Gestapovac-prevarant vodio tvrtku, a Stepinac nadzornik
Vilko Heger, prevarant koji je u prijeratnom Zagrebu naivcima uvaljivao lažnu viagru, a poslije rata se bogatio na isto tako lažnom lijeku protiv ćelavosti, za NDH je djelovao kao agent Gestapoa zadužen za Crkvu i Stepinca. Taj bjelosvjetski hohštapler vješto je njušio i novac, pa je od Stepinca izvlačio milijune, a ovaj mu je bezrezervno vjerovao i davao mu goleme iznose za gradnju marijanskog svetišta u Mariji Bistrici.
Taj se agent Njemačke obavještajne službe, ali i prevarant europskoga kalibra, nakon rata izvukao od suđenja i bilo kakvog progona, živio je u dvorcu i opet varao. U Udbinu dosjeu o Hegeru, o kojem je Express već detaljno pisao, stoji zabilješka "saradnika Branka”, koji djeluje u najužem krugu prelata na zagrebačkom Kaptolu, dana 25. kolovoza 1956. i koji izvješćuje:
"Iz Zapadne Njemačke na adresu nadbiskupa Šepera stigla je 'Bijela knjiga' Vilka Haegera (prezime Hegerovo se uvijek pisalo u liku Heger, bez diftonga – op. N. M.). Šeper je pregledao tu knjigu i odmah izjavio, da je neće poslati nadbiskupu Stepincu u Krašić jer, kad bi je ovaj vidio i kad bi vidio dokumente koje Haeger u svoju korist citira, da bi se suviše uzrujavao. Haeger se u svojoj 'Bijeloj knjizi' poslužio raznim pismima u kojima Stepinac o njima pohvalno govori, a koja dokazuju kako je Stepinac u njega imao veliko povjerenje. Osim toga objavljena je fotografija Haegera, u čijoj pozadini je portret Stepinca itd. Vilko Haeger poznat je prevarant i šarlatan, koji je prije rata u Zagrebu imao aferu sa fabrikacijom nekih pilula za jačanje muške potencije, raznih tekućina za porast kose itd., a za vrijeme rata po zadatku Gestapoa vodio je tzv. akciju NADASVE (Naša draga svetišta), te vršio ozbiljan uticaj na Stepinca, ali je istovremeno izvršio i neke novčane malverzacije u kojima je oštetio zagrebačku nadbiskupiju.”
Iz ovog odlomka najviše nas je zaintrigirao podatak o postojanju "Bijele knjige" Vilka Hegera. Nakon kraće potrage po europskim knjižnicama i arhivima pronašli smo je u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu, a za nepunih tjedan dana primjerak je u međubibliotečnoj razmjeni stigao u našu Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu!
Radi se o knjizi od 135 stranica, velikog formata (29 x 20 cm), na kvalitetnom, kunstdruk papiru. Naslov i podnaslov glase: "Heger's erstes Weisbuch. Wir bitten um Recht und Gerechtigkeit – Hegerova prva Bijela knjiga. Molimo za pravo i pravdu". Izdavač i mjesto izdavanja označeni su: "Verfaßt und veröffentlicht von Wilhelm Heger, Schloß Mainberg/Unterfranken" – ili u prijevodu: "sastavio i izdao Wilhelm Heger, dvorac Mainburg, okrug Donja Franačka".
Na knjizi nije označena godina izlaska, ali je pisac/sastavljač u potpisu svoga predgovora stavio dataciju: rujan 1955. Heger je knjigom nastojao pobiti, po njegovom mišljenju, objede i laži koje su o njemu širili pojedini njemački listovi, kao i tvrdnje njemačkoga državnog tužitelja u procesu koji je 1955. pokrenut u Münchenu. Zato u podnaslovu stoji: "Molimo za pravo i pravdu". Pisac je upotrijebio množinu jer mu je namjera da spere ljagu sa svoga imena, ali i sa svoje obitelji.
Međutim, kakav je razvoj životnih prilika, ratnih i poratnih zbivanja te (ne)poznatih događaja doveo do "Hegerove bijele knjige"? U jednom se elaboratu Udbe zaključuje "da je držanje Stepinca što se tiče odnosa sa nemačkim ustanovama bilo samo uslovljeno celishodnošću (svrsishodnošću – op. N. M.)...”
Važnost, uloga i značenje Hegera kao agenta u aparatu RSHA bili su mnogo veći negoli se iz dostupnih izvora razaznaje. Iako su njegovi pretpostavljeni znali kakva mu je bila prijeratna aktivnost te da je sklon zloupotrijebiti sve svoje pozicije i veze a za vlastito bogaćenje, Heger je izvodio nevjerojatne makinacije da bi povećao svoje bogatstvo. Tek posredno saznajemo kako je Heger varao i Stepinca, i svoju službu (kojoj je to bilo svejedno jer su joj bili zanimljivi samo Hegerovi obavještajni podaci) i prijatelje s kojima je radio, i hrvatske političare, i ustaške dužnosnike, i hrvatski narod koji je od usta odvajao da bi priložio svoju žrtvu obnovi svetišta u Mariji Bistrici.
Tako, primjerice, tvrdi se da su 1942. postavljene prve četiri postaje Križnog puta, od naručenih, plaćenih i navodno dogotovljenih petnaest, ali je preostalih jedanaest nestalo, navodno su "bombardirane prigodom transporta iz Italije u Zagreb”. Međutim, još živući svjedok iz toga vremena komentira: "Da je ostatak križnoga puta bio bombardiran na putu iz Italije, nije ni župnik Papić vjerovao: za to bombardiranje nije bilo nikakva dokaza, a to se tumačilo kao zadnja Hegerova prevara, pošto mu je sve bilo unaprijed plaćeno, a on s parama nestao.”
S tim događajima, oko misterioznog bombardiranja i uništenja transporta u kojem su bile skulpture za ostale postaje križnog puta, koincidira sljedeći podatak: "RSHA je Hegera, kao afirmisanog stručnjaka za probleme katoličke crkve, iz Zagreba prebacio u Beč (krajem 1943.), povjerivši mu nove zadatke. A da bi te nove zadatke što uspješnije obavio, Heger je 1944. godine navukao čak i mantiju i položio svećenički zavjet!”.
Zaključak koji su izveli Udbini stručnjaci potpuno odgovara stvarnosti: "Ustvari je motiv bogaćenja i lake zarade bio osnovni stimulans kojim se on rukovodio u svome radu. Njegov gest sa polaganjem svešteničkog zaveta pokazuje, isto toliko koliko i njegov podvig sa vodicom 'Interkozme', dokle je ovaj avanturista bio spreman da ide ako su bili posredi materijalni interesi".
U Udbinu spomenutom zaključku daje se i sažeta i po svemu sudeći vrlo točna ocjena agenta Hegera:
"Stepinčev odnos prema Hegeru je (nakon dovođenja dvojice pavlina iz Poljske – op. N. M.) postajao sve prijateljskiji i srdačniji. A isto tako je vešti agent uspeo da dođe u vezu i sa drugim katoličkim visokim crkvenim ličnostima. Tako je došao u lični dodir sa bečkim kardinalom, nadbiskupom Innitzerom, i minhenskim kardinalom, nadbiskupom Faulhaberom. Hegerov značaj kao čoveka koji ima stalne i čvrste veze prema visokom kleru bio je već prerastao domen koji je kontrolisao policijski ataše. O njemu se uveliko vodilo računa u Upravi IV RSHA, to jest u centrali Gestapoa u Berlinu. Pogotovu mu je ugled tamo porastao kada je preko svojih crkvenih veza uspeo da bude primljen u audijenciju kod pape. S druge strane je Heger svoj posao oko akcije 'Nadasve' iskoristio, po svome poznatome načinu, i radi ličnih profita. Tako su bili svi zainteresovani zadovoljni. Stepinac je imao čoveka koji mu je svršavao stvari kod nemačkih vlasti i koji mu je s izvanrednom poslovnom spretnošću vodio akciju 'Nadasve'. Gestapo je imao svoga agenta u neposrednoj blizini Stepinca, mogao je tim putem da kontroliše stav visokog katoličkog klera i da dobije o tome autentične informacije iz prve ruke. Heger, međutim, postigao je zadovoljenje svojih ambicija za ličnim uvažavanjem i, što je bilo još važnije za njega, on se svojim crkveno-obaveštajnim vezama temeljito koristio i za lično bogaćenje.”
Kako je to uistinu teklo? Prema Statutu Crkvene ustanove Naša draga svetišta (Nadasve) iz 1942., koji je "odobrio i uzakonio Alojzije Nadbiskup”, sa sjedištem u Nadbiskupskom dvoru, Kaptol 31, prema paragrafu prvom "Nadasve” jest "crkvena ustanova (institutum ecclesiasticum can. 1489) sa sjedištem u Zagrebu. Njezino se djelovanje rasprostire po cieloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u koliko to nadležni Ordinariji prihvate. § 2.
Svrha je ustanove vjerska obnova hrvatskog naroda uopće i osobito na taj način, da se osvježi i produbi ljubav prema Mariji, a po Mariji prema Kristu”. U poglavlju "Sredstva”, § 10., kaže se: "'Nadasve' će poticati umjetnike na izradbu nacrta i pomagati izrađivanje liturgijskih predmeta i devocionalija u crkvenom i hrvatskom narodnom duhu. § 11. Suvremena sredstva za promicanje vjerskog života mogu biti iz bilo kojeg polja ljudskog djelovanja, ali se ne smiju protiviti tradiciji ni propisima Crkve”.
Nastavak na sljedećoj stranici...
U poglavlju "Vodstvo”, § 12., stoji: "Ustanovu 'Nadasve' vode duhovni i priradni pročelnik akcije po uputama Preuzvišenog gospodina Nadbiskupa zagrebačkog. Prema tome sav rad duhovnog i priradnog pročelnika podleži isključivo samo izravnom nadzoru Preuzvišenog gospodina Nadbiskupa zagrebačkog. § 13. Duhovni je pročelnik ustanove 'Nadasve' od preuzvišenog Nadbiskupa zagrebačkog za izvjesno vrieme imenovani svećenik, koji vodi ustanovu i za njezin rad odgovara crkvenoj vlasti.”
Potom se nabrajaju zadaće duhovnoga pročelnika. U § 16. navodi se status priradnoga (privrednog) pročelnika: "Priradni je pročelnik od Preuzvišenog zagrebačkog Nadbiskupa za izvjesno vrieme imenovana osoba, koja vodi samostalno, a po direktivama Preuzvišenog zagrebačkog Nadbiskupa svekoliko administrativno, organizacijsko i financijsko poslovanje ciele ustanove, prima i otpušta osoblje te vrši sve poslove u vezi s time. Za svoj rad odgovara samo Preuzvišenom zagrebačkom Nadbiskupu.
§ 17. Duhovni i priradni pročelnik usklađuju harmonično svoje djelokruge rada, da isti teče paralelno i svrsishodno u najveću korist općeg napredka i probitaka akcije 'Nadasve'. U koliko bi se njihova mišljenja u pojedinim pitanjima razilazila, iznašaju slučaj Preuzvišenom zagrebačkom Nadbiskupu, koji odlučuje.” Nadalje, u poglavlju "Imovina” određuju se načini stjecanja imovine, "sabiranjem” i "darovima i legatima”, a "sva imovina ustanove je crkvena imovina".
U § 21. precizira se: "Dobra ustanove 'Nadasve' ne smiju se upotrebljavati u druge svrhe osim one, u koje su sabrana odnosno darovana... Dopušteno je nadalje duhovnom i priradnom pročelniku, da u međusobnom sporazumu i uz odobrenje Nadbiskupa koristonosno ulože sabrani novac." Osobito je zanimljiv § 22.: "Duhovni pročelnik je ujedno i administrator dobara prema kan. 1521 § 1, i kan. 1522, 1c, 1523, 1525-1528, a svoje financijske dispozicije vrši preko priradnog pročelnika i u sporazumu s njim uz prethodno odobrenje Nadbiskupa."
Na samom kraju Statuta, u poglavlju "Nadzor”, § 23., kaže se: "Vrhovni nadzor nad ustanovom 'Nadasve' imade zagrebački Nadbiskup. On daje generalne instrukcije duhovnom i priradnom pročelniku za čitav rad, za upravu dobara (kan. 1519, § 2.) i traži obračun (1525).”
Dakle, razvidno je da se nikakav bitan potez obojice pročelnika C. U. "Nadasve" nije mogao povući bez znanja i odobrenja nadbiskupa Stepinca. Ali još je više uočljivo da su pozicija i ovlasti V. Hegera bili zapravo nedodirljivi i neograničeni.
Tko su bili pročelnici? Duhovni pročelnik bio je Stjepan Kukolja (1907.). U Katoličkom listu, br. 30. od 23. VII. 1942., str. 359, među crkvenim vijestima je i kratka obavijest "Prof. dr. Stjepan Kukolja duhovni pročelnik u ustanovi 'Nadasve'.” Uz informaciju o Kukoljinu postavljenju zanimljive su neke druge činjenice, a o kojima se malo zna: "Po želji preuzvišenog hrvatskog Mitropolite, zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, osnovao je i razvio akciju 'Nadasve' privredni stručnjak gosp. Heger uz pomoć svoje supruge.
Uspjesi su sasvim izvanredni: već za vrijeme pripremnih radova i još prije pravog početka sabiranja medaljicama i sličicama, sakupljeno je daleko preko Kn 1,000.000. Ako blagoslov Božji – što se pouzdano nadamo – i dalje poprati ovu dobro organiziranu akciju, moći će se uz Križni put izgraditi i cijelo ostalo svetište u najkraćem vremenu. Velečasna gg. župnici se i ovom prilikom umoljavaju, da se priključe akciji 'Nadasve', čiji rad je osobito u današnjim prilikama od eminentne važnosti za Crkvu.
Već u prvim početcima akcije dodijelio je preuzvišeni gosp. nadbiskup nekoliko svećenika akciji 'Nadasve'. Posebnim dekretom pozvao je sada prof. dr. Stjepana Kukolju iz Rima u Zagreb i imenovao ga duhovnim pročelnikom akcije 'Nadasve', u kojoj će suradjivati s gosp. Hegerom oko obnove vjerskog života u Hrvatskoj."
Da bi, valjda, stvar s Hegerovom pozicijom bila i formalno potpuno jasna, Katolički list, br. 1, 7. 1. 1943., str. 9, obznanjuje odluku nadbiskupovu od 29. XII. 1942.: "Prema pravilima Ustanove 'Nadasve', ovime imenujem gospodina Vilhelma Hegera priradnim pročelnikom u istoj Ustanovi. Alojzije nadbiskup".
Ali Hegeru, obavještajcu i vještom varalici, s neutaživom željom za stjecanjem bogatstva, to nije bilo dovoljno. Budući da je postigao veliki uspjeh na početku sabirne akcije C. U. "Nadasve” vjerojatno je inicirao i osnivanje privatne tvrtke pod istim imenom. Potankosti o tome pronalazimo u jednom vjerodostojnom dokumentu, izvještaju dr. Vjekoslava Gortana (1892-1966), poznatog pravnog i gospodarskog stručnjaka, kojeg je Gradski narodni odjel u Zagrebu u drugoj polovici 1945. odredio za privremenog upravitelja nad tvrtkom "Nadasve” i imovinom V. Hegera.
U izvještaju čitamo: "Uputivši se na označenu adresu "Nadasve k.[omanditno] d.[ruštvo]”, Nova Ves br. 5a ustanovio sam, da ondje uopće nema više te tvrtke. Nakon toga sam se uputio do bivšeg vjerskog člana tog društva, preč. g. Pavla Jesiha, prebendara zagrebačkog Kaptola, od koga sam doznao slijedeće:
Da bi se mogla sabiranjem namaći potrebna sredstva za izgradnju i obnovu svetišta Marija Bistrica preuzv. g. nadbiskup zagrebački Dr. Alojzije Stepinac je još 1941. osnovao, u smislu crkvenog zakonika posebnu crkvenu ustanovu (institutum ecclesiasticum can. 1489) "Naša draga svetišta" (skraćeno "Nadasve”) sa svrhom, da sabere potrebna sredstva za obnovu i izgradnju hrvatskih katoličkih svetišta, a osobito najvećeg svetišta hrvatskog naroda Marije Bistrice.