Mafijaški i gangovski vođe znali su da su svojim stasanjem i preuzimanjem čelnih mjesta ujedno postali i meta. 

- Gangovski bossovi su stalno živjeli u nekom strahu, u nekom neopisivom grču. Od jutra do jutra, uvijek isto. Strah i strepnja nisu nestajali ma koliko god si se osjećao bogat, silan i moćan. Non-stop si u grču. Bila je to neprestana borba za goli život. Da bi opstao, morao si, poput murije, imati svoje informatore da znaš tko ti radi o glavi, gdje se tko, kada i s kim kreće. Morao si znati prepoznati je li netko u gangu “dupljak” koji igra za drugu stranu i navlači li te netko na foru. Strogo se pazilo na mjesta gdje se ide. Oprez je bio sve i mnogima je sačuvao glavu. Često sam i sam znao reći idem u Italiju, a zapravo sam već bio u Njemačkoj. Moraš paziti ako ne želiš da te sahrane ili osakate. Tvoji ljudi u muriji moraju ti dojavljivati ama baš sve, od toga tko je s kim dobar pa sve do najave nekih akcija. Grč je bio strašan.

esto se čak niti ženi nije smjelo reći gdje ideš. Uvijek se čuvaš izdajice jer sujeta i izdajica Juda su uvijek najopasniji i mogu te stajati glave. Zaštita je bila obvezna. Čuvao se auto da ne odleti u zrak. Čuvao se kafić, restoran ili mjesto gdje se zalazilo. Čuvala se kuća ili stan. Obavezno se imalo prethodnicu i promatrače za mjesto gdje se odlazi. Karakter šefa ganga mijenjao bi se od situacije do situacije. Često su bili pijani. Jedan karakter je imao kada se noću uz kurve napije, a drugi preko dana kada je želio po svaku cijenu biti ili barem glumiti gospodina koji to nije. Često su bili okruženi ljupkim kafanskim pjevačicama ili ljepoticama iz uvoza koje su se mogle kupiti za sat-dva ili unajmiti za noć. Oni su ih dobivali besplatno jer im se nitko nije usudio niti usluge prostitutke naplatiti. Živjeli su u nekom svom svijetu. Želja im je uvijek bila ta, biti gospodin, a realnost je bila okrutna jer su i sami znali da to baš i nisu. Često su u tim situacijama izgledali smiješno i nakaradno, ali nisu odustajali. Veličinu je svatko od njih mogao glumiti i biti takav samo u društvu u kojem se kreće. Šef ganga je za svoje podanike bio isto što i Bin Laden za svoje Talibane. Slijepo su ih slijedili. U javnosti baš nešto i nisu kotirali. Tu je više bilo strahopoštovanja od bilo kakva poštovanja. U to vrijeme učestalih likvidacija po Zagrebu, gangsterski vođe su se klonili gotovo svih javnih priredbi i događanja. Nije ih bilo vidjeti nigdje izuzev u svojim skrovištima i među jatacima gdje su dominirali – prisjeća se čovjek blizak podzemlju nakon njegova nastanka. 

PINK PANTHER Srpska pljačkašica: Ukrala je 500 milijuna dolara

Mjesecima i godinama u zagrebačkom podzemlju trajale su međusobne čarke. Predaha nije bilo ni za koga. U pucnjavi i međusobnim obračunima svako toliko netko je stradao. Na pogrebima su se samo izmjenjivali nijemi pogledi jer nitko nije mogao znati čiji pogreb je sljedeći. 

Evo kako je to proživljavao jedan od istaknutijih pripadnika zagrebačkog podzemlja: - Događanja kroz ta mračna razdoblja nisu zaobišla ni mene. Izgubivši nekoliko prijatelja kroz ta sukobljavanja i razračunavanja po ulici, u meni se stvorila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Jednosta no, na neki način se stvorila dezorijentacija. Imajući sliku da se te ružne stvari uvijek dešavaju nekome drugome, negdje daleko i nekim meni nepoznatim ljudima, ne prihvaćajući tada stvarnost događaja, situacija se prelila u moju okolinu. Na moje najbliže prijatelje i na mene samoga. Ušavši u jedan krug ne htijući i ne svojom voljom, morao sam se suočiti s ozbiljnošću situacije. Lutajući i tražeći izlaz ne nalazeći ga, gledajući sebe iz tuđe perspektive imao sam osjećaj kao da sam u sobi bez vrata i prozora. Gubitkom likvidiranih bliskih prijatelja našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se filma “Kum” gdje smo se svi isto poistovjećivali s onim jačima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo kao u “Kumu” zamišljali u glavnoj ulozi. Kada sam počeo doživljavati stvarnu situaciju i stvarne događaje, nisam više imao želju gledati taj film. Danas sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode kada sam gledajući njihove obitelji, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje je li to ono što je svatko želio sa svoje strane ili s one za koje sam smatrao da je neprijateljska. Jesam li sam sebi bio prijatelj ili neprijatelj, jesam li to htio ili ne, danas znam odgovor. Osjećaj i emocije kada zamišljam da su to mogli biti moji roditelji i moji prijatelji koji su plakali, moja djeca, prođe me jeza da su mogli odrastati bez oca, ako ništa zbog nekih uvjerenja koje sam imao, onda kroz neki ponos koji je bio iluzoran.

Smrt u noći Kako su ubijeni najveći mafijaši Balkana

Kroz hrabrost koja u biti nije postojala, kroz skrivanje, kroz gledanje ispod auta svaki put kada bih prišao imam li što ispod kako ne bih odletio u zrak ili gledajući na svaki ćošak cilja li me netko snajperom ili ne. Kroz ograničenja da se ne mogu voziti motorom, da uvijek uz sebe imam tri - četiri naoružana čovjeka koji me štite za porciju ćevapa, mogu li na neka mjesta, kroz tugu i žal za prijateljima koji su danas mogli biti sa mnom i slaviti rođendane, veseliti se i sve ono što čini sretnog čovjeka i kroz sve ono čega više nema.

Sama iluzija koju proizvodi društvo i vrijeme koje nosi i koje je utjecalo na moje ponašanje, moj razvoj da od mene stvori ili zvijer ili progonjenog u nemogućnosti izbora ili neke brze mogućnosti stjecanja bogatstva preskačući norme, govoreći sebi da ja to mogu na lakši i brži način stjecanjem moći i ostati neokrznut kroz takav postupak raspalo se kao balon od sapunice. U toj “kocki” sa životom, logično je da sam na kraju ostao nesretan i da sam izgubio. Progonjen, izranjavan, sa psihom koja je stradala, ne znajući čak niti kada se treba nasmijati, a kada ne. Bez osigurane egzistencije, bez novca, proživljavati život od uspomena koje nimalo nisu lake i lijepe, nastaviti živjeti zbog svoje obitelji govoreći sam sebi nisam to ja, bježeći sam od sebe, nositi križ i lagati djeci kada odrastu gdje sam sve bio i što sam radio. I ti neki drugi ljudi imali su svoje obitelji, djecu, rodbinu i prijatelje. Danas ne mogu reći da sam bio u pravu što sam se baš ja uvijek našao na tim mjestima gdje se nešto zbivalo, a nisam morao biti na tamo. Mogao sam živjeti jedan normalan život. Živjeti kao i svi ostali, ali ja sam htio nešto drugo, kockao sam i izgubio sam - zaključio je naš sugovornik.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Deseci aktera krvavog rata koji su u svom okruženju kao pripadnici gangova bili žigosani kao okorjeli kriminalci, skončali su u krvi. Ginulo se zbog frajerisanja, cure, šamara, zalaska u krivi kafić ili nečeg posve bezazlenog poput naručivanja pjesme u narodnjačkom klubu koja se nekome nije dopala. 

- Sujeta je gangovskom svijetu najopasnija i ona nema cijenu. Najopasniju su “petokolonaši” kako smo ih zvali. To su oni koji su radili o glavama i jednih i drugih drukanjem malo jednima malo drugima. Većina ljudi je izginula samo zbog sujete i taštine. Ginulo se samo jer je onaj drugi bio veći frajer, imao je bolje ribe, napravio je pare ili je vozio bjesniji auto. Ma šta glumi on, pitala se druga strana ili njegovi protivnici kada bi ga spazili u unikatnoj limuzini? Samim tim da se bespotrebno frajeriše ili da zađe na teritorij druge strane ,što se apsolutno nije smjelo, odluka je već bila donesena - zbrisati ga. Dobro se znalo koji su kafići naši, a koji njihovi. Meta je često odabirana i po principu važnosti koju netko zauzima u gangu. Ukoliko je druga strana osjetila da je netko blizak i važan njihovom vođi, da je njegova desna ruka, već je bio dovoljan razlog da ga se “makne”. Miču te i oni iz tvog okruženja koji imaju muda da te napadnu – prisjeća se 1990-ih godina jedan od žestokih momaka zagrebačkog asfalta. 

Čepinski klan Pljačka, palež, reket: Moćni krimosi vladaju Slavonijom

Svima je bilo dosta drame, strepnje, ubijanja i pogreba. Pomirenje je donijelo mir i dana su obećanja da više niko nikoga ne dira. - U noći pomirenja, brate, više nije bilo ni Zlatka ni Vjeke ni dvadesetak ljudi iz njihova okruženja. I što smo svi mi imali od toga? Ništa. Mrzili smo se iz dna duše i gledali preko nišan,a a da se nismo niti poznavali. Smrću Zlatka i Vjeke novi vođe gangova s obje strane su ojačali. Zaštitarska firma s jedne strane radi unosne i legalne poslove dok su pojedinci s druge strane također stasali u ugledne poslovne ljude koji ulažu u legalne poslove. Svi su zaradili na kamatama u početku Domovinskog rata pa i kasnije za uličnog rata podzemlja. Poslije su to uložili, postali “uglednici” društva i eto, nema više potrebe da se nekoga ubija. Pomirenje je došlo kao jedno veliko olakšanje.

Došao je Schengen i prije nego smo ušli u Europsku uniju. Nema više kvartovskih granica i sloboda kretanja je bila zajamčena za sve. Tih 1990-ih godina nije bilo klasične granice poput nekog zida, ali brate moj, znalo se u koje lokale ideš ti, a u koje idem ja, i to je granica. Jednostavno da ne može jednostavnije. Onaj tko je zalutao u krivi kafić, zalutao je zauvijek. To ti je kao istočni ili zapadni Mostar ili Pale i Sarajevo, gdje oni s jedne strane ne idu na onu drugu. Mir i pomirenje u Zagrebu su svi potajno priželjkivali u podsvijesti. Rat košta. Gangovski rat i potajna želja za pomirenjem sličila je na svađu dečka i cure, pomirili bi se a ponos im ne da. Svatko od njih je čekao prvi korak popuštanja onog drugog. Tako i gangovi, pomirili bi se, ali su ožiljci bili preveliki. Bilo je previše svježih grobova. Nakon pomirenja nije bilo ništa, tek neke sporadične čarke, ništa veliko i ništa ozbiljno. Zavladao je mir. Svima je u interesu bilo, a i ostalo je - da bude mir. Svi su zaradili lovu i svatko je bio željan mira i slobode. Likvidacije su stale dogovorno jer je svima bilo dosta krvi, suza i pogreba. Nitko nije znao tko je slijedeći. Nakon sastanka pomirenja nasljednika ubijenih Bagarića i Sliška u jednom zagrebačkom lokalu bila je to na neki način amnestija za sve. Svima je tada laknulo. To je kvaka današnjeg mira na zagrebačkim ulicama, izuzimajući nove slučajeve likvidacija za koje mislim da nemaju veze sa starim gangovima i da je to potpis nekih novih klinaca - pojašnjavao je naš sugovornik u proljeće 2012. godine. Dodaje kako je zagrebačko podzemlje imalo snagu onog u zemljama okruženja. 

- Hrvatski, srpski, bosanski ili crnogorski gangovi, ma sve ti je to isto. Nema toga da su Zemunci bili zloglasniji od nas ili mi od njih. Kada netko nekoga ubije, čovjek je mrtav i to je cilj. Da li će tog mrtvog netko poslije sjeći i kasapiti na komade od toga nema ništa. Cvetka Simića su u Zagrebu sasjekli njegovi iz Srbije samo zbog nekakve poruke drugima na što su sve spremni. Po meni je u njegovom slučaju kriva murija koja je uopće dozvolila da se Simić nastani i mirno živi u Zagrebu. Da je tako netko naš otišao u Beograd kao što je on došao u Zagreb, još istog dana srpski murjaci bi mu prišli i rekli: “Burazeru, gubi se”, ili bi ga vrbovali da radi za njih. To da se kriminalci iz drugih država šuljaju tu među nama u Hrvatskoj i po Zagrebu to nije dobro – priča naš sugovornik. 

Feljton Zvijeri zagrebačkog asfalta: Glave su rezali za lovu

No, svi mafijaši, ma otkuda dolazili, osim bavljenja kriminalom imaju i jednu zajedničku crtu, nema cinkanja policiji. 

- Kod svih je ostala stara osobina, nema cinkanja muriji. Evo, sada da netko pljačka neku banku, ma nema šanse da se progovori. Taj momak nikome od nas ne radi nikakvo zlo i tu nema drukanja. Zašto bi ja drukao pljačkaša koji mi nije ništa učinio? Svatko radi samo svoj “posao”. Ako on pljačka banku to je njegov posao, pa što ja imam s tim? Sjetim se svoje mladosti i svega što sam i sam radio i zato nema drukanja. Samo ne diraj mene i moju familiju i radi što hoćeš – slikovit je naš sugovornik. 

- Kriminalci iz 1990-ih godina i ovi današnji uveliko se razlikuju ne samo po vrsti i načinu “posla” već i po izgledu. U narodu je poznata izreka da svako vrijeme nosi svoje breme, tako je bilo i među nama. Gangster od prije dvadeset godina je bio obrijane glave, obučen u crnu kožnu jaknu s debelim lancima oko vrata. Utoka za pasom je bila obavezna. Pa moraš imati barem pištolj. On ti je najbolji saveznik. To je bilo ratno vrijeme a i moda je bila takva, j....i ga. Danas je sramota da bi se netko tako nosio. Crna jakna i obrijana glava bili su simbol pripadnosti nekome. Imidž je bio bitan, bitniji od imati i nemati – govori nekadašnji pripadnik krim miljea. 

Šefovi mafijaških skupina imali su istančaniji modni ukus. Zlatko Bagarić bio je odjeven u elegantna i skupa odijela. I u noći kada je ubijen, vidljivo je s fotografija, bio je u crnom skupocjenom odijelu. Na ruci je imao Rolex, koji je često znao na svojoj ruci nositi i Vjeko Sliško, njegov konkurent. Svi pripadnici podzemlja oduvijek su bili slabi na skupocjene automobile. Početkom 1990-ih na Audije, BMW-ove i Mercedese. Kasnije Porschee, BMW X 5-ice itd. Iz niza do sada održanih suđenja vidljivo je da i da su često imali kafiće, lokale, butike, ili neke druge tvrtke. Često oni ne bi bili upisani kao njihovi vlasnici. To su radili iz dva razloga. Kako bi prikrili odakle im novac za život na visokoj nozi te kako bi oprali novac zarađen prljavim poslovima. Osim Versacea nosili su i Armani. Većina ih je pažnju posvećivala i svom izgledu. Boravak u teretani postao je gotovo pravilom, a i saune su kod njih postale “in”.