Posljednjih je nekoliko desetljeća umjetna inteligencija u kolektivnom imaginariju od čudovišta, bića iz morskih dubina, s krajeva prošlosti ili rubova svemira preuzela ulogu glavnog neprijatelja čovječanstva. Kako će izgledati? Što će nam učiniti? Mogućnosti su, kao i vizije filmskih redatelja i inih umjetnika, bile svakovrsne i vrlo kreativne. Našla se tu pokoja dlakava hobotnica, našoj su vrsti prijetili mnogi zli, bestjelesni glasovi i pomaknuti znanstvenici, a više smo no jednom svjedočili simbiotima (ne)zemaljskog materijala i nekog naprednijeg oblika računalnog života, ali nitko niti u najluđim snovima nije mogao naslutiti da će se samoodrživ oblik umjetne inteligencije, kroz “najseksi piksele ikad”, pojaviti u liku Ryana Reynoldsa. “Nitko”, zapravo, nije baš posve ispravna formulacija - Zak Penn, scenarist mnogih zabavnih cjelovečernjih uprizorenja, poput prvih “Ljudi u crnom”, “Mrava”, “Posljednjeg akcijskog junaka” i “Osvetnika”, još je 2016., prije nego što će skrenuti s putanje “Igračem broj jedan”, studiju 20th Century Fox predao scenarij naslovljen s “Free Guy”. Fox je iste godine scenarij uvrstio na popis najboljih, ali redatelj Shawn Levy, valjda zauzet radom na seriji “Stranger Things”, odlučuje preskočiti tu priču. Vratit će joj se tek dvije godine kasnije, a nakon što ga Hugh Jackman upozna s Reynoldsom, i detaljnije joj se posvetiti. I dobro da je bilo tako. 

Naslovni Guy nije nikakav junak. Radi u banci, pije uvijek istu, jednako toplu i istom količinom šećera zaslađenu kavu, toliko finu da svaki put iznova osjeća “kao da gubi nevinost, samo u ustima”, ima ormare ispunjene jednakim, jednobojnim košuljama kratkih rukava i svakog jutra na putu do posla svima, jer “dobar” nije dovoljno dobar, poželi sjajan dan. Najbolji mu je prijatelj zaštitar Buddy, zaposlenik te iste banke, s kojim Guy, osim radnog mjesta, dijeli i strahopoštovanje prema kršnim momcima (i pokojoj djevojci), pljačkašima čija jutarnja rutina, umjesto kavom s mlijekom i dvjema žličicama šećera, započinje pucnjavom i pljačkom. 
Naravno, momci s velikim puškama toliko su dobrostivi da za svojih kriminalnih aktivnosti nikoga ne ozljeđuju, samo zgrabe lovu i zbrišu tako da banka može normalno nastaviti s radom. Oni su pravi junaci, a superiornost svojeg položaja, osim velikim puškama, dokazuju i tamnim naočalama zataknutim na korijen nosa. Zahvaljujući njima vide ono što ostalim stanovnicima Free Cityja izmiče i zbog čega oni svojim životima jezde kao statisti, a ne apsolutni vladari. No jednoga se dana, gonjen željom za približavanjem savršenoj ženi čiji se grozan glazbeni ukus sljubljuje s njegovim, Guy domogne željenih naočala i, napokon, bolje vidi. 
I dok teoretičari zavjera i njihovi pobočnici koji posljednjih dana svijet i društvo pozivaju na “progledavanje” ispuštaju grlene urlike zadovoljstva, postaje jasno: Guy nije “kao statist”, on jest statist. Ne čak u vlastitom životu, nego u videoigri, a jedina mu lekcija ponuđena po stavljanju “herojskih naočala” glasi: želiš li se popeti na višu razinu, moraš skupiti puno novca. Ili onog dobra čija se razmjena u tvojem svijetu cijeni. Ako to uopće jest tvoj svijet. Guy je, naime, NPC, non-playable character, pozadinska buka koja tišinu čini podnošljivijom. Ono što su Dobby i kućni vilenjaci bili u čarobnjačkom svijetu Harryja Pottera, Guy i njegovi su u svijetu videoigara. Ne služe ničemu, a opet imaju najvažniju zadaću, priču učiniti uvjerljivom i tako pojačati doživljaj pravom igraču, pomoći mu da što dublje uroni. Zato moraju biti dobro napisani, pomno razrađeni i isplanirani, nevidljivi kotačići čija savršena uigranost omogućuje funkcioniranje sustava. I baš je pozadinska uvjerljivost Free City izdvojila iz mora drugih pucačina i tvrtki Soonami, čije ime stoji kao očita referenca na Konami i trakavicu zvanu Kojima i MGS, vjerojatno osigurala višemilijunsku dobit, a Guy se, eto, oteo kontroli i sad, slijedeći ljubav svojeg života, po izmišljenom gradu hoda kao slobodan čovjek. 

Naravno, naslov filma nipošto nije referenca na njegovu novostečenu neovisnost, nego na izraz iz videoindustrije izumro prije više od desetljeća, kad je prikupljanje dodatnih života prestalo biti među glavnim ciljevima većine arkadnih igara, a taj se rezervni ili poklonjeni život nazivao “1 up” ili “free guy”. Popkulturne i reference na videoigre jedino su na što film doista i cilja - naslov igre “Free City” kao oda za Liberty City iz GTA serijala, megapištolji po uzoru na neke od najvećih FPS-ova, Channing Tatum kao plesač suludih pokreta iz “Fortnitea”, plejada najpoznatijih YouTube streamera kao pohvala kulturi igranja i igrača videoigara... Sve ostalo što se u priču može upisati, upisat će gledatelj. Ili neće. “Free Guy” je film dovoljno pametan (ili su njegovi tvorci dovoljno pametni ljudi) da za to ostavi mjesta, ali glumačka se postava pritom toliko dobro zabavlja da zarazni osjećaj lako prelazi na publiku i traženje dubljeg smisla postaje sasvim nevažno. 

Nekad davno, tamo negdje krajem osamdesetih i kroz devedesete, gotovo po zakonskoj odredbi, svaki je iole uspješniji film morala pratiti ne nužno jednako zapažena videoigra (sjetimo se samo svih Disneyjevih junaka, poput Aladina, Tarzana, Herkula ili Kralja lavova), da bi se negdje s prijelazom stoljeća odnosi moći promijenili i mnoge su visokobudžetne videoigre dobile, u pravilu potpuno promašene, filmske inačice (posljednji se toj stazi neslavnih pridružio “Mortal Kombat” 2021.). “Free Guy” uzima najbolje od obaju svjetova i stvara film o videoigri, o svijetu u kojem videoigre nastaju i o pomaknutoj svijesti igrača. Ali prije svega o zabavi, urnebesnoj zabavi koju bi ta razonoda sa sobom trebala donijeti. I to ga čini dobrim i gledanja vrijednim.