Bio je 17. listopada 1963., ostalo je zabilježeno u arhivu američkog predsjednika Johna Kennedyja, kad je Kennedy u sali za večerom rekao Titu, Jovanki Broz i generalu Koči Popoviću da je „održavanje neovisnosti kakvu vi održavate u vašem području, od velike važnosti“. Tito se, stoji između ostalog, Kennedyju ispričao što mu engleski jezik nije baš tako tečan. Engleski je, međutim, Titovom ministru vanjskih poslova Popoviću bio odličan. Toliko dobar da ga je Kennedy uzeo za ćakulu nakon večere čak i pored maršala.

„Kad sam razgovarao sa Kennedyjem, on me je, čim smo sjeli, upitao: 'Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?' Odgovorio sam mu: 'A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja?' Kennedy se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni“, pričao je puno poslije toga Popović, a anegdota se pamtila i u Bijeloj kući u Washingtonu.

Bio je to možda i posljednji put da se Kennedy pošteno razvalio od smijeha. Nešto malo više od mjesec dana poslije, ubijen je u Dallasu. Popović je, pak, poživio još 35 godina i umro na današnji dan 1992. u Beogradu. Koča Popović bio je legendarni general iz NOB-a kojemu Tito nikada nije sasvim oprostio način na koji je spasio i njega i Vrhovni štab na Sutjesci.

Nakon rata bio je jedan od najtraženijih ženika iz partijskih redova, navodno nesuđeni suprug glumice Mire Stupice, za njega se govorilo da „zna biti opasan ako je netko glup“, uglavnom, takva kombinacija osobina da ga je Tito, kad više nije bio baš siguran kome može vjerovati, držao uza se. Primjerice na čvenku s Kennedyjem ili s Hruščovim, tog tipa koji je svima znao duhovito, ali opako odbrusiti, istodobno taman s mjerom.

Krajnje je prezirao Slobodana Miloševića i ostalo je zabilježeno da je novinaru Milomiru Mariću u rujnu 1991. u Dubrovniku, s gnušanjem gledajući prve ognjeve koje su iznad grada koji je volio, palili oni što će ga stezati u obruču i granatirati, rekao: „Čeka vas deset krvavih godina. Morat ćete sami da spašavate ne samo zemlju, nego i svoje živote. A sad bih malo prilegao. Vježbam za smrt.“

Imao je tada 83 godine.

Svi su znali "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Kada je sljedeće godine umro, za Independent mu je opširni nekrolog napisao William Deakin, ratni savjetnik Winstona Churchilla koji je i sam s Titom i s partizanima umalo zaglavio na Sutjesci 1943. Njegovog radio vezistu ubila je ona ista granata koja je tada ranila Tita u ruku. Koča Popović je, zapravo, cijelog života mrzio rat, oružanu silu vidio je kao nužno zlo, bio je briljantni intelektualac, filozof, pjesnik, i to nadrealist-dadaist.

O njemu su se plele svakakve poratne legende, poput one o njegovim brkovima, da ih je u mladosti, kao, pustio kako bi nalikovao Salvadoru Daliju. Njegova prva supruga svojedobno je objasnila da je brkove pustio kako bi nalikovao na Charlieja Chaplina i kako bi takav zafrkavao Beograđane po ulici, te da je i inače bio sklon raditi takve budalaštine, sasvim u skladu s njegovim dadaistima i nadrealistima s kojima se družio u međuratnom Parizu. Sve dok, sasvim usprkos svojoj prirodi, nije prošao kroz tri vojske i dva rata.

Prvo u Španjolski građanski rat na strani demokratske vlade, a onda u NOB, u kojem je prošao apsolutno sve i u kojem je na Sutjesci na svoju ruku poveo jedinice Prve proleterske divizije u proboj. A zbog tog proboja, umalo je završio na vojnom sudu. U NOB-u. Usred rata. U takvim uvjetima osuđeni nije mogao računati da će se izvući na kakvu uvjetnu kaznu.

„On je u tom jednom trenutku vlastitom inicijativom naslutio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i bio je neposredni arhitekt našeg spašavanja“, pisao je Deakin u 70-ima u svojim djelima.

Tito ga je smijenio, ironično, onog istog dana kada je zapovjedništvo Wehrmachta smijenilo njemačkog generala kroz čije se redove Koča Popović probio sa svojim ljudima u mahnitom jurišu 10. lipnja 1943.

Njegov život, inače, uopće nije trebao ispasti takav već samim time što je porijeklom bio iz bogate beogradske obitelji. Imao je samo četiri godine kad su ga 1912. roditelji poveli sa sobom u Švicarsku, gdje je osnovnu započeo u jednoj katoličkoj školi. Recimo da je to prilog tezi Ivana Aralice da „nema pravog, poštenog komunista bez dobrog vjeronauka u formativnoj dobi“. Tamo je učio klavir, bio sasvim dobar u zboru i imao je već 13 kad je po povratku u Beograd morao početi, iz temelja, učiti materinji jezik.

I što je bio obrazovaniji, bio je sve veći problem. Već u kraljevskoj vojsci, za služenja vojnog roka, gnjavili su ga kao „marksista“. Ali je svejedno bio toliko bistar da je završio za rezervnog potporučnika topništva. Prvi put ga je policija uhitila u Beogradu na samom početku 1930-ih. Tadašnji šef policije Svetozar Vujković poludio je na njega kad je shvatio koga su njegovi žandari našamarali zbog komunističke propagande: „Pička li ti materina! Što ćeš ti s tom fukarom!? Nije to tvoje društvo!“, derao se na njega.

Zaljev svinja Kuba je odbila Kennedyja i zauvijek promijenila svijet

Ostalo je upamćeno da se potom na radnike koji su uhvaćeni s njim tom istom prilikom derao: „Pička li vam materina! Što vi znate što je komunizam!? Drugo je Koča, on je – filozof, bogataš, tatin sin i komsalonac!“ Koča Popović je, pak, uvijek uzvraćao da je njegova revolucionarnost „pobuna protiv svih nepravdi, lešinarskih kamata i pljačke naroda“. Veći dio toga bila je, zapravo, posljedica toga što Popović nije studirao na Balkanu, nego u Parizu, na Sorbonnei, gdje je pajdaše našao "da nije mogao gore", među ljudima oko glavnog teoretičara nadrealizma Andrea Bretona.

S ljudima poput Jeana Cocteaua bio je na ti, bunio se protiv svega i svačega, bio je dijelom umjetničke i intelektualne scene. A bio je tek niti na polovici svojih 20-ih. I onda se, odmah nakon diplome iz filozofije na Sorbonnei, 1933. vratio u Beograd dizati revoluciju! On je skoro sigurno jedini čovjek na Balkanu kojem je uspjelo završiti u zatvoru, konkretno u Srijemskoj Mitrovici, osim zbog revolucionarnih, i zbog – nadrealističkih aktivnosti.

U zatvor su ga strpali skupa s jednim Oskarom Davičom, odmah poslije zatvora pisao je u „Danasu“ što ga je uređivao Miroslav Krleža. Nekako u to vrijeme, 1933., pričala je poslije revolucionarka Lepa Perović, njoj i njemu, iako drugovima, „dogodilo se“ da su slučajno u istom trenutku sjeli na neki krevet. Pa se „dogodilo“ još svašta... S Krležom se Koča Popović sukobio tijekom onog ideološkog „pičvajza“ na književnoj ljevici, ali mu nikada, za razliku od ostalih, nije osporavao književnu veličinu.

Još malo poslije, u ljeto 1937., Koča Popović se ide boriti protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu. Čovjek koji je mrzio rat postao je u rekordnom roku zapovjednik topničke divizije španjolskih vladinih snaga, prošao je sve artiljerijske bitke, sve do one posljednje oko Madrida. Što se NOB-a tiče, Sutjesku je spasila prvenstveno njegova sposobnost da ostane hladne glave čak i kad sve odlazi k vragu. Tito mu je na prijedlog proboja rekao da je previše rizično, da to ne čini. A ovaj, kad je vidio da je to sad ili apsolutno nikad, rekao je svom drugu još iz Španjolske da zapovjedi juriš.

„Dobro pamtim. Danilo Lekić je zapovjedio: 'Prva proleterska - juriš!!!' Mislim da je to jedini put kad je cijela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi... I sve komande četa, i svi štabovi bataljuna i štab brigade, i Španac (Lekić) i Plavi su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuhari, i svi bolničari... Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo!“, prisjećao se poslije književnik Antonije Isaković.

Obruč su naprosto razbili, nema druge riječi za opisati taj događaj, kroz neprijateljske redove koji su ostali šokirani kad su vidjeli gomilu koja se na njih sjurila iz šume.

„Predlažemo da i vi sa ostalim snagama krenete u našem pravcu, samo morate žuriti jer neprijatelj može zaposjesti položaje koje smo očistili na prolazu“, poslao je Popović Titu poruku, sasvim protivno njegovoj zapovijedi i ne čekajući odgovor.

Ostat će poslije upisano i to da se obruč zatvorio samo nekoliko desetaka minuta nakon što je kroz otvor šmugnuo Vrhovni štab  s Titom. Ali, ostalo je u zraku to da je Koča Popović drsko uradio baš suprotno od zapovijedi... 

Lako moguće da je to bio jedan od razloga zašto ga je Tito imao običaj povremeno podbosti nekim primjedbama kao onda kada ga je u Užicama pred kraj rata pitao zašto mu i supruga nije u partizanima. Bila je riječ o Veroniki Vjeri Bakotić, plemenitaškog porijekla iz Kaštel Gomilice, kćeri jednog od ministara iz doba Kraljevine Jugoslavije.

75 godina poslije Najveća klaonica partizana iz Drugog svjetskog rata

„Koča mi je poslije pričao da samo što u zemlju nije propao kad ga je Tito u Užicu pitao zašto njegova žena nije u partizanima. I kad sam stigla, na kraju rata, odmah sam ranjena, pa se Koča šalio da njega metak nije htio četiri godine, a mene je pogodio već četvrtog dana u partizanima“, pričala je poslije.

Ona je poslije pričala da je tu pao i jedan „romantični trenutak“, što se kosi s izjavom Koče Popovića u intervjuu pred kraj života da je rat prošao u apsolutnom celibatu, komunistički puritanski, oštrine za nijansu i strože od one katoličke. Nakon rata su ga drugovi znali pitati da kako je to ona preživjela u okupiranom Beogradu. Pa joj je i sam počeo predbacivati. Govorio joj je da je zarobio dva njemačka oficira kako bi ih razmijenio da nju izvuče i na kraju...

Razveli su se jer je ona bila politički nepodobna. Odmah je počela licitacija kime će oženiti generala Koču Popovića, a u moru žena koje su predlagali ili koje su bile jako zagrijane za njega, na kraju se probila ona djevojka s kojom mu se „dogodilo“ da, eto, slučajno sjednu na isti krevet 1933. Koča Popović je i nakon rata bio oštrog jezika, nije volio nikome laskati, pa su ga, sada ga oženivši, krenuli ogovarati da su, eto, svi oženili neke gospođe, a „njega su oženili partizankom“.

„Bolje je da s njom razgovarate. Ona ima daleko uzbudljiviju biografiju od mene. U ratu je, u elegantnom kostimu i suknji, ulazila u Zagreb, a u tašnici je nosila damski pištolj. Na ulici je kao pse ubijala ustaše i izdajnike. Pa to nije smio ni taj vaš Mustafa Golubić. Taj je svoje drugove, komuniste, ubijao za pare, a ne iz ideala!“, pričao bi poslije Koča Popović.

O Mustafi Golubiću je, inače, pisao Expressov novinar Boris Rašeta u knjizi o (ne)slavnom Staljinovom killeru.

„Zar vi mislite da bih ja s običnom ženom proveo 40 godina!?“, nikada nije dao Popović na svoju sada „zakonitu“ drugaricu.

Bio je skroman, dotle da je vječno vozio svog "Spačeka". Usto inteligentan, govorio je više stranih jezika, hrabar, u pravilu bi rekao ljudima što ih ide, pa mu se moglo i vjerovati i imati povjerenja da će obaviti posao. U ratu je pokazao što je kadar napraviti višestruko brojnijim, opremljenijim i odmornijim nacistima i ustašama, a o četnicima, koje je kao Srbin posebno mrzio, bili su mu najgore od najgoreg dna, govorio je ovako:

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Ratnički spoljni izgled srazmjeran je kukavičluku, terminologija i simboli (mrtvačka glava) također. Otkud bi četnik mogao biti hrabar, kad su osnova i osnovna pobuda njihovog stava i opredjeljenja kukavičluk i priznanje nemoći pred snagom okupatora!?"

„Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen, a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan. Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovjek, uvijek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Prijateljstvo je primao oprezno i vraški vješto je štitio totalni integritet uma i srca“, u superlativima ga je opisivao Deakin.

To i jest bio razlog zašto je Tito 1951. baš njega poslao da ide potajno u SAD nabavljati oružje od samog vrha CIA-e. Allen Dulles upravo je došao na mjesto zamjenika direktora i Koča Popović mu je bio prvi komunist s kojim se suočio na takav način, usto s tolikim ratovima u životopisu. Pa mu je i nastup bio takav.

„Mislio sam da će da me početi mlatiti! Tražio je da mu na karti odmah pokažem točan raspored naše vojske. 'Dajte mi oružje, da se obranimo od Rusa, pa ću pokazati što već hoćete!'“, prepričavao je taj susret u Langleyju.

Na povratku je svratio Winstonu Churchillu u London, da mu preda neku poruku direktno od Tita, čovjeka kojega je Churchill smatrao svojim ratnim antifašističkim kolegom, iako je jedan bio totalni antikomunist, a drugi komunist.

„Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom: 'Gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?' Odgovorio sam mu: 'Ne znam točan broj, ali ono što sigurno znam je da imaju jednu više od vas na Zapadu'“, i o tome se također pročulo.

A kada je Staljin napokon umro, pa je svijet malo odahnuo, posebno u SSSR-u, i malo se popravili odnosi između SSSR-a i Jugoslavije, opet je Koča Popović bio onaj koji je predvodio delegaciju koja je išla na noge Nikiti Hruščovu u Kremlj.

„ Znate, ja sam onaj zapadni čovjek“, zafrkantski je krenuo Popović.

A ovaj mu je uzvratio:

„Znamo mi dobro tko si ti”, i nasmijao se, doduše kremaljskim osmijehom, ali ipak.

Zapravo se, osim u stožeru CIA-e, potom Churchillu, kasnije će se ispostaviti i Kennedyju, Koča Popović jako svidio i Hruščovu. Kada je Hruščov uzvratio posjet i doputovao u Beograd s cijelom svojom svitom, dok su svirale himne pokazao je gestom Koči da su mu posijedili brkovi. A ovaj mu je uzvratio prešavši dlanom preko glave kako bi mu signalizirao da je Hruščov totalno oćelavio. Iz nekog razloga bio je ljudima simpatičan iako je znao biti i otresit, arogantan.

Tako se tijekom jednog od razgovora tijekom tog posjeta, u neku raspravu išao uplesti potpredsjednik sovjetske vlade, stari revolucionar još iz Oktobra 1917., Anastas Mikojan. A Koča koji nije imao nikakvih problema s egom, ali je dobivao grčeve želuca kad bi ga netko prekidao dok bi on pričao nešto jako pametno, odbrusio je Mikojanu:

IZ MUZEJA CIA objavila dragocjeni dokument o Titovoj smrti

„Ti šuti! Ja ću na to odgovoriti.“

„Pametna si ti glava, opasan si ti brko“, smiješio se, opet pomalo kremaljski, Hruščov.

U Jugoslaviji je svoje kolege jako nervirao time što je, iako general JNA, usto iz samog vrha države, pa još od 1966. do 1967. čak i potpredsjednik SFRJ, znači Titov potpredsjednik, a uvijek je i svuda išao svojim „Spačekom“, starim „Citroenom“.

„Jadan sam ja bio Titov potpredsjednik. On je potpisivao pomilovanja, a ja smrtne presude kojekakvim ubojicama i nasilnicima“, pričao je poslije.

Čak je svoju funkciju svodio na razinu „Jovankine posluge“. U svakom slučaju bio je rijetko obrazovan, bitno zapadnijih ljevičarskih nazora od onih kojima je Tito bio okružen, razumio je puno od onoga što nisu razumjeli mnogi oko njega. I zato je 1972., nakon progona iz 1968. i 1971., Titu osobno podnio ostavku. A ostarjeli Tito mu je rekao, nije mu bilo drago zbog toga:

“Zar zbilja moraš ići?“

“Odlučio sam.“

Pa su se rukovali. A onda mu je Tito rekao i ovo:

„ Vi ste, istina, poznati kao tvrd čovjek koji može mnogo da izdrži ali takav povratak ratnika, na Sutjesci poslije 30 godina, to mora da je za vas bilo previše, zar ne?“

Vicko Krstulović, partizanski zapovjednik koji je s 9. dalmatinskom divizijom odbio Titovu naredbu na Sutjesci, ali se izvukao jer je Tito bio slab na Dalmatince, predložio je potom Titu da podnese ostavku u korist Koče Popovića, tako da Popović postane predsjednik SFRJ. Kada je nešto slično nekoliko godina poslije Titu predložio Predrag Matvejević, umalo je završio na prisilnom liječenju na psihijatriji. Jer, kome bi ako ne totalnom luđaku pala na pamet takva ideja?

Krstulović je ipak bio Dalmatinac, pa nije stradao zbog toga, ali mu niti prijedlog nije prošao.

A zanimljivo bi bilo vidjeti što bi bilo da mu prijedlog jest prošao, da je predsjednik postao čovjek koji je spasio i Sutjesku i Tita i Vrhovni štab i NOB onomad u ljeto 1943., a kojega nakon ostavke 1972., godinu poslije, na 30. godišnjicu legendarne bitke uopće nisu pozvali. I dok je sva svita oko Tita na Tjentište došla svečano, on se dovezao sam, nepozvan, u „Spačeku“. Naravno da mu se nitko nije usudio reći da je nepozvan.

Poslije, kad je krenula Miloševićeva era u 80-ima, Koča Popović bio je ogorčen.

„Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasni nacionalistički politički program. Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena“, govorio je 1988. u intervjuu Popović.

Koča Popović nije imao trunke milosti prema nacionalizmima, posebno prema Miloševićevom nacionalističkom divljanju, kojega je krivio za buđenje apsolutno svih zala koja su uslijedila po Jugoslaviji i državama nastalima njenim raspadom.

Stevo Krajačić (2) Titov špijun je od Tuđmana napravio "oca domovine"

„Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi se protive svima onima koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljavaju se svakim tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana 'srbenda'. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti“, rekao je Popović.

Velikosrpski nacionalisti su ga zato pljuvali, Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa, pisali su o njemu kao o „propadanju legende“. Znao je isticati da je u svom ministarstvu vanjskih poslova imao 70 posto Hrvata i da mu se fućkalo što su oni Hrvati, a on Srbin. Govorio je da je iz vlasti otišao kad je taj posao postao rutinski i kad više nije mogao trpjeti Aleksandra Rankovića i njegovu potrebu za kontrolom.

„Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da ustupim mjesto mlađima. I došli su poslije mene pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik. Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smijenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom, ali mene nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam“, pričao je.

Takav čovjek je zato početak rata dočekao u Dubrovniku, bijesan kao pas na tipove koji se s brda spremaju uništiti stari, predivni grad što ga je on usto tako volio. Govorio je tada da je „nacionalizam najniži oblik društvene svijesti“. Franju Tuđmana nipošto nije svrstavao na razinu Miloševića, ali je ipak govorio da im je zajedničko to što „neistomišljenike teško podnose“ i „vjeruju u silu i propagandu“.

„HDZ je pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu“, govorio je.

Na kraju se odbio sastati s Tuđmanom 1991., a bilo bi jako zanimljivo čuti kakve je sve planove i zamisli prvi hrvatski predsjednik imao s njim.

„Što ja imam razgovarati s tim malim cinkarošem iz Gošnjakovog kabineta!? Ovi što su se sada dočepali vlasti, čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživjeti kad se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv“, govorio je, misleći na generala JNA Ivana Gošnjaka.

Za Miloševića i njegove nacionaliste svih vrsta, govorio je da su izdali srpski narod i osramotili ga. Na to što su njega stali pljuvati u Beogradu kad im je to preko najvećih medija skresao u facu, odgovorio je da njega samoga vrijeđa to što su ga „još za života pretvorili u legendu“.

„Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina poslije svoje smrti“, govorio je.

A na optužbe da je iz Dubrovnika pobjegao taman u trenucima kad su ga opkoljavali oni koje je prezirao iz dna duše, rekao je:

„Pobjegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bježim glavom bez obzira“, za kraj se narugao i sebi samom i svijetu oko sebe.