Hrvatska publicistika i historiografija često puta izgledaju kao šahovska ploča - na njoj su figure ili crne ili bijele, a to, znamo već prema iskustvu, nekako ne odgovara istini. Knjiga Danka Plevnika "Onaj što piše" u tom smislu izgleda kao stotinjak nijansi sive: to je reljefan, erotičan, sočan autobiografski prikaz jednoga (privatnog i javnog) života i jedne (nacionalne i međunacionalne) povijesti.
Danko Plevnik, bivši kolumnist Danasa i Slobodne Dalmacije, urednik u Komunistu, čovjek sa stigmom nacionalista, otac znanstvene discipline o čitanju - legologije - sad se dokazao i kao originalan memoarist. Danko Plevnik je nonkonformist, desnima odveć lijevi, lijevima suviše desni, a uistinu samo jedan - uvijek svoj. Naslov "onaj što piše" posuđen je od nekog Tuđmanova ađutanta, koji je predsjedniku tako objašnjavao razliku između Žarka Plevnika (crveni Fićo) i Danka Plevnika - "Ne, nije to (naš) Žarko, to vam je onaj što piše".
"Kad god bismo u Fići ili na kamionu prolazili pored Krašića i Pribića - piše Plevnik - raspredala se priča o Stepincu. Svi su pokazivali osjećaj sućuti prema njegovoj sudbini. Više sam o njemu saznao od supruge Jasne, čija je baka Tereza Špoljar bila njegova rođaka i u Brezarićima živjela preko puta kuće Stepinčevih roditelja. Mladi fakin Alojzije u rano je jutro preko glave stavljao torbu i odlazio u krađu jaja po cijelom selu.
Nakon što se iz lepoglavskog zatvora vratio u kućni pritvor u Krašić, znao je uveseljavati djecu bacajući im s prozora bombone, a kad bi djeca očekivala da će im ponovno baciti bombone, on bi ih iz dlana polio vodom. Sviđalo mi se to da je ostao do kraja života homo ludens, odnosno u sebi sačuvao dijete koje se igra. Bio je vrlo neozbiljan kad je njegova dob to zahtijevala i vrlo ozbiljan kad je to od njega tražila epoha."
Plevnik vrlo toplo, s puno osjećaja, portretira legendarnog karlovačkoga gradonačelnika i ministra unutarnjih poslova u HDZ-ovoj vladi Josipa Boljkovca:
"Kao predsjednik Skupštine općine Karlovac, što je bila službena titula gradonačelnika, Josip Boljkovac je 1964. podijelio Majsku nagradu grada Karlovca mojem ocu Zvonku i književniku Stjepanu Mihaliću. Taj potez svjedoči da Boljkovac nije bio ideološki sektaš, kako su ga uskogrudni politički protivnici iz zavisti ili osvete nazivali. Naime, književnik Stjepan Mihalić je prihvatio ustaške vlasti i do 8. broja Hrvatske slobode bio njezin urednik.
Već sredinom lipnja 1941. se distancirao od ustaškog pokreta i do kraja ove fašističko-nacističke tvorevine nije istupao u javnosti niti djelovao u karlovačkom društvenom i kulturnom životu. Takvo ponašanje rezultiralo je stavom Suda za zaštitu nacionalne časti da ga ne kazni zabranom objavljivanja, kao što je primjerice s dva mjeseca zabrane objavljivanja kaznila Dragutina Tadijanovića. Za Boljkovca su to nakon 23 godine bili tempi passati.
Danko Plevnik s malo simpatija prikazuje Gorana Radmana, kojega tretira kao čovjeka punog sebe, koji boji kosu i sve druge gleda s visine, a dvostruko starijim profesorima govori "ti".
"Otac braće Radman bio je naočit kapetan JNA, uredne frizure i, ma koliko si Goran bojio kosu, imidžem ne može dostići očev filmski portret. Za razliku od Jančića, koji mi se uvijek s radošću javljao na telefon, ravnatelja Radmana bilo je nemoguće dobiti čak i onda kad bi mi dao svoj broj telefona. U sebe je ugradio onaj partijski hijerarhijski štih pa mu ja kao partijski anonimus nisam pri njegovu usponu mogao išta značiti.
Jednom se u zgradi CK SKH, gdje sam kao novinar Komunista radio godinu dana, postavljao prema mojem profesoru Milivoju Solaru kao nižerangiranom partijcu oslovljavajući ga po imenu, što me je s obzirom na njihovu veliku razliku u godinama začudilo. Možda su mu takve osobine i pomogle da u svakom društvenom sistemu može biti što god poželi."
Radman je doista u oba sustava bio ravnatelj televizije i časnik. U Plevnikovoj knjizi puno je ozbiljnih, "teških pasusa", koji bacaju novo svjetlo na skrivene mehanizme povijesti, zakulisne igre kojih najčešće nismo ni svjesni...
Zašto je pobijedio Tuđman? Time je strukturalno bio otvoren put za izgradnju nacionalnih partija i nacionalnih privreda republika i pokrajina. Maspokovce su predvodili studenti zahtjevima za neovisnošću Hrvatske, služenjem vojnog roka u Hrvatskoj, prioritetom hrvatskog jezika, članstvom Hrvatske u UN-u, raspolaganjem devizama i ostankom admiraliteta u Splitu.
Pobjedom na izborima 1990. dr. Franjo Tuđman je dokazao da je Hrvatima bila važnija maspokovska budućnost nego proljećarska prošlost, radikalizam ponovno probuđenog masovnog pokreta nego popustljivost Hrvatskog proljeća. Za veća prava Hrvatske pledirali su matičari (Ljudevit Jonke), publicisti (izdavač Hrvatskog tjednika Vlado Gotovac), sveučilištarci (Ivan Supek, Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša) te bivši sindikalni i partijski aktivisti, poput Marka i Vlade Veselice, prisilni partijski renegati, poput Tuđmana i Šime Đodana, ili disidenta Hrvoja Šošića, koji je za Hrvatsku tražio mjesto u Ujedinjenim narodima i pledirao za njezino istupanje iz SFRJ.
Po tom su ključu bile određivane političke i zatvorske kazne. Tjedan dana prije Karađorđeva Miko Tripalo je u svojoj knjizi "S poprišta" iznio cjelovit program Hrvatskog proljeća, ali u interpretaciji željenih promjena veći su utjecaj imali strahovi od studentskih i pučkih demonstracija koje su se iskorištavale kao dokaz da Savka i Miko više ne drže konce u svojim rukama. Krajem 1971. Tito je iskoristio pritisak JNA te sklonost Nixona i Brežnjeva statusu quo, pa u Karađorđevu uskratio onu javno iznijetu podršku proljećarima.
Prema svjedočenju potpukovnika KOS-a Ive Kosovića, Tripalo je shvatio da je Tito bio taj koji je preko KOS-a raspirivao hrvatski nacionalizam, pa je u smjeru Tita bacio pepeljaru i opsovao ga: "Jesan ti reka što će se dogoditi kad se razbukta nacionalizam, a ti si ga pustio s lanca". Jer da je Tito htio, ne bi došlo do nacionalističkog krešenda, nego bi se on presjekao u počecima. Nakon Karađorđeva je gotovo 60.000 neposrednih i posrednih sudionika doživjelo policijsku obradu, više od 2000 ljudi bilo osuđeno, a tisuće bivših članova SKH bilo degradirano i isključeno iz javnog života.
Savka i Miko, predodređen za Titova nasljednika, nisu stremili smanjivanju, nego transformaciji uloge Saveza komunista i decentralizaciji te je njima trebao Tito kao supervizor i zaštitnik u tim stremljenjima, dok su Latinka Perović i Marko Nikezić težili njegovu reduciranju i većim društvenim slobodama, a to je na dulji rok podrazumijevalo detronizaciju Tita i uvođenje demokratskog pluralizma.
Tita je nešto ranije neliberalnom orijentacijom htio politički naslijediti Aleksandar Ranković, koji je i službeno bio potpredsjednik SFRJ, što je Tito preduhitrio njegovim odstranjivanjem iz političkog života 1966., nakon čega su smijenjeni i svi načelnici Udbe u čitavoj Jugoslaviji. Titov strukturalni strah od korjenitih promjena dolazio je od Srbije. Po tim shvaćanjima, Tito je sam preventivno pumpao opasnost od Hrvatskog proljeća.
Čovjek njegova velikog povjerenja, šef KOS-a Ivan Mišković Brk, iz sjedišta zagrebačkoga Gradskog komiteta SKH upravljao je dijelom studentskog vodstva, da bi on od JNA mogao tražiti koncesije s obzirom na opasnosti rušenja Jugoslavije, a hrvatsko vodstvo koje se je počelo distancirati od studentskih štrajkova strašiti prijetnjama JNA.
Jednim je udarcem razjario Beograd i pacificirao Zagreb. Poraženi hrvatski političari, među njima i Franjo Tuđman, prihvatili su svoju žrtvu kao dio pobjede koja se ispostavila već hrvatskim Ustavom iz 1972., u koji je ušao stavak o hrvatskom književnom jeziku, a hrvatskosrpski razdvojen na hrvatski ili srpski te jugoslavenskim Ustavom iz 1974., koji je u Skupštini SFRJ potpisao Mika Špiljak, kad je SFRJ i službeno "konfederirana", odnosno republike dobile pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja.
"Kad sam Ranka Marinkovića molio intervju za Komunist, on se u dva poslije podne ispričao zbog bolesti, da bi se u pet poslije podne u vijestima RTV Zagreb vidjelo kako diskutira u zagrebačkoj organizaciji SK, piše Plevnik opisujući anegdotu u čijem je središtu još jedan bivši komunist", Ivan Aralica.
"Jedini tekst koji mi u nepunih šest godina rada u Komunistu nije bio objavljen bio je komentar Nagrade Fonda Miroslav Krleža, koja je u toj godini osnivanja prvu nagradu dodijelila Ivanu Aralici. Trebao sam osuditi tu dodjelu pod izgovorom da je Aralica bio tretiran kao nacionalist, iako je u zadarskoj gimnaziji, gdje je bio direktor, bio član SKH. To je potvrđivalo moju tezu da samo sadašnji ili bivši članovi SKH mogu biti nacionalisti, a ostali spadaju u ustaše i teroriste. Nekoliko mi je puta vraćan tekst na prepravku, ali ja sam i dalje snažio svoju tezu da je Aralica dobio tu nagradu zbog literarnih, a ne ideoloških razloga. Na kraju su odustali od kritike Aralice."
Zanimljivu crtu Tuđmanova karaktera otkriva i ova crtica.
A da se Jugoslaviji ne piše dobro, Plevnik je shvatio po tretmanu Jovanke Broz. Na 13. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, koji se održao od 25. do 28. lipnja 1986. godine u Beogradu, predsjednik Predsjedništva CK SKJ, Vidoje Žarković, održao je rutinsko izlaganje "Savez komunista Jugoslavije u borbi za dalji razvitak socijalističke samoupravne i nesvrstane Jugoslavije". Vlast je bila u rukama titoista, poput Staneta Dolanca, koji su vršili svoju, a ne Titovu volju.
To je bio jedini kongres kojem sam nazočio. Išao sam prema Sava centru s Mirkom Arsićem, kolegom iz redakcije jedinstvenog izdanja Komunista. Kad smo došli do točke gdje su se dijelili delegati i gosti, Arsić je otišao na lijevo jer je kao i ja imao bedž za ulaz "za poslugu", a ja iz inata krenuo na desno na ulaz za sudionike. Tad sam vidio scenu koja me je uvjerila u skorašnji pad društveno-političkog sistema. Pred staklenim vratima stajala je naša teta Ličanka, Jovanka Broz, kojoj nisu dopustili da uđe, a ja sam prošao kao od šale. Ovo nije slutilo na dobro. SKJ se raspao već na sljedećem kongresu 1990. godine.
