam se gaće. Imam sreću da imamo odličnog učitelja u školi i iskreno zahvaljujem na njemu skoro svaki dan. Čuo sam negdje da je prošle godine bilo oko pedeset posto odlikaša, mislim da i to govori puno...

Express: S obitelji ste jedno vrijeme živjeli u Izraelu, otkud vam je supruga. Teško je nama, austrougarskim đacima, shvatiti da je u Izraelu - kao i mnogo gdje u svijetu - ‘demokratska škola’, obrazovni sistem čiji se kurikul temelji na inkluzivnosti školskoga gradiva prema djetetovu karakteru i afinitetu, ravnopravna državnoj. Nedavno ste ozbiljno pokušali kod nas utemeljiti takav tip alternativne škole, zajedno s nekolicinom istomišljenika i profesionalaca u domaćem obrazovnom sistemu. Nije uspjelo?
Da. Možda smo se mogli i bolje zadati oko toga, ali interes nije bio ohrabrujući. Marko Hrvatin je lik koji me se dojmio i gurao je to sve još puno strastvenije. Međutim, da bi tip demokratske škole profunkcionirao kao novi koncept, potreban je konkretan broj djece u startu: samim time i roditelja... (smijeh). Roditelji su najprije dosta zainteresirani, ali brzo odustanu kad treba finalizirati. Nova koncepcija, nepoznata kod nas, sumnjaju. Koliko znam, kod nas ni Montessori sustav obrazovanja još nije zaživio kako treba: dio Montessori škola zapravo nema nikakve veze s tim originalnim sistemom, iako su oni uvjereni u suprotno. Ali doći će vrijeme i za demokratske škole, navikli smo da kod nas sve nastaje u dileju. Vječito zaostajemo pa se šlepamo. Budući da takav školski sistem postoji i u Sloveniji - u Njemačkoj ih ima jako puno, a u zapadnoj Europi su već nekakav standard - doći će to ozbiljnije i do nas. Naša starija kći je u Izraelu išla u sličnu srednju školu, tad sam se i upoznao s tim konceptom, a bio je to spas i za nju i za nas. 

Express: Godinama ste živjeli između udaljenih adresa: Izraela, Hrvatske i Bosne, gdje vam živi otac i rodbina. Nomadski ste tip, ali svako mjesto ostavlja tragove: vuče li vas daljina, negdje? Ironija života je koji put zanimljiva: iz izraelske radikalne državne sistematičnosti u bosansku gdje državnog sistema jedva ima, pa u hrvatsku gdje su nam stvari takve kakve su. Muzika je univerzalni jezik, ali organizam vaše muzike pripada ovom tlu: ili?
Muzika ovoga tla je u meni kao i u svima nama koji smo tu odrasli. Ta muzika u cijelosti od Arsena do Šabana, sve ono što je u pozadini sviralo svih ovih godina dok smo odrastali. Ona je u nama. Dok sam bio mali, imali smo i jaku rock scenu i novovalnu muziku, ona što je dopirala iz sobe starijeg brata, iz boravka je dolazio sevdah tate i mame, narodnjaci svih vrsta i podvrsta. Kasnije sam otkrivao nove stvari iz nekih drugih boravaka po Zagrebu i Dalmaciji. A slušajući mornarsku večer sa starijom rodicom iz Privlake kraj Zadra naslušao sam se dalmatinske i klapske muzike. Srednja škola je prošla uz rock, punk, rap i HC. Nahodao sam se i naživio u iznajmljenim stanovima i sobama i svaka od njih mi je nadodala neku pjesmu ili stil u tu fonoteku organizma muzike. U Izraelu sam onda otkrio masu nekih instrumentalista i mid-east stare muzike, a svaki istočni etno je sličan balkanskom. Svaki etno se u mladosti često izbjegava jer smo, logično, povučeni modernijom muzikom. A balkan-beat je spojio etno i bass muziku te na mojim prvim albumima ima puno elemenata etna s ovih prostora. Ovo naše tlo ima široki spektar kvalitetne muzike raznih žanrova. Jedino s muzikom nismo nikad kaskali i zaostajali: ono, muzika i sport. Ali ne, ne vuče me daljina više, iako se ne bojim odlazaka poput većine ljudi koje poznajem. Puno sam selio i znam da nakon nekog vremena uvijek osjetim zasićenost. Otkako sam napunio četrdesetu, ipak se pokušavam ustaliti na jednome mjestu, i eto sad je barem deset godina u komadu (smijeh)... U prethodnih pet godina u Zagrebu smo se već četiri puta seljakali i sad mi je već dosta tog mikromuvinga. Zamorno je mijenjati osobne iskaznice svako malo. A države, regije, ljudi..., sve je to slično. Razlike u pojedinim segmentima, nijansama, a svugdje ima pametnih ljudi i šupaka. Dobrih i loših navika i zakona. Negdje mi je lakše bilo, negdje teže, jako je ovisilo o mojem životnom periodu, kako sam se tad osjećao sam sa sobom. 

Express: Muzika nije kompetitivna disciplina, nego duboko inkluzivna. Ali digitalizacija je učinila svoje, internetski profili su narcisoidni po definiciji, igra samo banalno i brzo. Internet je čudo za dostupnost svake muzike, ali za profesionalce kojima je zanat klasičnog muziciranja u klubovima 20. stoljeća najvažnije formativno iskustvo, kako je njima? Kako se snalazite s tim ‘hajpom’?
A moglo bi se i bolje snalaziti. (smijeh). Ma problem je što moja generacija stvarno nije navikla na samopromociju. Selfmarketing sad nije tek povezan za izvođače i klubove i bendove, nego je obavezan stil komunikacije, što se preselilo i na osobne Facebook i Instagram profile. I lagano, navika s mreža prelazi u stvarne živote. Ljudi nose maske lifestylea i nekih normi koje pokušavaju zadovoljiti i pratiti. Marketing stvara ‘hajp’, privid nečega što je cool i što se mora imati ili slušati, sadržaj je sve manje važan. Vi novinari ste to osjetili dolaskom jeftinog žutila na tržište, kad su se rodili privid pa uvjerenje da istraživačko novinarstvo više ne vrijedi, a to je najbitnije u tom poslu. Pa ako si muzičar i ne stavljaš svakodnevno neki sadržaj na insta, fejs i ostalo polagano, kao, zaostaješ. Direktan je dokaz toga na festivalima, kad bend ili ‘pojedinac s malo klikova i sadržaja’ pomete sve ostalo, što može imati multimilijunske preglede online. Poznato je da neki youtuberi imaju više klikova i fanova od većine muzičara, pa i izdavačke kuće i organizatori koncerata zato već dulje organiziraju nastupe youtubera. Unosniji su nego nastupi glazbenika, a uz to nema alkohola ni problema, samo djeca koja vrište od uzbuđenja i sve završi do 16 sati. I što god mi mislili, ‘hajp’ i marketing su danas izuzetno bitni. Bez obzira na to koliko kvalitetan materijal imaš i jesi li kvalitetan izvođač i autor, nitko te neće zapaziti bez svega toga na internetu. Istina je, ostaje ružan osjećaj kad vidiš da je nešto što ne vrijedi, ili nešto što prividno vrijedi, slušanije od nečega što je očito bolje - ali nema tog ‘hajpa’. Stanje fakata u svakoj branši: kazalište, izdavaštvo, restorani, turizam... A ja sam u tom promo segmentu slab, oduvijek.

Express: ‘Sve prolazi, sve...’, kaže jedan vaš refren, shvaćamo ga kao optimizam trenutka. E pa to, prvi sljedeći optimizam koji vam je važan: kakav je? Koliko uopće razmišljate unaprijed? Imate li u tom smislu neki kapitalni projekt ili cilj?
Stariju kćer nismo vidjeli skoro dvije godine, ali dolazi u travnju i to mi je sad cilj. Za ostalo se trudim ne planirati previše...