Hrvatski fašisti su uvreda čak i za fašizam

Dominik Grgurić (PIXSELL)
Dok bi Leni Riefenstahl snimala dokumentarni film ‘Trijumf volje’, neki niži časnik Sturmabteilunga bi našim junacima ‘zapovjedio’ da se, kao nedostojni za statiranje, maknu iz kadra te povedu pretilu, pripitu braću, pa onda mogu, daleko od očiju i elite, do iznemoglosti pjevati o porazima
Vidi originalni članak

Obje Amerike, južnu i sjevernu, čileanski pisac Roberto Bolano u djelu “Nacistička književnost u Americi” opisuje kao: “Plodno tlo za pothvate na rubu ludila, nezakonitosti i besmisla”. 

Da nije umro mlad, u pedesetoj, a prije trinaest godina, pa da se nekako, čudom, slučajno, kao turist, zatekao u Kninu petog kolovoza, stao negdje sa strane te zagledao u masu u alkoholnoj i nacionalističkoj ekstazi, teško da bi mogao napraviti nešto drugo osim citirati samoga sebe u pokušaju opisivanja proslave Dana domovinske zahvalnosti i mjesta radnje, plodnog tla “za pothvate na rubu ludila, nezakonitosti i besmisla”.

Svake se godine, i tako evo već više od dva desetljeća, u Kninu petoga dana osmog mjeseca može kupiti svašta: janjećih i svinjskih pečenki, vrućeg piva, službenih zastavica Hrvatske i zakonom zabranjenog ustaškog znamenja, Thompsonovih CD-ova... 

Svega ima, samo jednog nema: teško je, ma nemoguće, u slobodnoj prodaji - ni na crnom tržištu situacija nije ništa bolja - naći nekakve srpske ambleme ili, to naročito, zastavu Republike Srbije.

Ipak, petog je kolovoza ove godine, usred Knina i negdje na pola derneka, planula upravo ona, zastava Republike Srbije: trobojka s malim grbom dinastije Obrenović, pod čijom je vlašću ta zemlja stekla neovisnost i kojoj je pripadao jedan od najprosvjećenijih srpskih vladara – za diplomaciju đavolski talentirani knez Mihailo.

Zapalila su je, prema policijskim izvješćima, dva muškarca - 44-godišnjak i 27-godišnjak.

Njihovi identiteti niti su objavljeni niti su važni. Čak i u epohi slavnih bez razumnog razloga postoje oni koje nikako ne treba izvlačiti iz blažene anonimnosti i sivila njihova besmisla.

Dovoljno je, ma i previše, što postoje dani i mjesta na kojima se osjećaju spremnim za prekoračenje granice ludila i nezakonitosti.

Ljeto je, i bez obzira na povremene jesenske temperature i kišu, puno je toga ugodnog što bi čovjek mogao raditi, a da nije utuživo i da ne podrazumijeva pritvor.

No, eto, dva su se muškarca, jedan u srednjim četrdesetim i jedan u kasnim dvadesetim, pored svega na ovom svijetu, u ovo vrijeme i u Hrvatskoj, odlučila zabaviti tako što će spaliti zastavu! Nije poznato jesu li djelovali u tandemu ili ih je gospođa prilika učinila vatrenim parom.

Najbolji dijagnostičar iz naših dnevnih soba, doktor Gregory House, a i to nakon niza konzultacija sa suradnicima i dvije šake vicodinea, mogao bi proniknuti u stanje svijesti Gospodina 44 ili Gospodina 27, kako ćemo ih ovom prilikom zvati. 

Samo medicina može objasniti proces rada mozga zbog kojeg nekome dođe da uloži nešto energije i novca kako bi mu pijani, razgolićeni muškarci aplaudirali prije nego što završi u policijskom automobilu.

Naime, za spaliti zastavu Srbije u Kninu trebalo je, prvo, negdje nabaviti istu tu zastavu Srbije – nje nema ni u shopping centrima niti na tržnicima, u trafikama...

Nigdje osim u Srbiji i na e-bayu - pa zatim otputovati u Knin, napiti se toplog piva kao kamila vode, popeti na stol i u trenutku ekstaze, baš dok vlasnik zagrebačkog penthousea iz zvučnika poziva na tuđu krv, znoj i suze, potpaliti komad platna s učitanim značenjem.

Uzgred rečeno, sve su zastave, naše i njihove, tek krpe kojima dajemo simboličku vrijednost. I onda? 

I onda ništa: to bi bilo to. Uslijedili su bolan mamurluk i kaznena prijava, a ostala sjećanja koja sutra, za desetljeće, nekad, neće vrijediti ništa.

Unuke aktera onoga u što se pretvorila proslava Dana domovinske zahvalnosti izgorjele će zastave i ustaške koračnice otpjevane sa šankova zanimati koliko i partizanske priče generaciju Comodorea i ZX Spectruma, pionire računalne galaksije u kojoj se povijesnim, prijelomnim trenutkom smatra pojava prvog PC-ja.

Efekt truda palitelja je, sve u svemu, suprotan uloženoj energiji. Umjesto u pripite junake, manekene domaćeg, jeftinog alkohola, hrabre branitelje nenapadnute domovine, Hrvate najvećih dimenzija, spremne da u teškim bitkama izgube majice šivene u Bangladešu, ma čak ni u estradne fašiste se nisu stigli upisati. 

Završili su u evidenciji Policijske uprave šibensko-kninske i na portalima na kojima su ih, što prije, smijenile neke druge vijesti. Bolje, čak i kad su loše, recimo tako.

Crnogorski pisac Andrej Nikolaidis jednom je rekao kako su naši fašisti uvreda čak i za fašizam. 

Nemaju oni, jednostavno, takvog kapaciteta: da su Gospoda 44 i 27 bili živi 1935., dok je Leni Riefenstahl snimala dokumentarni film “Trijumf volje”, neki niži časnik Sturmabteilunga bi im zapovijedio da se, kao nedostojni za statiranje, maknu iz kadra i povedu pretilu, pripitu braću, pa onda mogu, daleko od očiju i elite, do iznemoglosti pjevati o porazima.

Glupavo, primitivno i pijano paljenje zastave neke druge države ništa lijepoga ne govori o akterima tog čina, ali zato puno toga govori o klimi u kojoj nekim dokonim muškarcima takvo što uopće padne na pamet. 

Oni su, Gospoda 44 i 27, u poretku vrsta pri dnu, a problem je, kao i uvijek, pri vrhu. 

Među onima što su redikulima poručili da se smiju opustiti sukladno svojim skromnim mogućnostima i još su ih lijepo, otvoreno, glasno pozvali na mjesto koje su pretvorili u “plodno tlo za pothvate na rubu ludila, nezakonitosti i besmisla”, u kraljevski grad koji jednom godišnje ustupaju dvorskim ludama, sretnim jer mogu iz daljine vidjeti Marka na Harley Davidsonu ili prije alkoholne kome uzviknuti: “Za dom spremni!”, čvrsto i pogrešno vjerujući da, makar nakratko, prestaju biti ljudski talog i postaju nekome važni...

Posjeti Express