Mafijaški i gangovski vođe znali su da su svojim stasanjem i preuzimanjem čelnih mjesta ujedno postali i meta.
- Gangovski bossovi su stalno živjeli u nekom strahu, u nekom neopisivom grču. Od jutra do jutra, uvijek isto. Strah i strepnja nisu nestajali ma koliko god si se osjećao bogat, silan i moćan. Non-stop si u grču. Bila je to neprestana borba za goli život. Da bi opstao, morao si, poput murije, imati svoje informatore da znaš tko ti radi o glavi, gdje se tko, kada i s kim kreće. Morao si znati prepoznati je li netko u gangu “dupljak” koji igra za drugu stranu i navlači li te netko na foru. Strogo se pazilo na mjesta gdje se ide. Oprez je bio sve i mnogima je sačuvao glavu. Često sam i sam znao reći idem u Italiju, a zapravo sam već bio u Njemačkoj. Moraš paziti ako ne želiš da te sahrane ili osakate. Tvoji ljudi u muriji moraju ti dojavljivati ama baš sve, od toga tko je s kim dobar pa sve do najave nekih akcija. Grč je bio strašan.
esto se čak niti ženi nije smjelo reći gdje ideš. Uvijek se čuvaš izdajice jer sujeta i izdajica Juda su uvijek najopasniji i mogu te stajati glave. Zaštita je bila obvezna. Čuvao se auto da ne odleti u zrak. Čuvao se kafić, restoran ili mjesto gdje se zalazilo. Čuvala se kuća ili stan. Obavezno se imalo prethodnicu i promatrače za mjesto gdje se odlazi. Karakter šefa ganga mijenjao bi se od situacije do situacije. Često su bili pijani. Jedan karakter je imao kada se noću uz kurve napije, a drugi preko dana kada je želio po svaku cijenu biti ili barem glumiti gospodina koji to nije. Često su bili okruženi ljupkim kafanskim pjevačicama ili ljepoticama iz uvoza koje su se mogle kupiti za sat-dva ili unajmiti za noć. Oni su ih dobivali besplatno jer im se nitko nije usudio niti usluge prostitutke naplatiti. Živjeli su u nekom svom svijetu. Želja im je uvijek bila ta, biti gospodin, a realnost je bila okrutna jer su i sami znali da to baš i nisu. Često su u tim situacijama izgledali smiješno i nakaradno, ali nisu odustajali. Veličinu je svatko od njih mogao glumiti i biti takav samo u društvu u kojem se kreće. Šef ganga je za svoje podanike bio isto što i Bin Laden za svoje Talibane. Slijepo su ih slijedili. U javnosti baš nešto i nisu kotirali. Tu je više bilo strahopoštovanja od bilo kakva poštovanja. U to vrijeme učestalih likvidacija po Zagrebu, gangsterski vođe su se klonili gotovo svih javnih priredbi i događanja. Nije ih bilo vidjeti nigdje izuzev u svojim skrovištima i među jatacima gdje su dominirali – prisjeća se čovjek blizak podzemlju nakon njegova nastanka.
Mjesecima i godinama u zagrebačkom podzemlju trajale su međusobne čarke. Predaha nije bilo ni za koga. U pucnjavi i međusobnim obračunima svako toliko netko je stradao. Na pogrebima su se samo izmjenjivali nijemi pogledi jer nitko nije mogao znati čiji pogreb je sljedeći.
Evo kako je to proživljavao jedan od istaknutijih pripadnika zagrebačkog podzemlja: - Događanja kroz ta mračna razdoblja nisu zaobišla ni mene. Izgubivši nekoliko prijatelja kroz ta sukobljavanja i razračunavanja po ulici, u meni se stvorila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Jednosta no, na neki način se stvorila dezorijentacija. Imajući sliku da se te ružne stvari uvijek dešavaju nekome drugome, negdje daleko i nekim meni nepoznatim ljudima, ne prihvaćajući tada stvarnost događaja, situacija se prelila u moju okolinu. Na moje najbliže prijatelje i na mene samoga. Ušavši u jedan krug ne htijući i ne svojom voljom, morao sam se suočiti s ozbiljnošću situacije. Lutajući i tražeći izlaz ne nalazeći ga, gledajući sebe iz tuđe perspektive imao sam osjećaj kao da sam u sobi bez vrata i prozora. Gubitkom likvidiranih bliskih prijatelja našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se filma “Kum” gdje smo se svi isto poistovjećivali s onim jačima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo kao u “Kumu” zamišljali u glavnoj ulozi. Kada sam počeo doživljavati stvarnu situaciju i stvarne događaje, nisam više imao želju gledati taj film. Danas sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode kada sam gledajući njihove obitelji, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje je li to ono što je svatko želio sa svoje strane ili s one za koje sam smatrao da je neprijateljska. Jesam li sam sebi bio prijatelj ili neprijatelj, jesam li to htio ili ne, danas znam odgovor. Osjećaj i emocije kada zamišljam da su to mogli biti moji roditelji i moji prijatelji koji su plakali, moja djeca, prođe me jeza da su mogli odrastati bez oca, ako ništa zbog nekih uvjerenja koje sam imao, onda kroz neki ponos koji je bio iluzoran.
Kroz hrabrost koja u biti nije postojala, kroz skrivanje, kroz gledanje ispod auta svaki put kada bih prišao imam li što ispod kako ne bih odletio u zrak ili gledajući na svaki ćošak cilja li me netko snajperom ili ne. Kroz ograničenja da se ne mogu voziti motorom, da uvijek uz sebe imam tri - četiri naoružana čovjeka koji me štite za porciju ćevapa, mogu li na neka mjesta, kroz tugu i žal za prijateljima koji su danas mogli biti sa mnom i slaviti rođendane, veseliti se i sve ono što čini sretnog čovjeka i kroz sve ono čega više nema.
Sama iluzija koju proizvodi društvo i vrijeme koje nosi i koje je utjecalo na moje ponašanje, moj razvoj da od mene stvori ili zvijer ili progonjenog u nemogućnosti izbora ili neke brze mogućnosti stjecanja bogatstva preskačući norme, govoreći sebi da ja to mogu na lakši i brži način stjecanjem moći i ostati neokrznut kroz takav postupak raspalo se kao balon od sapunice. U toj “kocki” sa životom, logično je da sam na kraju ostao nesretan i da sam izgubio. Progonjen, izranjavan, sa psihom koja je stradala, ne znajući čak niti kada se treba nasmijati, a kada ne. Bez osigurane egzistencije, bez novca, proživljavati život od uspomena koje nimalo nisu lake i lijepe, nastaviti živjeti zbog svoje obitelji govoreći sam sebi nisam to ja, bježeći sam od sebe, nositi križ i lagati djeci kada odrastu gdje sam sve bio i što sam radio. I ti neki drugi ljudi imali su svoje obitelji, djecu, rodbinu i prijatelje. Danas ne mogu reći da sam bio u pravu što sam se baš ja uvijek našao na tim mjestima gdje se nešto zbivalo, a nisam morao biti na tamo. Mogao sam živjeti jedan normalan život. Živjeti kao i svi ostali, ali ja sam htio nešto drugo, kockao sam i izgubio sam - zaključio je naš sugovornik.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
