Elton John voli dobar trač. Na razasutim stranicama autobiografije jednostavna naziva ''Me'' (Macmillan, 2019.) nailazimo na tipičnu otvorenost i oštar jezik - Keitha Richardsa opisuje kao majmuna s artritisom, za Davida Bowieja ne zna koji je njegov problem. Nekoliko godina ranije ne štedi ni Madonnu, cirkusku striptizetu. Ima čudan, fascinantan glazbeni ukus. Anegdota iz kanadskog Vancouvera gdje u trgovini ploča traži albume američkog repera Tech N9neja, da bi na kraju završio s kolekcijom Scritti Politti tek popunjava katalog prekoračenja i bizarnosti koji su distanciranu, hladnu zvijezdu tijekom ovih pedeset godina gotovo pripitomile. Čak i kad pretjeruje, ton je prisan, susjedski, kao da se nikad nije maknuo iz Middlesexa. Odrastanje u strogoj, radničkoj obitelji s autoritarnim ocem bilo je usamljeno i povučeno. Trosatno vježbanje klavira udaljava ga od formalnog obrazovanja. S trinaest ili četrnaest zna da želi nešto napraviti u muzici. Ne zna kako. Počinje raditi u ulici Denmark kao raznosač čaja za jednog izdavača, svira klavijature u bendu Bluesology. Izvode stare pop stvari, nešto Jima Reevesa. Tih šezdesetih šećerni pop je na laganom zalazu. Upoznavanje tekstopisca Bernieja Taupina mijenja sve. Nakon nekoliko godina pisanja za druge počinju raditi zajedno. ''Skyline Pigeon'' i ''Lady Samantha'' upoznaju nas s timom kojemu su jednako bliski melodični piano i rock. Pjesme nastaju donekle atipično. Taupin napiše tekst rukom, da bi John čeprkao po klaviru tražeći pravu melodiju. Nakon dvadesetak minute otprilike nastaje prvi veliki hit - ''Your Song''.

Tad kreću i turneje. No nakon tri godine na putu s Bluesology, Elton ih se nije zaželio. Svjestan da jedino žive svirke omogućuju dugovječnost, posljedično odlazi u Ameriku. Za koncerte sredinom sedamdesetih u klubu Troubadour dobiva nulu kao predujam. Najavljuje ga Neil Diamond i tad otprilike počinje prepoznatljivi Muppet šou. Kič, šljokice, šeširi, naočale, razne pernate nemani... Mickey Mause svira rock'n'roll. Kritičar Los Angeles Timesa, Robert Hillburn, previđa njegov zvjezdani status. S druge strane, nogomet ga spašava od prve velike krize i strahova da će netko drugi zasjesti, biti na vrhu u njegovoj odsutnosti. Koliko je razdoblje od 1971. do 1975. donekle nevino i čisto, od 1975. kreće divljina, problemi s alkoholom i drogama, jasno mu je da neće biti vječno prvi. Život u stvarnosti postaje gotovo nemoguć jer je i dalje prestrašeni dječak iz predgrađa. Kad novinaru Rolling Stonea priznaje biseksualnost, zatvara mnoga vrata. Ono što je njemu prirodno, ono o čemu se uostalom i govorkalo, postaje kamenom spoticanja. Publika je šokirana i uvrijeđena. U rijetko iskrenom razgovoru s Davidom Frostom spominje kako ga je njegova volja za moći tijekom dvadesetak kriznih godina umalo došla glave. Toliko se mrzio, a istodobno bio previše ponosan da potraži pomoć. Majka je imala blještave darove, nije imala sina. Prigodno odjekuje ''Someone Saved My Life Tonight''.

Nakon osamdesetih u magli, devedesete su desetljeće trezvenosti. Osniva Zakladu za borbu protiv AIDS-a, prikuplja više od pola milijarde dolara. Stiže Oscar 1995. kad s Timom Riceom sklada ''Can You Feel Love Tonight'' za ''Kralja lavova''. Okreće se Broadwayu, za ''Aidu'' s istim suradnikom osvaja Tonyja (1999.). Koliko mladenačka iskrenost nosi ožiljke, toliko je zrelost okrenuta meditaciji i promišljenom biznisu jer nitko osim njega neće moći do te mjere prevrnuti dvaput isti novčić u oživljavanju starih singlova. Jedan od najunosnijih je i na kultnom ''Goodbye Yellow Brick Road'' (DJM, 1973.). Tu glam rockerska ''Candle In The Wind'' nema sentimentalizam devedesetih. Ona je potraga za savršenom pjesmom i posveta kratkotrajnom dahu slave, labavo dozivajući Merlinku. Izdana u različitim inačicama na top ljestvicama tabori 1974., 1988. i 1997. Nakon izvođenja na sprovodu princeze Diane zacementiran je status najprodavanijeg singla u povijesti. Kako će humorno Tom Breihan u genijalnoj kolumni ''The Number Ones'' istaknuti, ona pripada prolaznom trendu pomalo neukusnog celebrity žaljenja gdje svoje mjesto ima i Puff Daddy s ''I'll Be Missing You''. Nacija koja je prvi put javno izbacila sve suze donosi nešto drukčijeg, sad etabliranog šoumena. Onoga koji svoju poziciju čvrsto drži i danas. Queer ikona upravo je na višegodišnjoj oproštajnoj turneji ''Yellow Brick Road''. Nisu ga spriječili ni pandemijsko zatvaranje ni operacija kuka. Taj most kojim vješto povezuje prošlost i sadašnjost vidljiv je slušanjem dvostrukog albuma povodom njegove pedesete obljetnice.

Što je pop bio nekad, i kako je crpio iz neočekivanog progresivnog bazena, vidljivo je u emocionalno nabijenoj, a opet zaigranoj ''Funeral For a Friend/Love Lies Bleeding''. Samo u sedamdesetima nije smak svijeta da je polovica pjesme praktički klavirska solaža. ''Bennie and the Jets'' ne troši se u popularnosti. Himnična je, zaokružena, pomalo lijena. Naslovna ''Goodbye Yellow Brick Road'' fina je oda odrastanju, kao što je to ''Vienna'' Billyju Joelu. Piano folk u ''This Song Has No Title'' podsjeća da svaki dan učimo barem nešto malo više, a ''I've Seen That Movie Too'', iako nije ''Rocket Man'' ili ''Tiny Dancer'', ima fantastičnu gitaru. Zatvaranje albuma s ''Harmony'' duboki je zaron u akustičnu melodioznost, toliku univerzalnu da teško može postati nostalgična. Na mnogo je nesvjesnih razina glazba Eltona Johna postala soundtrackom naših života. Čak i kad se okreće voćarica u šest dekada gdje je svaki put barem jednom zasjeo na prvo mjesto britanske top liste. Zadnje s ''Cold Heart'' i Dua Lipom u Pnauovu remiksu. No on je i dalje dječak u trgovini slatkiša. Uživa u slavi. Ne razmišlja previše. Živi san sredovječnog britanskog plemića u kojemu nakon što osvojiš sve, vidiš sve, malo ležiš na jahti i usputno tračaš, ipak želiš samo jedno - biti sretan.