Feldmaršalu Wehrmachta Erwinu Rommelu nije najbolje sjela na želudac kapsula cijankalija što ju je pregrizao 14. listopada 1944. Uoči skore 75. godišnjice Rommelove smrti, u Aalenu, u gradu u kojem je Rommel odrastao, gadno se zakuhalo zbog traženja bitnog dijela političke scene ovog grada da se Erwinu Rommelu oduzme ulica nazvana po njemu. Lako je moguće da će se to tako i dogoditi.

"U demokraciji se ne slavi naciste, kao niti one koji su od njih imali koristi ili one koji su im pridavali zasluge", navedeno je između ostalog u priopćenju skupine lijeve stranke Die Linke, Zelenih, okupljenih sindikata i organizacija ratnih stradalnika.

Prijedlog je da se oduzme ulica Erwinu Rommelu tako da ju se preimenuje u Ulicu Manfreda Rommela, njegovog sina, snažnog i popularnog gradonačelnika Stuttgarta, umrlog 2013. Manfred Rommel je bio izrazito nekontroverzna politička figura. U Drugom svjetskom ratu, a 1943. imao je samo 14 godina, otac mu je zabranio da se prijavi u SS.

Ubrzo nakon što mu se otac ubio, čemu je kao dječak osobno prisustvovao, otpustili su ga iz Wehrmachta, a nakon Drugog svjetskog rata, odrastajući, taj čovjek prometnu se u izrazito antifašističkog CDU-ovog političara. Bio je blizak prijatelj s general-bojnikom Georgeom Pattonom IV, sinom generala Georgea Pattona, proslavljenog američkog vojskovođe iz Drugog svjetskog rata. Prijateljevao je i sa sinom britanskog feldmaršala Bernarda Montgomeryja.

Upamćen je i po tome što je kao gradonačelnik Stuttgarta od 1982. nastojao omogućiti pristojan pogreb zatočenim pripadnicima ekstremno lijeve terorističke organizacije Rote Armee Fraktion koji su 1977. u zatvoru Stammheim u Stuttgartu u dogovoru počinili samoubojstvo. Zbog bojazni da bi mjesto pokopa tih ljudi moglo postati mjesto hodočašća simpatizera organizacije kojih tada nije bilo baš malo, lako je dočarati si koliki su mu se stranački kolege iz CDU-a protivili u tim planovima.

Odbio je ubijati Židove i uzimati robove

Za razliku od Manfreda Rommela, njegov otac ostao je kontroverzna figura iz Drugog svjetskog rata. Povjesničari u Njemačkoj vole ga navoditi kao najvišeg časnika koji je sudjelovao u uroti za ubojstvo Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944., kad su Wehrmachtov časnik Claus von Stauffenberg i suradnici za dlaku ubili nacističkog vođu u njegovoj "Vučjoj jazbini".

No, unatoč naporima poslijeratne Njemačke da pronađe, ističe i oda počast svakom Nijemcu koji se borio protiv nacizma, o Erwinu Rommelu ne postoje čvrsti dokazi da on doista jest bio jedan od Nijemaca koji su se u nekom trenutku pridružili pokretu otpora. Činjenica je ipak da on nije bio član NSDAP, da je pokušao Hitlerjugend staviti pod kontrolu Wehrmachta, umjesto nacističke partijske kontrole NSDAP-a, što bi doista činilo razliku, a i još neke stvari.

Prema povjesničaru Mauriceu Remyju, Rommel je bio uvjeren da, "dok je živa generacija nas koji smo sudjelovali u Velikom svjetskom ratu, neće biti drugoga", te naivno nije razumio što Hitler namjerava čak niti nakon početka invazije na Poljsku. Remy je njegove političke stavove opisivao čak i blago lijevima.

Prije 73 god Njih 600 bježalo je iz Jasenovca od fra Sotone

Ipak, činjenica je da je Rommel ratovao na strani Trećeg Reicha i da do danas nije jasno da li se protiv Hitlera okrenuo isključivo zato što je svakom Nijemcu koji je razumio što se događa, već 1943. moralo biti jasno da ih Hitler sve skupa vodi u katastrofalni poraz nakon nezabilježenih zločina svojih trupa i režima. Rommel je ratovao od početka, ali je vojnom legendom postao u prvom redu zbog svog "Pustinjskog rata" u Africi, zbog čega su ga prozvali i "Pustinjskom lisicom".

Isključivi razlog zašto je uopće došlo do uplitanja Wehrmachta u Pustinjski rat jest to što su vojne snage Benita Mussolinija, otkako je fašistička Italija u lipnju 1940. objavila rat Velikoj Britaniji, u samo osam mjeseci uspjele pretrpjeti katastrofalne poraze u Libiji, Egiptu i Tunisu od Britanaca, ali i na Balkanu od Grka. Pokorivši zapadnu Europu, Hitler je u to vrijeme bio potpuno zauzet pripremanjem operacije Barbarossa, odnosno invazijom na SSSR.

Međutim, s rasulom u kojem se na Sredozemlju našla talijanska vojska, vojno zapovjedništvo Trećeg Reicha bilo je prisiljeno priskočiti u pomoć svojim osovinskim saveznicima. Zanimljivo je da su obje operacije spašavanja Mussolinijeve fašističke armade nazvane po cvijeću. Hitler je 11. siječnja 1941. naredio pokretanje "Operacije ciklama" u Albaniji i Grčkoj, no od nje se ubrzo odustalo.

Od "Operacije suncokret", međutim, ne samo što se nije odustalo, nego je od 6. veljače 1941., kada je njemačko Visoko zapovjedništvo izdalo zapovijed, do njenog početka proteklo samo dva dana. Već 8. veljače osnovan je Afrički korpus, a još dva dana poslije prvi je njemački konvoj u pratnji talijanskog razarača i dva torpedna broda isplovio iz Napulja za Tripoli koji se još uvijek nekako uspijevao držati u talijanskim rukama. Rommel je za zapovjednika izabran 12. veljače, i to po osobnom odabiru Adolfa Hitlera.

To je vrlo zanimljivo jer Rommel jest bio uspješni vojni strateg i u ratnom stroju u nacističkom pohodu, ali ga je povijest upamtila i po tome što je u Francuskoj odbijao deportirati Židove, čak je navodno pisao i prosvjedna pisma Berlinu, odbijao je koristiti robovsku radnu snagu, te je francuskim civilima plaćao za obavljene prisilne fizičke poslove. Istina je, doduše, i to da su se lako našli oni koji će umjesto njega obavljati i deportacije Židova i provoditi ropski rad.

U Tripoli je Rommel stigao u drugom njemačkom konvoju, sa 3. izviđačkim i 39. protutenkovskim bataljunom. Iako im se 5. laka oklopna divizija sa svojih 186 lakih tenkova pridružila tek 10. ožujka, već 24. veljače Rommelove su trupe ušle u prvi manji okršaj s britanskim snagama između Tripolija na zapadu i Bengazija na istoku Libijskog zaljeva. Tada su te pozicije držali Britanci uz nešto Australaca. Obranu Tripolija Rommel je organizirao 27 km zapadno od El Agheile.

Jurnjava kroz Saharu

Do 6. svibnja u Tripoli je pristigao i ostatak 5. lake oklopne divizije te 8. tenkovska regimenta sa svojih 146 tenkova i Rommel ih je, koliko je mogao brže u toj utrci s vremenom nakon poraza talijanskih snaga sad zbijenih u Tripoliju, sve redom slao na front. O tome svjedoči i anegdota nakon iskrcavanja posljednjih pristiglih tenkova 5. oklopne divizije. Rommel je, naime, odmah upriličio svečanu paradu.

Svakako ne kako bi impresionirao 100.000 Tripolijaca koji su mrzili i Talijane kao kolonijalne tlačitelje i Nijemce kao okupatore. Rommel je paradu tako organizirao da tenkovi odmah po izlasku paradne kolone iz Tripolija, zaokruže grad te da se vraćaju na začelje kolone kako bi ispalo da ih je puno više nego što ih je doista bilo. I tako nekoliko puta.

Upravo taj Rommelov blef prilično je vjerojatno da je bio jedan od glavnih razloga zašto je britanski zapovjednik za Bliski istok general Archibald Wavell odlučio povući se iz Bengazija na samom početku Rommelove prve ofenzive početkom travnja 1941.

Meč smrti Bila je to najkrvavija nogometna utakmica na svijetu

Iako mu snage još ni izbliza nisu bile kompletirane, njemački je feldmaršal uz pomoć dvije još uvijek izmučene talijanske divizije u prvi udar prema Britancima na istoku krenuo već 24. ožujka, nakon što je uočio da je britanska obrana kod El Agheile vrlo slaba. Gradić je pao, a na udaru se našla mala, ali vrlo bitna luka Marsa el-Brega. U taj prvi pohod Rommel, koji je bio sklon jako rizičnim potezima na fronti, čak nije poslao ni sve svoje ionako još uvijek ograničene snage jer je čekao dolazak 8. tenkovske regimente.

Znao je da će kasnije za zauzimanje ovog gradića morati potrošiti puno više ljudstva i tenkova ako Britancima dopusti da si postave obranu, pa je 31. ožujka još jednom jurnuo. Oko lučice sa samo kojom tisućom stanovnika Britanci i Nijemci divlje su se tukli cijeli dan prije nego što su saveznici još jednom bili prisiljeni povući se u sljedeći gradić na istoku, u Agedabiu.

Rommelu ni to nije bilo dosta, jurnuo je dalje i time je potpuno prekršio naredbu pristiglu direktno iz Berlina da ovaj korak odgodi za svibanj do dolaska glavnine svojih oklopnih snaga iz Italije. Riječ je bila o njegovoj ideji da je za uspješno vođenje rata u sjevernoj Africi neophodno kontrolirati cijelu tadašnju primorsku administrativnu pokrajinu Cyrenaicu na istoku Libije. Nije se zaustavio ni nakon što je zauzeo i Agedabiu.

U ludoj jurnjavi i pucačini po libijskoj pustinji Rommelov vlastiti general major Johannes Streich, koji je vodio 5. laku oklopnu diviziju, praktično svu mehanizaciju koju je Rommel tada imao, čupao je kosu od muke jer su mu se tenkovi takvim tempom vrlo brzo prilično izraubali.

Rommel mu je uzvraćao da "neće valjda propustiti ovakvu izvanrednu priliku zbog brige oko takvih tričarija", a povrh svega mrtvo se hladno nije odazivao ni na pozive očajnog zapovjednika talijanskih snaga Itala Gariboldija koji je također pokušavao obuzdati Rommelovu suludu jurnjavu prije nego se toliko razvuku da im se to obije o glavu. Početnu "ograničenu ofenzivnu napadačku akciju" u samo 10-ak dana pretvorio je u pustinjski blickrig, pregazivši stotinjak kilometara obale i pustinje.

Britanski general Wavell, koji je u međuvremenu dio svojih trupa morao poslati u Grčku, a poučen iskustvom iz prethodne zime, povukao se iz Benghazija kako Rommel ne bi opkolio britanske snage u tom gradu. Dodatni motiv za Wavellovo povlačenje bilo je i to što je precijenio Rommelove snage, a što nas vraća na svečanu paradu povodom iskrcavanja njemačke 5. lake oklopne divizije u Tripoliju samo 20-ak dana ranije.

Talijanski fašisti na streljani Saveznika

U tom trenutku Erwin Rommel bio je već sasvim uvjeren da stalno savezničko povlačenje može iskoristiti tako da njihovu vojsku potpuno istjera iz sjeverne Afrike. Sa 100 tenkova Nijemaca i Talijana prevalio je još 150 kilometara uz obalu i zauzeo gradić Gazalu, te je već 9. travnja izbio pred lučki grad Tobruk pod kontrolom saveznika Britanaca i Australaca na krajnjem istoku libijske obale. Slabo je poznato da je Rommel tada u Africi nominalno bio pod talijanskim zapovjedništvom.

Ali, znalo se tko je tu doista glavni. Plan mu je bio da talijanske divizije u napad na grad pošalje sa zapada, a da on sa svojom 5. lakom oklopnom divizijom obiđe grad i napadne s s jugoistoka, što je i inače bila metoda kojom je u bitkama po Africi svoje neprijatelje zaticao na krivoj nozi. Ovaj se put međutim gadno preračunao.

U Tobruku je bila stacionirana 9. australska divizija, sa svim potrebnim za obranu od tenkova, a uz Britance koji su se povukli u grad pred Rommelovim nadiranjem, broj branitelja popeo se na 25.000 prekaljenih savezničkih boraca. Usto, Rommel je krivo protumačio narav intenzivnih dolazaka i odlazaka brodova iz luke u Tobruku kao povlačenje saveznika. Naknadno se ispostavilo da je bila riječ o dopremanju novih zaliha, pa čak i pojačanja u ljudstvu i naoružanju.

75 godina poslije Najveća klaonica partizana iz Drugog svjetskog rata

Njemački feldmaršal napravio je i drugu grešku jer mu je uslijed munjevitog napredovanja i razvučenih snaga potpuno zakazala logistika, ono čega su se plašili i talijanski i njemački časnici koji su ga morali slušati. Zbog toga mu je zakazao i napad na grad s boka. Od 15. travnja 1941. Rommel je kontrolirao sav teritorij Libije, s izuzetkom Tobruka čija je opsada potrajala čak 240 dana, sve do savezničke Operacije križar.

Sličnu pogrešku kao Rommel sada, nekoliko mjeseci ranije napravio je i britanski general Wavell. I on je udario svom silinom kad je vidio da mu je krenulo razbijati Mussolinijeve trupe. Operacija je počela 8. prosinca. Nekoliko talijanskih utvrda palo je za samo nekoliko sati, Sidi Barrani pao je već 10. prosinca, a dvije talijanske brigade nisu imale druge nego se predati.

Već dva dana poslije uništena ili zaplijenjena bila su 73 talijanska tenka, oko 250 topova, ubijen je jedan talijanski general, a pobijeno ili zarobljeno bilo je skoro 40.000 talijanskih vojnika. Saveznički gubici bili su oko 10 puta manji, pa si je general Wavell priuštio taj luksuz da 4. pješadijsku indijsku diviziju pošalje na jug Sudana kako bi se s talijanskim snagama obračunali i u tamošnjim talijanskim kolonijama.

Zauzvrat je dobio 6. australsku diviziju te mu je jedini problem u daljnjem jurišu na Libiju bila opskrba, jer je broj zarobljenika bio - 20 puta veći od procijenjenog. Do 6. veljače saveznički prodor na zapad dosegnuo je takve razmjere da je primjerice 4. tenkovska brigada u samo 30 sati prevalila 240 km kako bi do ceste Benghazi-Tripoli došla prije talijanske 10. armije i onemogućila joj bijeg na istok.

U samo 10 tjedana saveznici su zauzeli 800 km teritorija, zarobili su 130.000 talijanskih vojnika, od čega 22 generala, 400 tenkova i 1300 topova. Pobjeglo im je samo 32.000 Talijana. Dok su saveznici imali oko 500 mrtvih, 1200 ranjenih i 15 srušenih aviona, Talijani su imali 3000 poginulih i skoro uništene zračne snage. Sa zauzimanjem El Agheile 9. veljače 1941. operacija je završena te su na tom mjestu britanske trupe uskoro dočekale prvi nalet Rommelovih snaga.

Uslijedile su dvije godine teških borbi s promjenjivim ishodima u kojima su ginuli deseci tisuća vojnika na obje strane. Samo u dvije bitke kod El Alameina u Egiptu poginulo je 27.000 savezničkih i skoro 50.000 njemačkih i talijanskih vojnika uz oko 500 tenkova i skoro po 100 izgubljenih aviona na obje strane. U savezničkoj Operaciji križar od 18. do 31. prosinca 1941. Rommelove su snage potisnute na njegove početne položaje kod El Agheile.

"Rommel ne smije ispasti gubitnik!"

Uslijedila je druga Rommelova ofenziva od 21. siječnja do 7. srpnja 1942. kada su trupe sila osovine prodrle skoro do Aleksandrije. No, u velikoj ofenzivi generala Bernarda Montgomeryja od studenog 1942. do veljače 1943. te u završnim borbama do svibnja 1943. Saveznici su sasvim razbili snage i Rommela i Talijana sjevernoj Africi. Osim svih navedenih, na strani saveznika borile su se i jedinice iz Novog Zelanda, Južne Afrike te i iz okupiranih europskih zemalja Čehoslovačke, Francuske, Poljske i Grčke.

Razmjere poraza nacističke Njemačke i fašističke Italije u Pustinjskom ratu oslikava podatak da je konačna predaja Nijemaca u Tunisu 13. svibnja 1943. bila najveća do tada u Drugom svjetskom ratu. Po prvi put Britanci su držali više zarobljenih Nijemaca nego Nijemci Britanaca. Ostalo je zabilježeno da je američki general Dwight Eisenhower očajavao nad 275.000 njemačkih zarobljenika u Africi jer nije znao kako da ih sve nahrani i transportira.

Poraz osovinskih sila u sjevernoj Africi označio je pak početak konačnog pada Benita Mussolinija koji je do svog smaknuća 25. srpnja 1943. sasvim ovisio o Hitlerovoj podršci, a sa savezničkim zauzimanjem roga Tunisa, ostvareni su i svi preduvjeti za invaziju na Siciliju. A gdje se tu izgubio Rommel? Kako je povijest zaboravila razbiti mit o "supervojskovođi" suočavajući ga s porazom u Africi?

Kozara Četnici i ustaše tu su klali djecu, a sad trešti rock

I je li to uopće bio njegov poraz ili neizbježan ishod luđačkog rata Mussolinija, Hitlera i njihovih kvislinških prirepaka od Francuske do Balkana? U proljeće 1943. bilo je jasno da je poraz u Africi neizbježan. Uostalom, već neko vrijeme Hitler je ludio na Rommela zbog izvještaja koje uopće nije razumio, a i zato što je jako sumnjao da Rommel uopće ne sluša njegove, Hitlerove, sulude planove na terenu. Rommelu svakako mogu služiti na čast izvještaji da svojim trupama nije dopuštao da ubijaju Židove.

SS i Gestapo bili su sasvim druga priča, a i navodno su djelovali iza linija. Kad je postalo jasno da je Mussolini gotov, a da iz Afrike preostali Nijemci trebaju spašavati živu glavu, Joseph Goebbels smislio je da u svibnju 1943. Rommela pošalju na odmor od mjesec, dva "zbog zdravstvenih problema". Tako je opstao Rommelov mit o nepobjedivosti. Iz Afrike se vuče i kontroverza o Rommelu zbog ogromne količine mina koje su tamo posijale njegove trupe.

U svakom slučaju, odatle su ga prebacili na osiguravanje "Atlantskog zida", gdje se također pokazao prilično dobar. Međutim, Dan-D i njega je iznenadio, i on je smatrao da će glavni napad Saveznika stići preko Pas-des-Calaisa. Čak i to da je iskrcavanje na plaže u Normandiji bilo odvraćanje pažnje od glavnog napada. Tu pogrešku umalo je platio glavom mjesec i pol poslije. Neki od britanskih ili kanadskih aviona navalio je naganjati automobil u kojem ga je vozio njegov vozač.

Bio mu je to baš gadan dan. Samo nešto ranije s Hitlerom se susreo na sjeveru Francuske i kad mu je rekao da je neizbježan slom njemačke obrane na zapadu Europe, ovaj mu je uzvratio neka se izvoli baviti stanjem na fronti, a ne širom strategijom. Nekoliko sati ranije njegov vozač gazio je gas jureći po cesti u Normandiji pred tim savezničkim lovcem.

I kad je rafal od 20 milimetara iz aviona raznio vozačevo lijevo rame, automobil je sletio s ceste i zabio se ravno u stabla, isto kao što je Rommel bio katapultiran kroz vjetrobransko staklo, ravno glavom u ta ista stabla. Trostruki prijelom lubanje, liječnici su mislili da su mu šanse približno nula... No, preživio je. Tri dana poslije niz nevjerojatno posloženih slučajnosti spasio je Hitlera da ga eksplozija u "Vučjoj jazbini" doslovno ne pretvori u mljeveno meso. I ovako je bio jako uzdrman, a za urotnike nije bilo milosti.

Von Stauffenberg je doista bio blizak Rommelu, a posljednjih godina pojavile su se i fotografije koje su pokazivale da se Rommel u mjesecima uoči tog atentata često družio s njemačkim oficirima koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Hitlera i pokušaju puča u Njemačkoj. Rommelova udovica nakon rata je govorila da se Rommel dulje vrijeme opirao ubojstvu Hitlera, ne zato što bi ga volio, očito ga je prezirao, nego zato što je smatrao da bi to dovelo do građanskog rata u Njemačkoj i Austriji.

"Rommelu začepite usta i ubijte ga!"

Govorila je da je Rommel bio beznadežno naivan politički, da je vjerovao u mirovne pregovore i smatrao da Hitlera treba uhititi, a ne od njega ubojstvom činiti mučenika. Navodilo se da je Rommel duže vrijeme bio u kontaktu s njemačkim pokretom otpora, da je Hitleru predlagao da odstupi, da mu je navodno pisao 15. srpnja da mu daje "posljednju priliku" da prekine s ratom protiv Saveznika na Zapadu.

No, navodno je čak i to što je Rommel stradao u napadu savezničkog aviona na njegov auto, utjecalo na to da su donekle umanjene šanse uspješnosti atentata na Hitlera. Nacisti su nekolicinu uhvaćenih urotnika, njemačkih časnika, krenuli mučiti i neki od njih naveli su i Rommela kao urotnika. Bio je listopad 1944. kad je "Vojni sud časti", gdje su bili i takvi tipovi kao što je bio generalfeldmaršal Wilhelm Keitel, presudio da je Rommel kriv.

Logično bi bilo da ta odluka iz tajnosti prijeđe u kazneni postupak, da Rommela proglase krivim i da ga pogube kao izdajnika. Ali, Hitler je znao da ako njega pogubi kao izdajnika, čovjeka s takvom i objektivnom i izmišljenom karizmom, da će mu Njemačka, koja je ionako bila na koljenima, jako loše primiti takvu vijest. Zato mu je Hitler 14. listopada 1944. poslao dva generala iz svog štaba; Wilhelma Burgdorfa i Ernsta Maisela.

Fra Josip Markušić On je bio fratar kojemu su partizani ljubili ruke

Oni su Rommelu objasnili da može birati između jedne od tri mogućnosti: ili će se ići suočiti s Hitlerom osobno u Berlinu, što je moglo biti samo ponižavajuće, ili će ići na kazneni sud, ili će izvoljeti kušati kakvog je okusa cijankalij. Dvije prve opcije značile su progon i njegove obitelji i njegovih suradnika, što bi značilo i pogubljenja. Usto je Rommel navodno smatrao da ionako ne bi živ stigao do Berlina, jer bi njegovo istupanje u javnosti na sudu značilo i kraj Hitlera.

Navodno je, pregrizavši kapsulu, umro sa smiješkom na licu. Nacistički režim požurio ga je kremirati kako bi se sakrio uzrok smrti, objavili su da je umro od posljedica ranjavanja koji mjesec ranije i sahranili su ga sa svim državnim počastima. Što se doista dogodilo Saveznici su doznali tek u travnju 1945. nakon razgovora s njegovom suprugom Luciom Rommel i njegovim tada još uvijek maloljetnim sinom.