Na Dan sjećanja na holokaust, 27. siječnja ove godine, umrla je Njemica Brunhilde Pomsel, vjerojatno jedna od posljednjih svjedokinja uspona i pada Trećeg Reicha. Tri godine prije smrti četvorica austrijskih redatelja, Christian Krönes, Olaf S. Müller, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer, dovršili su s njom dvotjedni razgovor za film "Njemački život". Brunhilde Pomsel ispričala im je najvažnije dijelove svoje biografije.

Činjenicu da je 1942. godine postala sekretarica Josepha Goebbelsa, jednog od najzloglasnijih nacističkih zločinaca, smatrala je zenitom profesionalne karijere. Kao što je poznato, Joseph Goebbels je bio jedan od najvećih Hitlerovih štovatelja i njegovih najbliskijih suradnika. Bio je ministar prosvjećenja i propagande, a na toj je funkciji proveo 12 godina, od 1933. do 1945.

NACISTIČKI VRH Goebbelsova tajnica umrla u 106. godini

Gorljivim govorima huškao je mase na mržnju prema Židovima, a smatra se i da je inicirao Kristalnu noć koja je počela nakon protjerivanja 15.000 poljskih Židova, među kojima su bili i roditelji Herschela Grünspana. Očajni 17-godišnji mladac osvetio ih je tako da je ubio njemačkog konzula u Parizu. Dva dana kasnije, pod maskom spontanog okupljanja naroda, u noći na 10. studenog 1938. u Njemačkoj je počela hajka. Razularena masa razbila je oko 7000 židovskih trgovina.

Deseci tisuća Židova su uhićeni, a širom Njemačke spaljene su stotine sinagoga. Bio je to samo uvod u plan o masovnom istrebljenju Židova koji se počeo realizirati 1942. Upravo te godine glavna junakinja filma Brunhilde Pomsel popet će se na najvišu stepenicu svoje karijere. Sjest će u raskošni ured ispred Goebbelsove radne sobe i postati njegova dobro plaćena sekretarica.

Njezina ispovijed ekranizirana u dokumentarcu "Njemački život", prikazana je na ZagrebDoxu, i nije tek puko nizanje povijesnih događaja. Riječ je o filmu u kojem glavna protagonistica u prvom licu svjedoči o tome kako je kao potpuno apolitična osoba postala indirektni suučesnik u najvećim zločinima u povijesti čovječanstva, a da toga nije bila nimalo svjesna. Kako je rekla, prihvatila je posao tajnice rukovodeći se tek natprosječno plaćenim radnim mjestom i zbog toga se ne osjeća krivom.

"Strašno je to kad se ljudi nađu u situaciji da za sebe učine nešto dobro iako će na taj način nekom drugom naštetiti. Ali tko je mogao razmišljati tako daleko? Ravnodušnost i kratkovidnost!". Tim je riječima započela svoju filmsku priču i nastavila: "Vjerojatno sam radila s više zločinaca nego što sam toga bila svjesna. Ali ne možeš to znati unaprijed".

Kako je rekla, bila je ponosna što je radila u ministarstvu, u uredu s prekrasnim namještajem, u zgradi uz sama Brandenburška vrata, među ljudima koji su se lijepo međusobno ophodili te sa šefom koji je bio fin i uglađen.

"Na posao je dolazio iz svoje vile nedaleko od Brandenburških vrata, na koja je pak bilo naslonjeno njegovo veliko Ministarstvo propagande.Uspinjao se stepenicama kao neki mali vojvoda, prolazeći kroz knjižnicu, u svoj velebni ured na aveniji Unter den Linden. Uvijek bismo znali da je došao, ali ne bismo ga vidjeli sve dok ne bi odlazio kući. Tad bi izašao kroz vrata koja su vodila u našu sobu, i to je bila prilika da ga pitamo sve u vezi posla te mu kažemo tko ga je sve zvao. Ponekad su mu u posjet dolazila i djeca koju je jako veselilo vidjeti očev ured. S njima bi ponekad došao i njihov kućni ljubimac, erdel terijer. Svih šestero djece bilo je jako dobro odgojeno i uvijek su se rukovali sa svima nama, a mi smo im dali da pišu na našim pisaćim strojevima", opisala je idiličnu atmosferu koja je vladala u ministarstvu.

"Goebbels je uvijek imao pedantno manikirane nokte i bio dotjeran, u finim odijelima i ispeglanim košuljama. U tri godine, koliko sam tamo radila, jedan jedini put sam ga čula da viče", opisala je Goebbelsa, koji je za nju bio apsolutni autoritet, od kojeg je samo važniji bio Hitler.

Ali nacističku ideologiju zapravo nikad nije podupirala. Sebe je opisala kao apolitičnu osobu, kojoj nikad nikakva ideologija nije uopće bila bliska, a sve dotad politički govori su joj bili potpuno nezanimljivi.

"Jedino što mogu reći o Goebbelsu je da je bio izvrstan glumac. Nijedan glumac osim njega ne bi se mogao tako dobro transformirati iz ozbiljne i civilizirane osobe u drečava mangupa. Ne biste nikad vjerovali da je to ista osoba. U to sam se osvjedočila na njegovu govoru u Sportpalastu."

Mislila je na njegov govor iz 1943. godine u najpoznatijoj berlinskoj sportskoj dvorani koju je, nakon dolaska nacista na vlast, i Hitler često koristio za svoja obraćanja naciji. "To iskustvo nikad neću zaboraviti. Gledati Goebbelsa s udaljenosti od 10 do 15 metara. Vidite ga skoro svaki dan. Gotovo plemićki elegantan muškarac gore za govornicom pretvorio bi se u pobjesnjelog patuljka. Ne možete zamisliti veći kontrast".

Brunhilde Pomsel u filmu se prisjetila djetinjstva i rane mladosti, kontekstualizirajući buduće životne stavove i usađeni sustav vrijednosti. Kako je rekla, odgoj je bio vrlo strog i nisu se tolerirale nikakve pogreške ni propusti. Autoriteti su se morali bezuvjetno poštovati, zadaci dovršavati, a obećanja izvršavati, i tu nije bilo oprosta.

Živjela je od male plaće i kad su joj početkom 40-ih ponudili posao na berlinskom radiju, uvjet je bio da postane članica Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, pa se po inerciji i učlanila. Još joj je najbolja prijateljica bila Židovka Eva Löwenthal. Primijetila je da je nekoć dobrostojeća židovska obitelj sve više živjela u strahu, a s vremenom da su potpuno osiromašili i živjeli na egzistencijalnome minimumu, ali se nikad nije pitala zašto.

Čak ni onda kad se više nije mogla s Evom bezbrižno družiti na javnim mjestima. Tad je već radila u Goebbelsovu uredu u koji Eva nikad nije smjela ući. Jednog dana izgubila je kontakt s Evom, ali je pomislila da se obitelj odselila.

"Nisam znala za koncentracijske logore. Povjerovala sam u priču da su ih kolektivno naseljavali u Sudetsku oblast. Iako sam radila u ministarstvu, nisam imala informacije. Radila sam samo svoj posao, a to je bilo da 'friziram' izvještaje s ratišta. Smanjivali smo broj poginulih njemačkih vojnika, a 'pumpali' broj silovanih žena od vojnika Crvene armije i plasirali te podatke u javnost. Nisam se nikad usudila usprotiviti. Nije mi to padalo na pamet. Riskirala bih vlastiti život", zaključila je iskreno Goebbelsova sekretarica.

Atmosfera u ministarstvu naglo se proimijenila nakon bitke za Staljingrad 1943. Bio je to prvi signal da stvari kreću nizbrdo. Brunhilde još nije željela napustiti posao iako se pitala bi li trebala i dalje tu raditi?

Ali plaća je bila dobra, kolege divni, ured udoban, s ljepim namještajem... Iako je već te godine sve slutilo na propast, Goebbelsov povijesni govor u kojem je pozvao na totalni rat potpuno je zaludio masu, a sjetila ga se i Brunhilde: "Kolegica i ja smo ostale u šoku. Masa je bijesno urlala: 'Hoćemo rat, hoćemo rat', a kako je on to uspio postići, ni danas mi nije jasno. Sigurna sam da ni sam Goebbels nije znao odgovor na to pitanje. Bio je to potpuni prirodni fenomen".

Tako je opisala prijelomni govor ministra propagande koji se prenosio i preko radija i koji je milijune Nijemaca bacio u kolektivni trans te odveo u konačni slom, u travnju 1945. godine. Hitler se ubio 30. travnja, a prema njegovoj prethodnoj naredbi, naslijedio ga je Goebbels, koji se s njim skrivao u bunkeru. Dan nakon Hitlerove smrti Goebbels je pokušao privoljeti Sovjete na primirje, a kad su ovi to odbili, svakom od šestero svoje djece, u dobi od 5 do 13 godina, ubrizgao je injekciju morfija.

Njegova supruga Magda ubila ih je kapsulama cijanida, nakon čega su Goebbels i Magda izašli u dvorište i počinili samoubojstvo. "Saznali smo za njihovu smrt u skloništu ministarstva gdje smo se danima skrivali i opijali da ne budemo svjesni stvarnosti", prisjetila se Brunhilda koja je nakon ulaska Crvene armije u Berlin završila u ruskom zatvoru. Provela je tamo četiri godine, a taj period života opisala je samo jednom rečenicom: "Život nije krevet od ružinih latica".

S vremenom se ponovno zaposlila na radiju i 1971. otišla u mirovinu. Tek 2005. sakupila je hrabrost i uputila se u upravo otvoreni berlinski Memorijalni centar holokausta raspitati se o Evinoj sudbini. Saznala je da je Eva Löwenthal deportirana 1943. u Auschwitz, gdje je i umrla 1945. Brunhilde Pomsel umrla je u staračkom domu u 106. godini – kako simbolično - mirno u snu. Christian Krönes, jedan od redatelja ovog moćnog dokumentarnog filma, kaže da ga je zapanjila besprijekorna Brunhildina memorija.

Fasciniralo ga je što je već u razgovorima koji su prethodili snimanju dokazala da je vrlo vješt, svjestan i iznimno zanimljiv pripovijedač. "Vrlo se precizno sjećala mnogih detalja i nikad nam nije pričala o nečemu što je tek čula, nego samo o onom što je sama proživjela i doživjela, i situacijama koje je vidjela." Iako im je trebalo nekoliko mjeseci da je nagovore na razgovor, kad je pristala, shvatila je da je pogriješila jer je sve to za nju bilo vrlo naporno.

"Htjeli smo da se nakon mnogo godina ponovno detaljno prisjeti svega. Da progovori o stvarima koje su za nju bile davno zatvoreno poglavlje i da izađu sjećanja koja su godinama bila sakrivana u njezinoj podsvijesti. Iako je požalila što je na to pristala, jednog dana nam je rekla: 'Budući da sam obećala da ću to učiniti – neću odustati'. Dakle, njezin osjećaj odgovornosti da izvrši zadatak do kraja, o kojem priča u filmu, nije je napuštao ni u starosti."

Krönes smatra da je njezina priča tim zanimljivija jer glavna protagonistica ne govori ni s pozicije žrtve ni s pozicije zločinca, nego s pozicije običnoga građanina. "Priče o tzv. 'sljedbenicima' još nisu ispričane niti je ta tema iscrpljena. A mi zapravo govorimo o milijunima ljudi koji su postali suučesnici tog sustava jer nisu mogli i nisu imali hrabrosti reći 'ne'. Brunhilde Pomsel sebe uopće ni ne smatra krivom jer nikad nije razumijela širu sliku.

Njezina perspektiva iz koje je promatrala život i svijet bila je uvijek vrlo osobna. Mogli bismo reći vrlo sebična. Često puta oni koji su bili uključeni na bilo koji način u zločine kasnije pričaju o nekakvom kajanju. Meni to ne zvuči uvjerljivo. Za razliku od njih, Brunhilde kaže da bi željela da je bilo drugačije, ali zbog toga odbija ponijeti teret krivnje. Nije se trudila prikazati sebe boljom ne go što jest. I sama u jednom trenutku izgovara: 'Ni danas se ljudi ne ponašaju drugačije.'

Gledamo kako se stotine utapaju u Sredozemnome moru, a odmah nakon toga uživamo na cocktail-partyju." Upravo zbog toga ovaj film je puno više od priče o Brunhildi Pomsel. Redatelj smatra da bi se gledajući ovaj film svatko od nas trebao zapitati "što bih ja učinio, bih li izdao svoja načela zbog osobnog probitka i mogu li vjerovati svojim moralnim stavovima?".

"Film jasno poručuje da te opasnosti uvijek vrebaju i da je zbog toga potrebno stalno o njima razmišljati, analizirati ih i o njima raspravljati. Uostalom, duh današnjeg vremena podsjeća nas na tu tužnu prošlost. I da – upravo su obični ljudi ti koji su uvijek odgovorni za političke katastrofe. Ljudi su spremni vjerovati da se jednostavnim rješenjima mogu apsolvirati složeni problemi i oni koji baš tako razmišljaju, postaju lak plijen populistima i ekstremistima svih vrsta.

Kao što je jednom rekao Franz Kafka: 'Pojedinci postaju krivci kad djeluju bez razmišljanja o posljedicama'. Kako kaže Krönes, posljednjih godina svojeg života Brunhilde Pomsel pomno je pratila politička previranja u Europi i svijetu. Brinula ju je situacija u Europi, Turskoj i SAD-u. Tvrdila je da retorika Donalda Trumpa ima jako puno sličnosti s retorikom 30-ih godina prošlog stoljeća. Objasnila je i zašto: "Ljudi se boje, a kad se boje, lako je s njima manipulirati".

Uoči filmske premijere u Münchenu, Brunhilde Pomsel dala je posljednji intervju. Na pitanje zašto je pristala na film, rekla je da to sigurno nije zato da bi očistila savjest: "Film će biti moje ogledalo. U njemu ću konačno vidjeti gdje sam pogriješila. Sretna sam da su moji dani odbrojani. U ovo malo vremena koje mi je ostalo, a riječ je o mjesecima, a ne o godinama, želim vjerovati da svijet neće opet krenuti u pogrešnom smjeru, iako se jezive stvari i dalje događaju. Sretna sam da nemam djece zbog koje bih morala brinuti".

S njom se slaže i Christian Krönes, koji smatra da je Brunhildin strah i pesimizam spram budućnosti bio opravdan, jer recentna zbivanja uvelike podsjećaju na sve ono što je prethodilo pojavi nacizma u Njemačkoj: "Ekonomska kriza iz 2008. godine ostavila je traga. Ljudi su i dalje ozbiljno zabrinuti za svoj prosperitet i egzistenciju. A onda je Europu zapljusnuo i val izbjeglica.

Nestalo je empatije i odjednom se na sve izbjeglice gleda kao na potencijalne teroriste. U vrlo kratkom vremenu, u zemljama pogođenim izbjegličkim valom, desno orijentirane stranke dobile su na važnosti i u njima se sve češće čuju pozivi za snažnim vođom. Na sve strane niknule su bodljikave žice. Jedina razlika je da ovaj put to nije samo slučaj u jednoj zemlji, kao što je to bio slučaj s Njemačkom 30-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj put cijeli se europski kontinent nagnuo udesno. Stvarno je zabrinjavajuće da smo tako malo naučili iz ne tako davne prošlosti."