"Na vrhuncu krize, na točki istrebljenja, opstanak je pobjeda", tim riječima najavljivana je ekranizacija ekstremno dramatične bitke kod Dunkirka, Christophera Nolana, za kojeg su kritičari pisali da je ovim filmom dosegao samog Stanleyja Kubricka, a za Bitku kod Dunkirka, točnije, evakuaciju iz Dunkirka od 26. svibnja do 4. lipnja 1940., ništa manje od toga ne bi bilo dovoljno.

U osnovnim crtama, više manje je stvar opće kulture znati i da su do svibnja te godine nacističke trupe munjevitim prodorom pregazile Belgiju i Nizozemsku, da je Pariz računao na to da će Maginotova linija zadržati Wehrmacht od prodora u Francusku, jer se smatralo da nema teoretske šanse da bi netko slao stotine tenkova kroz ardensku šumu praktično sve do obale Atlantika.

Kao i to da je Hitler učinio upravo to, da su njegovi vojnici temeljito našopani amfetaminima tenkovima ušli u Ardene 14. svibnja i nekoliko dana poslije izbili na zapadu, zatekavši savezničke snage u potpunom šoku. Na prostoru dugom 97 i širokom samo 30-ak kilometara našlo se čak 400.000 vojnika Velike Britanije, Francuske, Belgije, nešto Poljaka i u tragovima još nekih drugih.

Oni s jedne strane u totalnom rasulu, a s druge ekstremno organizirani i u naletu Nijemci, činilo se da je rat za zapad Europe još samo malo pa gotov, da je Velika Britanija ostala bez okosnice svoje vojske. Onako stiješnjene uz obalu, razarale su ih stotine tenkova, topništvo, štuke su ih s neba tamanile granatama. Winston Churchill Britaniju u raspadu kao premijer preuzeo je samo dva tjedna ranije... I pozvao je sve koji mogu, koji imaju plovila da pohitaju izvlačiti u Britaniju stotine tisuća vojnika.

"Ništa nego samo čudo može sada spasiti britansku vojsku", rekao je tada general Alan Brooke Churchillu. Čudo se i dogodilo. Od nešto više od 400.000 vojnika, Britanaca je zarobljeno oko 60.000, Francuza oko 50.000, poginule se tisuće i tisuće, ali je 330.000 vojnika spašeno.

Izgubili su, doduše, svu opremu, većinu su čak i sami uništavali da ne završi kao nacistički ratni plijen, ali je kičma antifašističkog otpora Hitleru na zapadu Europe spašena i praktično svi ti ljudi četiri godine poslije vratili su se u Francusku preko Normandije. Churchill je tada pred britanskim donjim domom parlamenta održao onaj svoj čudesni, povijesni, neponovljivi govor: "Mi ćemo se boriti na plažama... Mi ćemo ići do kraja... Mi se nikad nećemo predati!"

U najgorem trenutku rata taj govor je podigao nadu i moral, i Britanaca i Europe, do onih razina na kojima je jedino bilo i moguće slomiti Treći Reich. Međutim, ono što nitko od milijuna kojima je govor bio upućen nisu znali bilo je da se Churchill odmah potom okrenuo svom kolegi i prošaputao: "I borit ćemo se protiv njih razbijenim bocama jer to je prokleto jedino što još imamo." Stvar je bila u tome da su Britanci, Francuzi, Saveznici uopće sa slomom kod Dunkirka izgubili skoro svo svoje naoružanje.

Vojska duhova Prevarili Hitlera s tenkovima na napuhavanje

Jedino u čemu su Nijemci imali gore gubitke bilo je u zraku; Britanci su izgubili svojih 126 aviona, ali su se borili kao lavovi i srušili 156 Njemačkih. Dramu koja se tada odvijala zapravo jedino mogu približiti brojke. Ili nedavno pušteni film. Dakle, Churchill je bio možda niti tjedan dana premijer kad je vidio kamo to vodi i zapovjedio hitnu evakuaciju vojnika preko kanala La Manche. Koliko? "Koliko ih uspijete spasiti!" Računalo se da bi ih u prvih 48 sati mogli izvući samo 45.000, poslije možda još koga i to bi bilo to.

Evakuacija je počela 27. svibnja i tog dana izvukli su ih samo 8000. No, onda je stigao očajnički poziv da svatko dovoljno hrabar i opremljen krene preko mora u spašavanje. Ratni britanski brodovi, trgovački brodovi, ribarice, velike i male jahte, dijelom i iz očajnih savezničkih nacija krenule su u evakuaciju. Ukupno 933 plovila, od kojih oko 700 civilnih brodica, a nije se uspjela vratiti svaka četvrta. Parni brod s lopaticama "Medway Queen" sedam puta je u oba smjera prošao kanal i sam spasio 7000 ljudi.

Najmanje plovilo bio je ribarski čamac dug samo četiri metra. Dok je dio vojske poslan u doslovno samoubilačku misiju držanja odstupnice koliko god mogu protiv nadirućeg nacističkog ratnog stroja, osam dana trajala je evakuacija i izvučeno je 338.226 vojnika. Ono što se prikazuje u filmu, da su stotine tisuća poraženih ljudi, očajnih do kraja, mirno i u redu, bez gužve, paničarenja, histerije i guranja čekali na svoj red, neki čak i u moru do ramena, u strogom redu, bez da ih je itko na to tjerao, to je doista bila istina.

Čak i kad su ih nadlijetale štuke i raznosile granatama na plaži. Signalist Alfred Baldwin opisao je to: "Bilo je to nevjerojatno. Imali ste dojam da ti ljudi čekaju autobus." A istodobno je drama bila takva da je putnički trajekt " The Royal Daffodil", primjerice, odjednom napalo čak šest njemačkih aviona, izbušilo ga toliko da je imao rupe od metaka i ispod linije mora, da su mu meci zujali na centimetar od rezervoara. Pa ipak je napola potonuo uspio stići do Britanije i isporučiti svoje ljude.

Mali brodovi i čamci svi redom bili su pretovareno ljudima do granice prevrtanja. Suludo, ali jedan od onih koji je u najkritičnijem trenutku bio od najveće pomoći Saveznicima u evakuaciji bio je onaj tko je zapovjedio njemačkim tenkovima u naletu da pričekaju nekoliko dana. Nekoliko je teorija. Prva je bila ta da se Hitler sam uspaničio zbog svog Blitzkrieg uspjeha, da se užasno pobojao da će mu tenkovi ostati bez dostave goriva.

Druga je da je takav strah uhvatio dvojicu njegovih generala, čiju je odluku onda moralo pobijati kompletno njemačko zapovjedništvo. Zapravo nisu mogli pogriješiti jer su zalihe ostajale na sve strane iza Saveznika. Treća je teorija ta da je Hitler do zadnjeg trenutka vjerovao da bi mogao natjerati Veliku Britaniju na ponižavajući pakt, da s te strane nije htio rat.

Sve tri teorije itekako imaju smisla, no najbitnije je da su Saveznici dobili dragocjenih nekoliko dana i umjesto samo 45.000, i to po suludo optimističnim procjenama, izvukli kompletnu vojnu silu. Doduše bez oružja, ali ipak. A tek na moru... 29. svibnja trup razarača "Wakeful" razorio je njemački torpedo i brod je potonuo u samo 15 sekundi. Sa 600 vojnika. Samo na plažama kod Dunkirka pobijeno je oko 3500 ljudi. U avionskim udarima Nijemaca u samo nekoliko dana stradalo je i 1000 stanovnika grada.

Istodobno, neke jedinice 51. divizije Britanaca dobile su naredbu da se "bore do posljednjeg čovjeka". I to su slijedile. Kapetan Marcus Ervine-Andrews sam samcat je jurio spasiti svojih osam ljudi koji su se našli u zamci u predgrađu grada, pritom je pobio 17 Nijemaca i izvukao sve do jednog svog vojnika.

Bojnik Gus Jennings tijelom se bacio na granatu koja je pala među njegove ljude i prigušio eksploziju koja bi ih inače pobila. 27. svibnja 97 ljudi Kraljevske Regimente Norfol borilo se do posljednjeg metka i nije im preostalo nego da se predaju. Samo, nekolicina SS-ovaca na koje su naletjeli naprosto su ih postrojili i streljali na licu mjesta. 40.000 zarobljenih Britanaca ipak nisu pobijeni, ali su zato bili prisiljeni hodati sve do Njemačke gdje su radili po rudnicima i tvornicama.

Britanci su tih dana izgubili 445 tenkova, 2400 topova, 65.000 vozila, 68.000 tona municije. Churchill je doista znao zašto šapuće u povjerenju ono o "razbijenim bocama", a tek dosta nakon tog čudesnog spašavanja stotina tisuća vojnika, priznao je naciji da se "rat ne dobiva evakuacijama".

Top News Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

Unatoč svemu, naslućivalo se to već onda, a danas je to činjenica, time što je Hitler tada uspio ne uništiti Saveznike u okruženju na krpici tla kod Dunkirka, Führer je propustio već tad odlučiti rat i time je taj događaj bio prva velika prijelomna točka u Drugom svjetskom ratu, bez obzira što su sve do 1943. i savezničkog iskrcavanja na Siciliju jedini slobodni teritoriji u kontinentalnom dijelu Europe bili oni pod kontrolom partizana.