Filmovi sa ZFF-u možda pomognu u osvjetljavanju teme samoubojstva

Proteklog tjedna na Zagreb film festivalu najviše su me se dojmila dva filma koja problematiziraju istu temu, temu samoubojstva. Prvi je debitantski film Jurja Lerotića “Sigurno mjesto”, naš kandidat za Oscara, već nagrađivan u Locarnu, Sarajevu i na spomenutom festivalu u Zagrebu, o kojemu nakon prošlotjedne projekcije u Kinu SC priča cijeli grad. Drugi je film “Blizu” redatelja Lukasa Dhonta, u belgijsko-francusko-nizozemskoj koprodukciji, ovjenčan Grand prixom u Cannesu i prikazan na mnogobrojnim prestižnim filmskim festivalima. U prvom filmu priču nam priča stariji brat kojega pratimo u neprestanom kretanju iz očajničke potrebe da spasi onog mlađega, u dramaturškim skokovima koji reflektiraju ne samo vanjska događanja, nego i unutarnje procese žalovanja. Njegovo trčanje od kuće do bolnice i obrnuto prenosi gledateljima dojam tjeskobe koja i u našim životima prati nemoguće akcije koje su unaprijed osuđene na propast. Istodobno trčeći urbanim krajolicima kolektivne i vlastite nevolje, on se suočava i s onom nemoći koja pripada društvu nespremnom za bilo kakve radikalne promjene, bile one i tamo gdje su najpotrebnije. Te iako je “Sigurno mjesto” prvenstveno film o ljubavi, kao što je naglasio i sam Lerotić u razgovoru nakon zagrebačke festivalske premijere, u njemu se opisuju i nemar i korumpiranost zdravstvene birokracije te se suptilno kritizira sustav koji ne vodi dovoljnu brigu o onim najugroženijima. Drugi film, također ispričan iz perspektive glavnoga junaka, govori o prijateljstvu trinaestogodišnjih dječaka koji provode bezbrižno ljeto zajedno u kući smještenoj u blizini raznobojnih cvjetnih polja, na rubu flamanskog sela. Završetkom ljeta i početkom škole njihovo prijateljstvo izaziva ne samo podrugljive komentare vršnjaka, nego i prezir školske zajednice. I dok se posramljeni glavni junak počinje sve više udaljavati od najboljeg prijatelja, ovaj drugi, osjećajući se odbačeno i osamljen u svojoj patnji, počini samoubojstvo. Gržnja savjesti i očaj zbog gubitka prijatelja određuju traumatično odrastanje onoga tko je ostao. “Blizu” je također bazično film o ljubavi, koji ima naznake neosvještene homoerotičnosti, no tek u tragovima. On progovara i o gubicima izazvanim osudama sredine, ali i onim unutarnjima kao posljedicom mladenačkog nesnalaženja u svijetu koji je često sklon osudi onih najdubljih osjećaja koje najčešće bezrazložno skrivamo. Kad bi postojala Zlatna palma za uzdahe i suze, tad bi ovaj film dobio tu nagradu - napisao je u svibnju ove godine kritičar britanskog BBC-ja nakon što je u Cannesu odgledao film “Blizu”. I jedan i drugi film govore o samoubojstvu na način koji se rijetko viđa u filmu, ali i u medijima, destigmatizirajući žrtve suicida i ocrtavajući izravno onu traumu koje ostaje trajno upisana u živote njihovih najbližih. Stoga su oba filma iznimno sugestivna i ostavljaju gledatelje bez daha, a potom kasnije suočavaju gledatelja s brojnim pitanjima na koja se većinom ne mogu dati odgovori. O samoubojstvu se, naime, ni kroz povijest, a ni danas nije govorilo ni pisalo mnogo. Ono je jedna od onih tabu tema koja uvijek ostaje po strani, više je rezultat individualnog izbora, nego odgovornosti (krivice) društva i pogađa najviše obitelj samoubojice koja pak o tome rijetko govori, odnosno najčešće šuti. I sama se riječ samoubojstvo najčešće izgovara tiho, gotovo šapatom. Kod starih Grka nije zabilježena riječ kojom bi označavali samoubojstvo, vjerojatno stoga što je u starim grčkim gradovima-državama samoubojstvo bilo kriminalni čin. Riječ samoubojstvo - suicid dolazi od latinske riječi sui - sebe i occidere - ubiti. Prvi izvor zabrane samoubojstva pojavljuje se u Knjizi postanka i upućen je Noinim sinovima: “A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život”. U nastavku se naglašava: “Osoba koja počini samoubojstvo smatra se kao i da je prolila krv; grijeh prolijevanja krvi na njihovim je rukama i mogu biti kažnjeni za tu smrt rukom Božjom”. I dok se ovdje navodi kako ih sud ne može osuditi na pogubljenje, u tekstu se upućuje na to da je osuda samoubojica u rukama Nebesa.