Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. U prodaji je na svim boljim prodajnim mjestima po cijeni od 49,90 kuna.
Stvarajući neprobojnu obavještajnu mrežu u Zagrebu, Ivan Stevo Krajačić znao je i to da je ustaška policija, pa i ona Kraljevine Jugoslavije, ostavila dragocjenu arhivu o svim drugovima. Zato je bilo važno dokopati je se. On je, navodno, odmah nakon rata prvi ušao u arhive ustaške policije na Savskoj cesti i preuzeo svu dokumentaciju koja ga je zanimala – onu o Andriji Hebrangu, Vladimiru Frajtiću, Seki Podunavac, Dragi Jileku, Viktoru Tomiću, Radi Končaru… Jedan krak te legende kaže da ju je zadržao. Prema drugoj priči, dao ju je Rusima. Smisao svega jest da je Krajačić znao tko je za vrijeme rata surađivao s ustašama i Gestapom, pa je sve te ljude držao u šaci.
– Sâm Ivan Krajačić ušao je u Zagreb s prvim partizanskim jedinicama. Na upozorenje Radojice Nenezića, komandanta 28. slavonske udarne brigade, da je opasno ući u Zagreb tako brzo, Krajačić se nije obazirao. Žurio je u Savsku cestu, gdje se nalazio ustaški zatvor i isljedni dio tajne policije, ali i arhiva UNS-a, zapisnici sa saslušanja komunista, presude i dosjei onih koji su radili za ustašku tajnu policiju – obavještajnu službu te veći dio dokumentacije logora Stare Gradiške i Gestapa. Ta arhiva je nestala… Duhaček dalje prepričava intervju kojeg je 1974. godine vodio s Krajačićem. Duhaček je kanio napisati knjigu Razgovori s Ivanom Krajačićem Stevom.
– Prilično raspoložen za razgovor, upozorio me da vodim računa o točnosti onoga što pišem jer Rusi bi me mogli opovrgnuti, ”oni raspolažu s dosta papira s ovoga terena i prije rata, a naročito o onome što se događalo za vrijeme rata….” Meni je pala na pamet tog trenutka arhiva iz Savske ceste i upitah ga da nije možda i arhiva sa Savske ceste negdje tamo u Rusiji, dobro bunkerirana… (Stevino) dotad dobro raspoloženje više nije bilo isto. Nervozno mi je odgovorio: ”Pa možda… ali o tome bi trebalo razgovarati.” Duhaček nadalje razvija priču koja se po Zagrebu kolportirala dugo vremena prije no što je napisana. Onu prema kojoj je upravo Stevo Krajačić prvi uspio ući u ustaške arhive i zaplijeniti ih, što mu je dalo silnu moć. Činjenica je da je arhiva nestala. Činjenica je da je vrlo vjerojatno Stevo bio jedini koji je znao kako je se dokopati prije svih. I ono što je najvažnije, poput Le Carréova Georga Smileyja znao je da u arhivima leži moć. Ako ih znaš čitati. Tu je lekciju od sovjeta dobro naučio.
– Da je strah od optužbe za nacionalizam već krajem 1945. mogao biti Stevin privatni motiv za likvidaciju dr. Đure Vranešića, posredno mi je potvrdio i Zvonko Ivanković Vonta. Po njegovu mišljenju on je u vrijeme rata, kao organizacijski sekretar CK KPH, bio vrlo blizak političkom sekretaru Andriji Hebrangu. Kad je Hebrang, nakon Kardeljevih optužbi, među ostalim i za nacionalno skretanje, premješten u Beograd, i Stevo je promijenio posao. Iz politike je prešao u tek osnovanu OZNA-u. Vonta, koji je također bio optužen kao nacionalist i koji je, za razliku od Steve, zbog toga mnogo pretrpio – branio je Stevu do kraja i tvrdio da su sve optužbe bile lažne. I to ne samo za nacionalizam… – tvrdi Milan Gavrović. Ni to nije nemoguće jer u špijunskim poslovima nemoguće je ostati čist od optužbi za suradnju s neprijateljem. Da bi uopće mogao špijunirati neprijatelja, moraš surađivati s njim. Zato je Ivan Krajačić uvijek šutio i sakrivao tragove, to je bio jedini način da njegovi ciljevi ostanu tajni, a glava na ramenu.
No bolje je shvatio od drugih da njegova moć leži u posebnom odnosu s Titom. Već prije i za vrijeme rata stvarao je Titovu usporednu obavještajnu mrežu izvan struktura. Stvarao ju je za njega, ali i za sebe. Apologeti Steve Krajačića, ali i srpski nacionalisti, tvrdit će da ju je stvarao za Hrvatsku. Iako dio neozbiljnih ”povjesničara” tvrdi kako je zataškao ubojstvo teško bolesne Titove ljubavnice Davorjanke Paunović koja je u duševnom rastrojstvu prouzročenom tuberkulozom i ljubomorom potegnula pištolj na Tita. Njegov ordonans bio je brži. A jedini svjedok bio je Krajačić koji je cijelu stvar zataškao.
Ova priča već pripada tobožnjoj povijesti koju su stvorili mitovi o Krajačiću. Jedna druga priča, kojom je Krajačić definitivno zadužio Tita, znatno je realnija. Navodno je od Staljina dobio naređenje 1948. godine da ubije Tita, a on je tu naredbu odlučio zanemariti. Priznao je, navodno, Josipu Brozu o čemu je riječ. Bio je to početak jednog divnog i, kako je povijest pokazala, neraskidivog prijateljstva. Nije nevjerojatno. No teško da su sovjeti bili tako naivni, a ni Tito nije bio budala i morao je znati da je Stevo na vezi s Moskvom. Vjerojatnije je da je u toj napetoj igri živaca Stevo odigrao pametno držeći Titovu stranu i istodobno održavajući vezu s Moskvom. A Titu je, koliko god to izgledalo nevjerojatno, ta veza bila važna i neophodna. Krajačić je uz Tita u vili u Visokoj, u vrijeme kad prima Staljinov telegram kojim Tito biva proglašen izdajnikom (1948.) . U sobi su samo Tito, Krajačić i Titov pas. Krajačića potom vidimo u Beogradu kad se Tito ženi s – gle čuda – njegovom štićenicom Jovankom, s kojom ostaje u doživotnom prijateljstvu. – Mislim da je Krajačić bio vrlo privržen Titu. Znam to po mnogim stvarima. Pitala sam ga čak i to je li on bio atentator Kominterne, poslan da ubije Tita. To mi je demantirao. Stevo je bio pokraj Tita, ovdje u Zagrebu, kad mu je sovjetski ambasador donio napadačko pismo Staljina i Molotova 1948. – tvrdi Dara Janeković. Navodno je on bio taj koji je predložio lokaciju Golog otoka za informbiroovce.
Optužuju ga da je upravo on bio taj koji je Goli otok punio Srbima i Crnogorcima u nesrazmjernom broju u odnosu na Hrvate. Teško da je on to mogao, vjerojatnije je da su tradicionalne veze Srba i Crnogoraca s Rusima bile presudni faktor u tome, a ne riječ Steve Krajačića. Iako, nije nemoguće da je tu priliku iskoristio kako bi na ključna mjesta postavljao svoje, hrvatske kadrove. – Postoje jasne indikacije da ih je Ivan Krajačić na vrijeme upozoravao, a time i sačuvao. Još tada je iz njega progovorio hrvatski šovinizam. Iskoristio je okolnosti i optužio i osudio sve Srbe iz hrvatskog državnog i partijskog vrha kao pristaše Informbiroa, protivnike Josipa Broza i nezavisnosti Jugoslavije. Ćanica Opačić, Rade Žigić i Duško Brkić, trojica najuglednijih Srba iz vremena oslobodilačkog rata, posjednuta su na optuženičku klupu kao izdajnici. Njihova jedina krivica bila je što su bili Srbi… – tvrdi Anton Duhaček. Iako Stevina uloga u storiji o Golom otoku nije dokazana, uostalom kao ni bilo što drugo, činjenica je da je odigrao jednu od najvažnijih uloga u razbijanju unitarističke linije unutar jugoslavenskog vodstva. Svojom velikom igrom pobijedio je nadmoćnijeg neprijatelja i osigurao dugovječnost svojih mreža koje će dovesti do samostalnosti.
Brijunski plenum na kojemu se Tito riješio Aleksandra Rankovića i Ćeće Stefanovića, srpskih policajaca koji su preko Službe državne bezbednosti (prije UDBA) održavali Jugoslaviju kao čvrstu, centralističko-unitarističku državu, i nakon toga osigurao dugotrajni nalet hrvatskih (dijelom i slovenskih) kadrova u sigurnosne službe, bio je početak demontaže Jugoslavije. Time je orkestrirao Ivan Stevo Krajačić. Uostalom, tko je drugi mogao biti toliko tajni policajac da smjeni šefa tajne policije.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
