Proteklog tjedna na Zagreb film festivalu najviše su me se dojmila dva filma koja problematiziraju istu temu, temu samoubojstva. Prvi je debitantski film Jurja Lerotića “Sigurno mjesto”, naš kandidat za Oscara, već nagrađivan u Locarnu, Sarajevu i na spomenutom festivalu u Zagrebu, o kojemu nakon prošlotjedne projekcije u Kinu SC priča cijeli grad. Drugi je film “Blizu” redatelja Lukasa Dhonta, u belgijsko-francusko-nizozemskoj koprodukciji, ovjenčan Grand prixom u Cannesu i prikazan na mnogobrojnim prestižnim filmskim festivalima. U prvom filmu priču nam priča stariji brat kojega pratimo u neprestanom kretanju iz očajničke potrebe da spasi onog mlađega, u dramaturškim skokovima koji reflektiraju ne samo vanjska događanja, nego i unutarnje procese žalovanja. Njegovo trčanje od kuće do bolnice i obrnuto prenosi gledateljima dojam tjeskobe koja i u našim životima prati nemoguće akcije koje su unaprijed osuđene na propast. Istodobno trčeći urbanim krajolicima kolektivne i vlastite nevolje, on se suočava i s onom nemoći koja pripada društvu nespremnom za bilo kakve radikalne promjene, bile one i tamo gdje su najpotrebnije. Te iako je “Sigurno mjesto” prvenstveno film o ljubavi, kao što je naglasio i sam Lerotić u razgovoru nakon zagrebačke festivalske premijere, u njemu se opisuju i nemar i korumpiranost zdravstvene birokracije te se suptilno kritizira sustav koji ne vodi dovoljnu brigu o onim najugroženijima. Drugi film, također ispričan iz perspektive glavnoga junaka, govori o prijateljstvu trinaestogodišnjih dječaka koji provode bezbrižno ljeto zajedno u kući smještenoj u blizini raznobojnih cvjetnih polja, na rubu flamanskog sela. Završetkom ljeta i početkom škole njihovo prijateljstvo izaziva ne samo podrugljive komentare vršnjaka, nego i prezir školske zajednice. I dok se posramljeni glavni junak počinje sve više udaljavati od najboljeg prijatelja, ovaj drugi, osjećajući se odbačeno i osamljen u svojoj patnji, počini samoubojstvo. Gržnja savjesti i očaj zbog gubitka prijatelja određuju traumatično odrastanje onoga tko je ostao. “Blizu” je također bazično film o ljubavi, koji ima naznake neosvještene homoerotičnosti, no tek u tragovima. On progovara i o gubicima izazvanim osudama sredine, ali i onim unutarnjima kao posljedicom mladenačkog nesnalaženja u svijetu koji je često sklon osudi onih najdubljih osjećaja koje najčešće bezrazložno skrivamo. Kad bi postojala Zlatna palma za uzdahe i suze, tad bi ovaj film dobio tu nagradu - napisao je u svibnju ove godine kritičar britanskog BBC-ja nakon što je u Cannesu odgledao film “Blizu”. I jedan i drugi film govore o samoubojstvu na način koji se rijetko viđa u filmu, ali i u medijima, destigmatizirajući žrtve suicida i ocrtavajući izravno onu traumu koje ostaje trajno upisana u živote njihovih najbližih. Stoga su oba filma iznimno sugestivna i ostavljaju gledatelje bez daha, a potom kasnije suočavaju gledatelja s brojnim pitanjima na koja se većinom ne mogu dati odgovori. O samoubojstvu se, naime, ni kroz povijest, a ni danas nije govorilo ni pisalo mnogo. Ono je jedna od onih tabu tema koja uvijek ostaje po strani, više je rezultat individualnog izbora, nego odgovornosti (krivice) društva i pogađa najviše obitelj samoubojice koja pak o tome rijetko govori, odnosno najčešće šuti. I sama se riječ samoubojstvo najčešće izgovara tiho, gotovo šapatom. Kod starih Grka nije zabilježena riječ kojom bi označavali samoubojstvo, vjerojatno stoga što je u starim grčkim gradovima-državama samoubojstvo bilo kriminalni čin. Riječ samoubojstvo - suicid dolazi od latinske riječi sui - sebe i occidere - ubiti. Prvi izvor zabrane samoubojstva pojavljuje se u Knjizi postanka i upućen je Noinim sinovima: “A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život”. U nastavku se naglašava: “Osoba koja počini samoubojstvo smatra se kao i da je prolila krv; grijeh prolijevanja krvi na njihovim je rukama i mogu biti kažnjeni za tu smrt rukom Božjom”. I dok se ovdje navodi kako ih sud ne može osuditi na pogubljenje, u tekstu se upućuje na to da je osuda samoubojica u rukama Nebesa.

No da bi se istakla snaga zabrane, uz kaznu s Nebesa, samoubojici židovski zakon može nametnuti sankcije vezane uz pogrebe i običaje žalovanja. Stoga se, kako se nalaže, prema samoubojici ne pokazuje nikakvo poštovanje, ne para se odjeća i ne govorimo eulogiju. Židov koji je počinio samoubojstvo ne pokapa se na židovskom groblju, nego u zasebnom i udaljenom dijelu groblja blizu ograde. Jednako tako, za njega se ne govori eulogija, čak i onda ako je tijekom života počinio mnoga dobra djela. Za njega se ne govori ni kadiš na groblju, nego samo u sinagogi tijekom godine dana žalovanja. Iako su u antičko doba samoubojstva bila gotovo uobičajena, stavovi o njima bili su oprečni jer su samoubojstva često izgledale poput ceremonije te ih se opravdavalo očuvanjem dostojanstva i časti. Unatoč tome, samoubojicama se oduzima identitet i pokapani su izvan gradova. U starom Rimu samoubojstva vojnika smatrana su kaznenim djelom i ukidale su im se vojne časti. Istraživači, točnije povjesničari samoubojstava tvrde da su se u tom razdoblju izvršavala oštrim spravama ili vješanjem. U ranom srednjem vijeku samoubojstvo je smatrano grijehom, a postojali su različiti načini na koji su kažnjavane samoubojice. Crkva ih je pokapala izvan crkvenih dvorišta, na raskrižjima, kako bi se po tadašnjem vjerovanju onemogućilo buđenje vampirskog duha. Prema norveškom zakonu, samoubojice su bili pokapani u močvarama, a tijela su sakaćena ili spaljivana, dok im se imovina razarala i uništavala. Te iako se i dalje negativno gledalo na suicid, u kasnom srednjem vijeku započelo je proučavanje emotivnih stanja koja su prethodila samoubojstvu, kao što su očaj, tuga i ravnodušnost. U 19. stoljeću samoubojstvo postaje predmetom istraživanja sudske medicine, a stoljeće kasnije predmetom proučavanja psihijatrije. Ocem moderne suicidologije smatra se psihoanalitičar Erwin Stengel, koji je razvio psihodinamičko učenje o samoubojstvima, a zahvaljujući njemu samoubojstvo postaje predmetom interesa psihijatrije, psihologije i srodnih struka.

Virginiji Woolf, Sylviji Plath, Charlotte Perkins Gilman, Sanmao, Elise Cowen, Sarah Kane.... samo su neke od slavnih književnica koje su odlučile život završiti samoubojstvom. Tad već slavna pjesnikinja, 30-godišnja Sylvia Plath počinila je samoubojstvo gurnuvši glavu u pećnicu 11. veljače 1963. godine. Destruktivna energija samoubojstva, pisano je tad u The Atlanticu, osim što je tad počinila kaos, otpuhala je vjetrove kaosa i u budućnost, ali i u prošlost. Godine 1941. također već slavna književnica Virginia Woolf džepova punih kamenja ušla je u obližnju rijeku i nestala zauvijek. Prije smrti u oproštajnom pismu ispričala se suprugu zbog loše napisanog teksta. “Protiv tebe se bacam, nepopravljivo i nepopustljivo, o smrti! Valovi su se razbili na obali”, rečenice su “posuđene” iz novele “Valovi” kako bi bile uklesane na nadgrobnoj ploči Virginije Wolf.

Tajvanska spisateljica Sanmao objesila se parom svilenih čarapa u bolnici veterana u Taipeiju. Iako se čak spekuliralo da je ubijena, kao uzroci samoubojstva navode se strah od teške bolesti, razočaranje zbog nedobivene nagrade na tajvanskom filmskom festivalu, kao i depresija zbog smrti supruga. Jedna od zadnjih revolucionarki britanskog, ali i svjetskog kazališta, dramatičarka Sarah Kane, predstavnica teatra krvi i sperme, također je umrla u bolnici. Nakon tri pokušaja samoubojstva, ta 28-godišnja spisateljica, čije su drame mijenjale izglede svjetskog kazališta, skončala je objesivši se u bolničkom zahodu, vrlo blizu vremena smrti koji je naznačila u naslovu svoje posljednje drame “4.48. Psihoza”. Teoretičari dramske literature navode da je upravo zbog te drame Sarah Kane ostala zapamćena kao Sylvia Plath europskog kazališta. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2014. godine, svakih 40 sekundi jedna osoba počini samoubojstvo, što se na godišnjoj razini zbraja milijunskim brojevima. Radi se o fenomenu koji se događa u svim svjetskim regijama i obuhvaća sve dobne skupine, neovisno o spolu. Stope suicida na globalnoj razini porasle su u drugoj polovini 20. stoljeća, iako su podaci na razini država u pravilu konstantni i bez značajnih promjena u vremenu - zabilježeno je u dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije.

Filmovi koje smo nedavno gledali na Zagreb film festivalu možda pomognu u osvjetljavanju teme samoubojstva o kojoj se tako često i dugo šuti. I sam je Lerotić rekao da mu film ne može nadoknaditi gubitak brata, ali da se nada kako će pokrenuti javnu raspravu o toj temi. Jer se ona danas ne smije tretirati ni mitskom ni romantičarskom, ne smije ulaziti u one rasprave koje se pozivaju na kukavičluk ili hrabrosti, ne smije tragati za povijesnim izvorima niti se koncentrirati na jednostrana tumačenja, nego mora otvoriti osobna i kolektivna pitanja, u rasponu interesa istraživanja od obitelji do društva, i nastojati u ovom kaosu u kojemu živimo ipak iznaći neke odgovore.